Herson: okruženje besmislom

Piše: Darko Ristov Đogo

Herson – grad koji je armija Rossiйske Federacije planski napustila a VSU zauzela ne treba miješati sa istoimenim arheološkim nalazištem blizu Sevastopolja, na Krimu (ponekad se, za ovu drugu lokaciju koristi i duži oblik, „Hersones“ i oznaka „tavrijski“). „Herson(es)“, međutim, i nije naziv samo jednog geografskog pojma. Sencov riječnik za χερσό-νησος χερρό-νησος daje „zemski otok tj p o l u o t o k“ te nabraja četiti „hersona“ od kojih nijedan nije onaj krimski. Nomen est omen, pa je odluka o povlačenju i donesena kako Armija RF ne bi bila poluostrvo u moru VSU. I ma koliko vojnički razumna, ona je samorazumljivo teška za moral vojske koja se povlači. Već je stari demon, odbivši kolut dima i gucnuvši viski u ulici Dauning pogledao izvještaj nakon Denkerka i potom u govoru izrekao „ratovi se ne dobijaju evakuacijama“ („wars are not won by evacuations“).

No, ako je briga da se Armija RF ne nađe u okruženju oružja opravdana i razumljiva, ništa manje nije razumljiva ni briga A. G. Dugina da se nakon Hersona Rossiя ne nađe okružena idejnim besmislom. Kako i sam kaže – taktike i strategija pi-ara ne pomažu. „Hendlovanje“ situacije nije isto što i nalaženje trajnih tačaka i orijentira, promišljanje o svom mjestu i svrsi u svijetu. Zato je njegov predog – dat uz mnogo srca, žara, osjećaja stajanja na ivici ambisa – da se krene u ideologizaciju RF.

Nisam siguran šta konkretno Dugin podrazumijeva pod ideologizacijom i kojim načinima bi se ona morala i mogla ostvarivati. Pretpostavljam da bi po srijedi bila ona slovenofilska, istoriosofska, evroazijska tradicija kojoj pripada sam Dugin.

Rossijskoj federaciji je možda neophodan amalgam ruske ideje i evroazijstva – što po sebi nije tako lak i očigledan zadatak kako se na prvi pogled čini budući da se Rusъ i Azija nisu susretale u geopolitičkim partnerstvima, trgovačkim vezama, kulturnom razmjenom već uglavnom „na polю brani“ – Azija je dolazila u Rusiju mačem i tek je mač tjerao Aziju iz Rusije. To što je Rusija na neuporedivo mekši način kolonizovala Sibir u odnosu na Albion i Imperiju nastalu od njegovih kolonija ne smije da nas zavara da pomislimo da su sudari sa organizovanim državama i starim civilizacijama iza sibirske pustinje bili bez mača – od polja Mandžurije do gibljei Streguщego Rossiя se prostire u Aziji samo onoliko i onako koliko je u stanju da odbrnai sebe. No, ako i uzmemo zdravo za gotovo da je evroazijstvo moguće ne samo kao jedna protestna filosofija, jedan krik koji će degeneraciju evropske misli nadomjestiti pozitivnim vrjednovanjem azijskog principa, ostaje i dalje pitanje tehnologije političkog koja bi bilo koji oblik ideologije nizvela među ljude.

Kada su, nakon careubistva i revolucije, komunističke vlasti premrežile svaku poru društva partijskim organima i političkim komesarima, svakako da niko od njih nije računao na problem sljedećeg oblika saoštavanja neke buduće ideje, nakon komunizma. Ipak, lažno Carstvo Božije besklasnog društva kroz diktaturu proleterijata nije nastupilo, pa su sva „tranzicijska“ društva, uključujući i srpsko i rusko ostala bez ikakve eshatologije, bez ikakve svrhovitosti političkog i državotvornog. Da bi se mogla izvesti ideologizacija morali bismo da imamo stanovništvo kome bi pojam ideje, načela, nepromjenjivog arhea i imanentnog telosa bio razumljiv i blizak. Ne bi svaki Srbin i Rus mogao možda da artikuliše ta načela, ali bi svaki morao da osjeća da Rossija i Srbija (od Dubava do mora sinjega kao sinonim za sve srpske zemlje) imaju neku svrhovitost mimo komunalne funkcije države koja se, kao njen jedini smisao, do besmisla predaje na našim politikologijama, tek samo malo dekorisana „velikim“ teorijama Loka, Hobsa, Rusoa idr. Čemu Rusija, osim tome da naplati porez, organizuje školu i devetomajsku paradu?

Moguće je, međutim, poentirati: svrhovitosti i ideje se takođe moraju saopštiti ljudima. Tačno. Čovjek unutar sebe ima onaj cor inquietum Svetog Avgustina, jedno srce nemirno dok se ne smjesti u Bogu (ili zamjeni za Boga). Pa ipak, taj nemir se mora čitavog života usmjeravati ka plemenitom, jer u protivnom čovjek vrlo brzo počinje da smiješta srce svoje tamo gdje je blago njegovo. Otuda su decenije usmjerenosti na komunističku eshatologiju ali i već tri decenije života bez ikakve smislovitosti države ostavile vidnog traga na nama. Receptori za ideju tj ideologiju atrofirali su u banalnoj svakodnevici novorusa i novosrba – ako su naši roditelji imali pogrešne ideje jednog para-hrišćanstva, opijuma za mase iz kuhinje materijalističkog hegelijanstva, onda je idejni vakuum nastao devedesetih pokazao se još gorim, budući da je popunjavan ne više idejom već materijom: konzumerstvom, kulturom banalnosti i imitacije Zapada.

Kako su bivši komunisti pod pritiskom istorije morali da postanu socijalisti, u njima su odzvanjali oni najtragičniji Jesenjinovi stihovi: „i molitьsя ne uči menя. Ne nado! K staromu vozvrata bolьše net.“ Zato se iz njihovih redova, a ponekad i mimo njih, pojavljivala jedna oligarhija bez ikakvog osjećaja za svrhovitost ne samo države i naroda već bilo čega i koga. Ako je ruska aristokratija prije careubistva bila i blagorodna i dekadentna, srpska inteligencija i puna ideala i zatamnjelih sočiva koja nisu više razlikovala Srbe i Jugoslovene, onda je nova oligarhija – naša tragedija i naši likvidatori – lišena same mogućnosti da bude blagorodna i idealistična. Stekavši bogatstvo bezobzirnošću a čuvajući ga tako što računaju samo sa manipulacijom slabim stranama čovjekovog bića, nova oligarhija nije u stanju da pojmi kakva bi i čemu bila ta Duginova „ideologija“ i kako uopšte mogu da postoje sadržaji nacionalnog identiteta koji traže odricanje od sebe. Zato Dugin mora da apeluje da se ideologizacija ruskog društva započne svrha – ukazom, pretpostavimo. Zna i Aleksandar Geljevič da među oligarhijom može da nađe samo otvorene eksponentne globalnog Megalopolisa ili simulante nacionalne svijesti, ali nikad i nikako čovjeka koji bi dao sina na vojnu akademiju, a ne u rat. Ako je svaki normalan čovjek – bogolik koji stoji na razmeđu predaka i potomaka, onda oligarhija sačinjena od ljudi koji nisu krst metafizičke vertikale ka Bogu i metafizičke horizontale ka narodu ne može da posreduje krstolike – jedine vaskrsne – sile zapretene u našem zavjetnom biću.

Šta je onda lijek? Čemu da se nadamo? Možda će Duginov apel uroditi plodom pa će se „ideologija“ zaista spustiti sviše. To ćemo vidjeti. Dok se to ne desi, dok se praznina ideje ne popuni nečim, ostaje nam da se nadamo da će iznutra, iz našeg bića, kao 1804. ili 1611. da se podigne jedan Karađorđe ili Kuzma Minjin. Kako danas nismo pod okupacijom mača već besmisla, novi ustanici protiv strane vlasti ne moraju da obnavljaju državu, vojsku i zastavu (one već postoje) već ideju, smisao, načela.

U Hersonesu antičkom, onom blizu herojskog Sevastopolja, između ruševina rimskih vila i grčkih trgovina, stoji „bazilika u bazilici“ – crkva ozidana u poznom XI vijeku od materijala urušene crkve veće osnove koja je izgrađena za vrijeme slavnog rimskog imperatora Justinijana. Imperija nije uspjela da obnovi svoju imperijalnu silu – ali na njenim osnovama rodila se romejska država, suštinski helenska, helenska autokratija koja se još dugo opirala padu obnavljajući snage i saopštavajući je i drugima. Unutar velike crkve stajala je još dugo manja ali dugovječnija crkva.

Unutar crkve je uvijek crkva. Samo je potrebno potražiti.