Heroj sa Košara u bolničkoj postelji: Država za koju je krvario, okrenula mu leđa

Bačko Gradište varoš je u opštini Bečej. Naša priča počinje na obalama Tise, ali su njegova tragedija, ujedno i junačko djelo, počeli u Baru. Živko Popov je tog proljeća 1999. godine iz Bara, kao vojnik na odsluženju vojnog roka, po hitnom postupku prebačen na granicu s Albanijom, na karaulu Košare. S nekoliko stotina srpskih vojnika, mjesecima je u tom dijelu Srbije vodio bitku protiv albanskih terorista, koje su aktivno podržavali Vojska Albanije i NATO avijacija. Cilj napada s albanske strane, bila je kopnena invazija na Saveznu Republiku Jugoslaviju i presjecanje komunikacija jedinica Vojske Jugoslavije između Đakovice i Prizrena. Jedan od onih koji je spriječio kopnenu invaziju na našu teritoriju, bio je i Živko Popov.

– Bili su to strašni dani, ali ponosan sam kad govorim o tome. To je bila najveća bitka u tom ratu. Bilo nas je mnogo manje od neprijatelja. Da smo tad pokleknuli, dušmani bi do Niša stigli.

U toj bici junački je poginulo 108 pripadnika Vojske Jugoslavije. Ja sam preživio, ali teško sam ranjen četrdeset peti dan bitke. Zadobio sam teške povrede glave i ruke. I u takvom stanju, položaj nisam napuštao dok nije stiglo pojačanje s naše strane. Nekoliko dana proveo sam u bolnici u Peći. Nisam se ni oporavio, a svojevoljno sam se vratio na Košare, kaže za „Slobodu“ Živko Popov.

Nakon rata, liječio se od stresova koje je doživio na ratištu. Rane na duši nisu se zacijelile, ali je Živko otac četvoro maloljetne djece, što mu je sve ove godine davalo snagu da s nadom gleda u budućnost.

– Radio sam najteže fizičke poslove da ih prehranim, da im obezbijedim sve što im je potrebno i da pokušam da ih izvedem na pravi put. Sve je nekako bilo dobro do 28. marta ove godine, kada sam doživio infarkt miokarda. Sada mi srce radi u kapacitetu od 70 odsto. Sljedeća operacija zakazana je za 24. jul.

Dok sam bio u bolničkoj postelji, saznao sam da sam ostao bez posla. Zbog bolesti, uručen mi je otkaz. Nisu željeli da plaćaju moje ljekove, ni preglede, pa sam bio prepušten sam sebi. Sada čekajući novu operaciju, pijem devet vrsta tableta. Na ljekove mjesečno trošim oko 100 evra.

Teško živimo, supruga nadniči kad ima gdje, a od države nemam nikakvu pomoć. Kupimo osnovno, hljeb i mlijeko, ali nemamo za sve obroke. Prvo gledamo da djeca jedu, pa za suprugu i mene ako nešto pretekne. Brinem se, ko zna šta će biti! Nego, opet nisam sam. Moji drugovi, veterani Prištinskog korpusa 125. motorizovane brigade pokrenuli su akciju da se mojoj porodici i meni pomogne. Hvala im na tome, ispričao nam je Živko.

A kuća u kojoj živi porodica Popov u lošem je stanju i prijeti da se sruši. Živkovi prijatelji kažu da će se do zime, pod teretom snijega, kuća urušiti.

– Kao takva kuća je nebezbjedna, pogotovo za djecu. Kuća mora da se renovira i toj djeci se mora obezbijediti krov nad glavom prije nego što stigne zima. Živkova supruga povremeno nadniči na njivama, a te dnevnice im nikako nisu dovoljne. On, razumiljivo, ne može da radi, podršku od države nema, a pred njim je teška operacija. Prihodi od rijetkih nadnica njegove supruge, jedini su u njihovoj porodici. Doskoro su imali jednu kozu, čijim mlijekom su hranili djecu. Međutim, nedavno im je ta koza ukradena, pa sad nemaju ni to, kažu Živkovi drugovi.

Oni kažu da bi idealno bilo da se Živkovoj porodici obezbjede uslovi da se bave poljoprivredom.

–Da im se nabave domaće životinje od kojih bi mogli da žive, da se skupi novac da preguraju mjesece u kojima Živko neće moći da radi, da uradimo sve da njihovu kuću renoviramo i njegovoj djeci omogućimo normalan život. Zato, braćo, i vas u Crnoj Gori pozivamo da pomognete koliko možete, poručuju veterani Prištinskog korpusa.

Apel za pomoć

Ukoliko imate mogućnosti, porodici Popov možete pomoći uplatama novca na žiro-račun: 220-2230000050450-67
Živko Popov Pro Credit Bank

Ili poštom na ime i adresu:

Živko Popov
Ulica Partizanska 71
21217 Bačko Gradište