IN4S

IN4S portal

Haplogrupe genijalnog Vlahbanca, i genetske kupusarije

1 min read

Najveći “živi genije” u oblasti genetike, Miroslav Ćosović, rješavao je grandiozni genetski zadatak o tajnom kodu Vlahbanaca na “Institutu genetike guvna” u Podgorici.

CrnogorciNaime, polazeći od ubjeđenja da su Crnogorci nastali miješanjem Vlaha i Albanaca, pokušavao je da od genoma Crnogoraca oduzme genome Albanaca- da bi dobio genome Vlaha. Početna postavka je bila ovakva – Na prostoru Srbije i Crne Gore genetski kod je ovakav: slovenski supstrat čini 30%, ilirski 21%, germanski 18%, keltski 14%, feničanski 9%, helenski 6% i vikinški 2%. Kod Albanaca u genetskom porijeklu ima ilirskog 30%, slovenskog 20%, tračanskog 18%, feničanskog 18%, helenskog 14% i vikinškog 2%. Dakle, iskočio je revolucionarni zadatak oduzimanja dvije salate – crnogorske i albanske, i dobijanje jasne treće salate- one vlaške. Kada je počeo da oduzima procente supstrata, desilo mu se problem – da kod Albanaca ima 18% tračanskog i 2% vikinškog supstrata, a da toga kod Crnogoraca nema, što implicira da Crnogorci nemaju ništa zajedničko sa Albancima. Pokušaj da se u genetskom prebrojavanju, slikovito rečeno, od salate mimoza oduzme ruska salata, i dobije šopska salata- je doživio neuspjeh. Da ne bi tražio tračanske i vikinške antigene kod Vlaha, kojima se jedino mogu spasiti projektovani geni Vlahbanaca, Miroslav se obratio mr Slavici Vujović sa Katedre za biohemiju Prirodnomatematičkog fakulteta u Podgorici- da mu pošalje tajne genetske podatke, da bi se ipak spasila “Velika teorija o Vlahbancima”. Podatke je dobio, i kriknuo:”Nećete vjerovati”!

Iz Albanije pobjegao Ćosovićev arbanaški gen!?

I tako, u tekstu “Sloveni samo u tragovima” Ćosović nam, standardnim smaranjem, kaže: “Možda će za neke biti šok, ali ovako stoje stvari- današnji Crnogorci vode praporijeklo od Vlaha-Morlaka, Ilira-Arbanasa, Slovena samo 10 odsto i – keltske grupe naroda”! Na osnovu informacija mr Vujović, Ćosović objašnjava: ”Dakle, dva dominantna markera u uzorcima iz Crne Gore su vlaški I2a (P37.2) sa 29.2 odsto i arbanaški E1b1b – M215 sa 27 odsto. Haplogrupa koja je na trećem mjestu po zastupljenosti u Crnoj Gori je R1b – 9.4 odsto, može tumačiti kao haplogrupa keltskog porijekla. Što se tiče prisutnosti haplogrupe koju bi mogli vezati za Slovene, nalazimo haplogrupu R1a i ova slovenska haplogrupa R1a je prisutna kod crnogorskih muškaraca u procentu od tek – 7,4 odsto. Kod crnogorskih muškaraca vrlo su prisutne i dvije slične haplogrupe J2a i J2b sa ukupno 9.2 odsto koje su rezultat uticaja – Osmanskog carstva. Prema istom istraživanju, u Srbiji je i veći postotak vlaške I2a haplogrupe nego u Crnoj Gori (38,5 odsto naspram „crnogorskih“ 29,2. Što se Albanaca tiče, oni dominantno nose haplogrupu E1b1b. Moguće je da su Albanci Protoiliri.” Treba primjetiti da u tekstu Ćosović nije dao procenat te “arbanaške haplogrupe”, da vidimo koliko je ona dominantna, a razlog je sasvim jasan!?

Da li je Hitler bio Albanac ili Crnogorac?

I tako, Ćosović je kao dokaz da Crnogorci vode porijeklo od Albanaca prvo proglasio marker E1b1b – M215 “dominantnim arbanaškim markerom”, i ustvrdio da ga kod Crnoraca ima 27 odsto. Međutim, prema istraživanju Battaglia 2008, građani Albanije imaju haplogrupe E1b1b samo 25,5 odsto, što je manje nego kod Crnogoraca. Tako ispada da su Crnogorci veći Albanci od građana Albanije, što je apsurd!? Ćosović se, znači, opet spetljao i obesmislio svoje istraživanje, jer koristi podatke koje ne razumije. Tačnije, nestručnim projektovanjem ponovo izaziva neizbježni podsmijeh javnosti. Da komedija bude veća, dotična istraživanja su pokazala da građani Albanije imaju tzv. slovenske haplogrupe R1a- 9.1 odsto, a tzv. keltske R1B, kojom se ponosi Ćosović – 18,2 odsto. Samim tim, na nesreću Ćosovića, ispada da su Albanci ne samo manji Albanci od Crnogorca, već i veći Sloveni i Kelti od Crnogoraca?!
hitlerInače, u naučnim krugovima se pretpostavlja da se haplogrupa E1b1b, koju Ćosović proglašava arbanaškom, pojavila u sjevernoj i istočnoj Africi, što znači da je Ćosović greškom tu haplogrupu prozvao „arbanaškom“. Može se reći da su glavni nosioci E1b1b na Balkanu ipak Grci, jer je na Peloponezu procenat te haplogrupe- 47 odsto, u sjevernoj Grčkoj- 43.5 odsto, a na Kritu- 38. 9 odsto. A po Ćosovićevoj teoriji dešava se čudna pojava- da su Grci veći Albanci i od Crnogoraca, koji su veći Albanci od građana Albanije?! Ukratkio, dešava se čudo! Ipak, glavni kuriozitet vezan za taj Ćosovićev samozvani “arbanaški marker E1b1b” je u tome što je naučno dokazano da je on bio dominantan kod Adolfa Hitlera. To je opublikovano u belgijskom listu Knack (by Michael Sheridan, Nazi leader Adolf Hitler had Jewish and African relatives, DNA test suggests. «DAILY NEWS». Tuesday, August 24th 2010.) Sada ostaje Ćosoviću da to pogleda, zatim se napali, te da ispunjen gordošću napiše novu smjehotresnu senzaciju na portalu Analitika, pod naslovom:”Da li je Hitler bio Albanac ili Crnogorac?“

Vlasi svi i svuda, a zovu se Iliri

Što se tiče Vlaha, i njihovog genetskog prepoznavanja, Ćosović piše ovo: ”Haplogrupu I2a nose ljudi iz onih krajeva u kojima istorijski izvori dominantno prepoznaju Vlahe. Dakle, ovu haplogrupu nose Vlasi – Morlaci sa područja Dalmacije, dinarskog masiva, Boke, Hercegovine, Bosne, zapadne Crne Gore; u istorijskim izvorima prije devetnaestog vijeka postoji hiljade pomena Vlaha/Morlaka.” Za razliku od Ćosovića, koji na toj teritoriji prepoznaje Vlahe, hrvatski izvori prepoznaju Ilire i drugačije tumače tu haplogrupu. Recimo, Petar Jasak kaže: “Haplogrupa I2a ili poetično zvana Ilirsko-Dinarska grupa, je najzastupljenija haplogrupa u svim zemljema bivše Jugoslavije. Najinteresantnije od svega leži u činjenici da je I2a grupa u Hercegovini, Dalmaciji i otocima, zastupljena čak i do 70%. Do sada niti jedna takva koncentracija nije zabilježena u Europi. Ova grupa dominira, osim u bošnjačkoj i hrvatskoj, i u srpskoj populaciji u Bosni i Hercegovini.

Da zaključim, ono što Ćosović naziva Vlasima, Hrvati tretiraju Ilirima, mada misle na isto. Ipak, za razliku od drugih, Ćosović polupismeno prilazi toj temi pa, recimo, utvrđuje da Sv. Vasilije nije bio Srbin već Vlah, mada je, bez ikakve sumnje, mogao isto tako i hodže u Hercegovini takođe prozvati Vlasima, da mu se cijela Bosna smije. Da ne govorimo o tome da u nekom tekstu i istaknute Dalamatince može isto tako kvalifikovati, te proglasiti „Vlasima na kvadrat“: Borisa Dvornika, Marka Marulića, Olivera Dragojevića, Vladimira Bearu, Petra Skansija, Tonija Kukoča, …, a sve uz tradicionalni histerični krik:” Ha, ha, ha, svi ste vi šarlatani, ja ću vam pokazati ko ste po porijeklu!

Iluzije čovjeka zalutalog u svemiru Vlahbanije

Greška koju pravi Ćosović je očigledna i proizilazi iz nedobronamjernosti, nelogičnosti i nevaspitanja u javnom obraćanju. Kako se prema toj temi odnose odgovorni ljudi, napomenuću šta je u tekstu “Sloveni samo u tragovima” rekla mr Slavica Vujović sa Katedre za biohemiju Prirodnomatematičkog fakulteta u Podgorici. Objašnjavajući da je istraživanje koje je objavljeno u američkom časopisu zasnovano na relevantnom uzorku, ona je rekla: ”Cilj rada nije bio da se pravi neka socio-politička ili istorijska analiza stanovništva na današnjoj teritoriji Crne Gore, već je riječ o ispitivanju akulturacije i migracija kao mehanizmu širenja poljoprivrede na Balkanu.” Ćosović nije uočio ovu pozitivnu sugestiju mr Vujović, pa je u istom tekstu krenuo u nakardnu politizaciju.

dnk-genetika-dna_620x0Moram reći da je i istoričar dr Šerbo Rastoder u tekstu “DNK i nacija” dao jedan jako razuman i interesantan osvrt na ovu temu, rekavši sledeće: ”Istraživanje je pokazalo da su svi današnji narodi „hibridni“ što je konkretan prilog u korist odbacivanje teze o narodu kao zajednici iste krvi (biologistička teorija), kao i teze o zajedničkom porijeklu (primordijalna teorija). Šta bi to moglo da znači? Prije svega potvrda teorije da je nacija zajednica ljudi objedinjenih sviješću o zajedničkom porijeklu, a ne obavezno i zajednica ljudi istog porijekla. Jednostavno se čini prihvatljivom svaka teorija koja naciju definiše kao skup ljudi spojenih zajednicom sudbine i zajednicom karaktera (Oto Bauer), odnosno onih koji naciju vide kao kulturnu i duhovnu zajednicu (Hegel), odnosno nacija je stanje duha (Gete). Siton–Votson je davno primijetio da je nacija zajednica ljudi čiji su članovi međusobno povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom sviješću. To bi dakle značilo da ljudi nijesu ono što drugi misle da jesu, pa čak ni ono što se analizom krvnih zrnaca može dokazati, već samo ono o čemu posjeduju svijest. Zato je pravo na nacionalnu samoidentifikaciju primarno demokratsko pravo, a pravo na ime, osnov tog demokratskog principa.”

Za razliku od mr Vujović i dr Rastodera, Miroslav Ćosović nije naučnik niti istoričar. On najvjerovatnije uopšte i ne razumije šta kažu ovi ljudi, jer se radi se o čovjeku zalutalom u svemiru Vlahbanije!

Podjelite tekst putem:

35 thoughts on “Haplogrupe genijalnog Vlahbanca, i genetske kupusarije

  1. Zahvaljujući Primorcu, jednom „genijalcu“ iz Hrvatske koga tamo inače ismejavaju, u javnost je pušten jedan veliki niz lažnih informacija.

    Kao prvo, da upoznam ljude – haplogrupa I2a NIJE vlaška, već je Slovenska, nastala na Karpatima gde se nalaze populacije sa najstarijim ograncima ove haplogrupe. Tamo su ti ogranci i najraznovrsniji, što dodatno potvrđuje priču. Ko ne veruje, izvolte mnogobrojna istraživanja sa studija iz Srbije, Hrvatske, UK, Nemačke, ili ako vas to mrzi, imate sajtove poput Eupedia i Srpski DNK Projekat gde je to veoma lepo objašnjeno, i koje citiraju često u istogiografiji i radovima slične tematike (ovo čisto napominjem zbog onih teoretičara zavere koji se nakostreše kad vide to „Srpski“, pa misle da su Srbi uspeli ceo svet da prevare… i slične budalaštine poput toga – ako Englezi navode njih kao verodostojne, šta ima Pajo iz neke kafančine da negira). Dakle, I2a i R1a su nastale pre više hiljada godina, daleko pre nego što su nastali Sloveni, i kada su se te dve populacije koje nose tu genetiku susrele kod današnje Poljske, izmešale (ili su ovi R1a asimilirali I2a) i nastali su tadašnji Sloveni. Dalje, možete pratiti preko ogranaka I2a, ta populacija (koja je u sebi imala i deo sa R1a – ali I2a je dominantan) je prešla preko Češke ka Polablju, a onda se spustila u 6. veku na Balkan i tako su na Balkan došli ti Južni Sloveni. I kao što rekoh, nije bitna samo haplogrupa, već i njeni ogranci, jer se onda zna preko njih koji ogranci su se stopili i sačinili posebne etničke grupe. Na primer, stanovništvo Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Južne Dalmacije sa Dubrovnikom, Splita i Šibenika (poslednja dva su preplavili štokavski stanovnici Bosne, otud ta populacija tamo), nose zajedničke ogranke što znači da kada su došli na Balkan, bili su ista populacija, pa sad vi zaključite šta to znači. Kod Hrvata iz severozapadne Hrvatske, Istre i krajnjem zapadu Hrvatske, dominantije su posebni ogranci R1a koji se ne mogu naći u Bosni i Srbiji.

    Dakle, I2a i R1a su dve haplogrupe koje su vezane za Slovene.

    Što se tiče haplogrupe E, to je prava starovlaška haplogrupa. Ali šta to znači? I ta haplogrupa ima svoje posebne ogranke koji su dosta razdvojeni kroz dalju prošlost ako se gleda. Podgrupe koje se nalaze kod Vasojevića npr, potpuno su različite od one koje se nalaze kod Kuča. Opet, kao i gore, mora se sada uzeti u obzir istorija da bi olakšala ljudima šta sve ovo znači. Kada su Sloveni došli na Balkan u 6. veku, zatekli su starovlaško stanovništvo. Naravno, došlo je do kontakta između te dve populacije i srednjevekovni Vlasi su se stopili u Slovene – i taj proces je negde završen ranije, negde kasnije. Na primer, u Crnoj Gori je kod većine već taj proces završen u 10. veku, a u potpunosti u 15. veku. To znači da su se te populacije sa ograncima E haplogrupe: stopile sa Slovenima, primile njihov jezik, kulturu, tradiciju, često i veru, mentalitet i slično, a između ostalog i genetski se utopili tako da se ti „markeri“ koje gledamo za haplogrupe, zapravo su samo stari tragovi. Dakle, reći nekome Srbinu (ili Hrvatu, Bugarinu) koji ima tu haplogrupu, posle najmanje 5. vekova, da nije Srbin (ili Hrvat, Bugarin), pa to je krajnje nakaradno i smešno. Npr, zna se za Vasojeviće, Pipere i Kuče, još od 15. i 16. veka, da su tražili od Mlečana pravoslavne sveštenike, i da su se pisali kao srpska plemena (grčko)-pravoslavne veroispovesti. Između ostalog, u Vasojevićkom zakonu jasno stoji Srbi za sve Vasojeviće, a sa one koji nisu Vasojevići u tom prostoru Srbljaci. Ovo govorim jer mi je veoma interesantno da vidim raznorazne laži o Vasojevićima koje se šire po internetu. Isto i za Pipere – I2a PH908 haplogrupa većinska, prisutna identični ogranak i kod Ozrinića i Rovaca. Tražili pravoslavne sveštenike, a opet genijalci iz Hrvatske kažu katolici bili do 18. veka. Postavlja se prosto pitanje – a gde su te katoličke crkve, pošto su obližnje crkve i manastiri samo pravoslavni, među kojima i Ćelija Piperska, osnovana u 12. veku (a Gradina odmah tu iz 9. veka nalazište, zajedno sa ženskim manastirom) i to od strane Nemanjića. Isto se čovek zapita i za Vasojeviće, Bjelopavliće i druge. A i Kuče Drekaloviće, jer su Kuči sa Piperima zahtevali ovo, i pisani i kod Marjana Bolice i drugih, kao većinski srpsko pravoslavno pleme. Srbi su na Balkan, kao i Hrvati, došli kao već oformljena etnička grupa, koja je dodatno obogaćena sa drugim populacijama. Tako da te bajke i priče kojima se pojedinci nadaju padaju u vodu. Inače, pa, čitajući ove pojedine „istoričare“ iz Crne Gore (za razliku od onih pravih), zaključci iz njihovih tekstova bi bili da Crnogorci nisu uopšte jedan narod – da ovi sa E haplogrupom su jedno, ovi sa I drugom. Gore sam Vam objasnio kako se to gleda, dakle, nije tako prosta stvar, jer treba biti pametan i uzeti u obzir niz drugih faktora koji su pred nosom. Da bi bio soko, moraš imati oko sokolovo da bi posmatrao zemlju. Očito, da su to visine koje ovi „istoričari“ ne mogu podneti.

    Što se tiče Albanaca, stvar je dosta drugačija. Kod njih jesu dominantni ogranci haplogrupe E-V13, kojih nema kod Srba i stanovništva Crne Gore nealbanskog porekla (sem kod Bošnjaka iz Polimlja, i izuzev porodica iz Beriša koje nose mlađe ogranke haplogrupe E-V13 od onih iz Kuča, što stvara mogućnost da su oni došli iz Kuča u Beriše). Kod Albanaca na Kosmetu, taj procenat ide i do 40%. Da li to znači da je E-V13 njihov? Ne. Prosti su razlozi – E-V13 naglo opada kad se krene ka centralnoj i južnoj Albaniji. Nadalje, u Albaniji je i inače ta haplogrupa negde na 28%, i postoje još dve, gotovo jednako dominantne haplogrupe sa po oko 20% o kojima ću reći posle. Dakle, populacije sa E-V13 su starovlaške populacije koje su se Albanizovale. Kod Albanaca na Kosmetu je stvar prosta – te grupe su došle sa Severa Albanije (kao što se da videti odakle su ti ogranci – iz plemena) i na Kosmetu su se stopile same sa sobom – bilo je malo drugih grupa. Dakle, kad je krenuo njima nagli rast populacije (što se da videti iz Austrougarskih procena i Osmanskih deftera), taj porast je najviše bio kod dominantne populacije sa E-V13 – otud njen rast i otud su one brojnije. Ovo se u nauci zove genetski drift. Isto važi i za sever Albanije, ali u manjoj meri. Zato je E-V13 toliko dominantnija kod Albanaca na Kosmetu i u manjoj meri u BRJ Makedoniji. A kada se ta Albanizacija desila? Albanci se prvi put spominju u spisima bugarskih careva u 10. veku, i kod Srba u 11. veku kad je Stefan Nemanja zauzeo delove iza reke Drim – gde je prvi put sreo Arbanaško stanovništvo, i očito ih razlikovao od Vlaškog. Inače, imate i toponime, npr kod Pipera (koji su, na nesreću mnogih, najčešće vidim nekih hrvatskih eksperata, dominantno testirani kao I2a, noviji sloj, a stariji sloj Lužani isto na I2a i druge grupice, dok manjinski deo koji čine npr Mugoši, na E-V13) imate toponim „Vlaška“ pa sad nastavak, npr polje kod Stijene itd. Ne Arbanaško, već Vlaško – a Srbi i drugi su očito razlikovali te dve grupe. Tek u 15. veku počinje da se javlja Albanski jezik, a u 19. veku oni počinju sa jasnim oformljenjem nacije. Dakle, tek krajem 15. veka pa nadalje, polako počinje Albanizacija tog Vlaškog stanovništva, najčešće zato što se celokupna teritorija prozvala Albanijom, pa su gledali po teritoriji kome pripadaju. Albanci su od njih pokupili mnoga imena i prezimena, pa se veoma čudni završeci mogu videti kod Albanaca i reči koje se mogu naći, npr, kod Rumuna. Dakle, ovaj proces je dosta kasnije krenuo kod Albanaca, nego kod Srba.

    Sledeća velika haplogrupa kod Albanaca jeste J i to J2b koja se samo može naći kod njih (kod ostalih Balkanskih naroda u zanemarljivo maloj meri). Populacija sa tom haplogrupom je prava Albanska haplogrupa, jer je po svemu sudeći bila brojnija u prošlosti dok nije krenuo genetski drift na Severu Albanije i u Srbiji na Kosmetu. Tu haplogrupu imaju i mnoga plemena Albanije, pa se može na Albanskom DNK Projketu videti da to imaju npr porodice iz plemena Kastrati i ostalo. Dakle, od te populacije, koncentrisane u Albaniji i Metohiji, kao i krajnjem zapadu Makedonije i malim delom severa Grčke, kao i Južne Italije (dakle, poklapa se sa prostorom gde žive etnički Albanci), krenulo je taj proces stvaranja Albanaca kao etničke grupe.

    Treća najbrojnija je R1b i to je vezana za Kelte. Javlja se u Preševu i BRJ Makedoniji, a delom i na Kosmetu, ali i u Albaniji dobrim delom, čak negde i brojnijim nego J2b (mada taj procenat R1b ima tendenciju opadanja kako se sve više testiraju). Dakle i pojedini ogranci te haplogrupe su učestvovali u formiranju Albanaca kao etničke grupe. Zanimljivo, Srbi sa juga Srbije kod kojih je R1b (a ima ih izuzetno malo), imaju potpuno drugačije ogranke ove haplogrupe što govori da su distantni u odnosu na ove u Srbiji na Kosmetu, Albaniji i BRJM.

    I2a se, veoma interesantno, javlja kod Albanaca, posebno na Kosmetu (npr kod pojedinih porodica iz plemena Šale, npr one u Peći) i još više u Albaniji (severu i jugu). Postoje indicije da su pojedine stare porodice iz sela Selište (Selce) kod Klimenata, zaista pripadnici ove haplogrupe (mada su za sada testirani oni sa E-V13 i J2b, mada ove grane E-V13 su veoma bliske onima u Crnoj Gori što tera na razmišljanje kada se uzmu u obzir priče iz Klimenata, da su starinci njihovi zapravo došli iz Crne Gore, pa su Albanci migracijom u taj prostor ih albanizovali). I2a se javlja u Albaniji, u zavisnosti od istraživanja, od 9-14.5%. Kako je I2a došla sa već oformljenim starim Srbima i drugim Slovenima kao etničkom grupom koji su se dodatno razvili u današnje, to znači da je ona mogla doći samo od njih, a eto, ipak je ima među etničkim Albancima što znači da albanizacija koja je izbila od 16. veka u manjoj meri, pa u 19. i 20. veku u velikoj meri, je ipak uzela maha. Samo bih napomenuo da to znači da na 2,3 miliona etničkih Albanaca, to ide i do 300,000+ ljudi. Npr, poznati Šehui (setimo se da je među njima i Mehmet Šehu), imaju izgleda tu haplogrupu, jer su testirani samo na nju, za sada. Ispade Kaplan Burović upravu, povodom njih.

    Dakle, kao što vidite, jeste malo poduže, ali sam se trudio da uprostim ovu kompleksnu tematiku, da bi svako mogao približno da je razume. Nije dovoljno samo gledati haplogrupe – potrebna je istorijska potkovanost, kao i sociološka, ali su haplogrupe ako se pravilno gledaju moćno oružje. Naravno, još uvek nije tesitran dovoljan broj ljudi, a i po svemu sudeći, I2a će imati tendenciju rasta u budućnosti u Crnoj Gori. Ako se izuzmu nacionalne manjine poput dobrog broja Bošnjaka i Albanaca kod kojih preovladavaju druge haplogrupe, I2a je daleko više brojniji, ali kao što rekoh, to što je neko druge haplogrupe, a bio pripadnik jednog naroda duže od nekoliko vekova, teško da ga može učiniti manjim Srbinom. Eto, toliko o tome.

    1. Samo da se ispravim, J2b M241 je kod Albanaca, dok J2b M205 je jedna potpuno druga haplogrupa, ali isto prisutna na Balkanu (da Dalmaciji).

      1. „Dakle, od te populacije, koncentrisane u Albaniji i Metohiji, kao i krajnjem zapadu Makedonije i malim delom severa Grčke, kao i Južne Italije (dakle, poklapa se sa prostorom gde žive etnički Albanci), krenulo je taj proces stvaranja Albanaca kao etničke grupe.“
        Shvatam da ste ovo mislili za populaciju danas. Inače, na Vašu priču bih samo dodao delove iz pesme albanskog pesnika iz Skadra, Paška Vase:
        „Albanci, vi braćo koja se ubijate,
        Podeljeni ste u stotine frakcija,
        Neki veruju u Boga ili Alaha,
        Kažu „Ja sam Turčin“ ili „Ja sam Latin“,
        Kažu „Ja sam Grk“ ili „Ja sam Sloven“
        Ali vi ste braća, nesrećni ljudi!

        Hajde braćo da se zakunemo zajedno,
        Da ne gledamo crkvu ili džamiju,
        Albanska je vera jedina albanizam!“
        Ovako se vršila albanizacija.
        Veoma interesantno, kod Srba je bio problem da li je neko Hrvat ili Srbin, zbog vere, jer, Hrvati imaju većinski katoličku, pa je bilo nekome Bože moj bilo neverovatno da je Srbin, a katolik, pa mu logičnije da je Hrvat (ovime se ne negira postojanje Hrvata, naprotiv, ali ukazujem da je bilo i Srba katolika)… Ali ovde se spominju Grci i Srbi i to kao etničke odrednice – mnogo razvnovrsni ljudi, za razliku od Srba i Hrvata koji su Sloveni. Ovo je jedan interesantan primer kako se zapravo formirala ta albanska nacija u 19. veku, jer po albancima izgleda ne može neka druga nacija da živi u Albaniji – a očigledno je da su živeli. To sa I2a je veoma interesantno kod njih.

    2. E haplogrupa ne moze biti Vlaska nikako. Antropologija nosilaca E haplogrupe je mediteranska: crna kovrdzava kosa, tamniji ten, tamnije oci i nizi su od Dinaraca. Ako su Vlasi- Morlaci iz zaledja Kotora opisivani kao visoki preko 185 cm i dinarske fizionomije, a isto i ovi u zaledju Dalmacije, kako onda Vlasi mogu biti E3b3. Nikako. Vasojevici su crni i kovrdzavi ali mjesanjem sa dinarskim zenama su poprimili dinarsku antropologiju, ali se prepoznaje taj mediteranski uticaj, jer su tamniji i vise kovrdzavih kosa nego li zapadna Crna Gora ( I2a2-Dinaric ).

      1
      1
  2. Svašta budale pišu.Kaže da je haplogrupa J2a nastala uticajem Turaka,a ova haplogrupa prisutna samo u Katunskoj nahiji gdje Turci nisu skoro nikada dolazili.Skoro čitava Katunska nahija je J2a.Čitavi Pješivci,velika većina Cuca,Komani,Bandići…Vjerovatno su taj svoj uticaj Turci prenijeli preko bluetooth-a.

    1. J2a jeste, ali nisu ogranci koji se mogu vezati za Turke, jer su ovi ogranci kod njih nastali pre nego što su nastali Turci. Verovatno se radi o starosedeocima koji su se utopili u Slovene pre oko 10. vekova, tako da govoriti da su drugi narod posle toliko vremena, činjenice da imaju našu kulturu, tradiciju, jezik, mentalitet i slično, je krajnje smešno. Mada, treba to još dodatno testirati, i meni se čini da su tu stvari drugačije ipak.

  3. Slobodan Jarčević: Nije bilo doseljavanja Slovena na Balkan – oni su starosedeoci Balkana i Panonije

    Sloveni su starosedeoci Balkana
    Konstantin Sedmi Porfirogenit – carevi spisi kao izvori za istoriju Slovena

    Zagovornici teze o dolasku Slovena na Balkan u 6. i 7. stoleću posle Hrista nemaju ni jedan izvor o tome – osim Spisa vizantijskog cara Konstantina Sedmog Porfirogenita. Međutim, mnogo je pouzdanih izvora da su Sloveni od biblijskih vremena u slivu srednjeg i donjeg toka Dunava.

    Spisi vizantijskog cara Porfirogenita, iz desetog stoleća, osnova su zaključaka u zvaničnoj istoriji da su naši preci na Balkanskom poluostrvu tek od Srednjeg veka. Dr Jovan I. Deretić osporava ovakve naučne sudove i za to navodi nekoliko najednostavnijih objašnjenja:
    1. Porfirogenitovi spisi su jedini srednjevekovni dokument u kojem se nagoveštava neki vid doseljavanja Slovena na Balkan (ne tvrdi se izričito).
    2. Svi drugi istorijski izvori, hronike, letopisi, knjige i pisma Srednjeg veka označavaju stanovnike Balkana kao slovenska plemena, pod raznim imenima.
    3. Najpoznatiji srednjevekovni istoričari i hroničari ostavili su zapise o Srbima (Slovenima) na Balkanu i u današnjoj Rumuniji.
    4. Većina evropskih istoričara, poslednja tri stoleća, opredeljivala se za tvrdnju da su Sloveni starosedeoci Podunavlja i Balkana.
    5. Logički je neprihvatljiva mogućnost da se toliki narod doseli na područje od Alpa i severne Italije do Carigrada, a da o tome ne ostanu brojna dokumenta. Pa takav potres na većem delu Evrope (kad se uzmu u obzir i predeli prapostojbine), morao bi da ostavi neizbrisiv trag u kolektivnoj svesti i starosedelaca i došljaka.
    6. Nemoguće je pretpostaviti da su nepismeni došljaci (kako se tvrdi) mogli da starosedeoce nauče svom jeziku, umesto da prime jezik kulturnih i pismenih stanovnika Vizantije.
    7. Nemoguće je verovati da su nepismeni Sloveni mogli da organizuju tako masovno i tako uspešno seljenje i to na najprivlačnije područje Vizantije – tada najmoćnije evropske sile.

    U svetlu ovih nedoumica, srpski stručnjaci sve češće detaljno analiziraju svaku rečenicu u spisima vizantijskog cara Porfirogenita. U Srbiji su štampane mnoge knjige oprečne zaključcima zvanične istorijske nauke, a one već uveliko izazivaju pažnju čitalaca i, što je normalno, narušavaju poverenje u sadržaje iz istorije u školskim i univerzitetskim udžbenicima. U pitanju je svojevrsno urušavanje obrazovnog sistema (u važnim oblastima: istoriji, lingvistici, kulturi, geografiji…), pa bi bilo više nego štetno da se o ovaj naučni skup ogluše zagovornici zvanične istorije. Posebno istoričari i funkcioneri u državnim ustanovama, jer im je dužnost da brane i unapređuju znanja u svakoj naučnoj grani. Ako se ne odazovu, imaćemo dva tumačenja istih događaja iz prošlosti – prvo, koje ćemo zadržati za sebe i drugo, koje ćemo izložiti kad budemo ispitivani u školi i na univerzitetu.
    Ono što je za srpski narod važno, a o tome treba da brinu, pre drugih, državni istoričari i funkcioneri, jeste poznata istina da prošlost oblikuje ponašanje pojedinca, kolektiva i nacije. Kad imamo konfuznu (nerazjašnjenu) istoriju, onda ni savremena zbivanja neće biti bez nedoumica, nedorečenosti, nesistematičnosti… nažalost, sve nas ovo danas, kao narod, prati.

    Koplja su već ukrštena
    Ne bi se moglo reći da nije bilo polemike između zagovornika jedne i druge teze o davnom prisustvu Srba (Slovena) na Balkanu i Panoniji. Bilo je, ali sporadične. Nije se odlikovala naučnošću, ako se to može tako objasniti. Predstavnici zvanične istorije su s omalovažavanjem pisali o piscima nove stare istorije Srba (Slovena). Nazivali su ih neznalicama, zanesenjacima, mitomanima, novoromantičarima, itd. Retko kad su pokušavali da argumentima ospore neki od zaključaka dr Olge Luković-Pjanović, dr Jovana I. Deretića, Svetislava Bilbije, Trubačova, prof. Relje Novakovića, Miloša Crnjanskog i mnogih drugih. Varnice su sevale, svakako, ali sučeljavanja mišljenja, prema pravilima naučne metodologije, nije bilo. U jednom ovakvom prikazu, nije moguće ni nama da na naučno prihvatljiv način izložimo poglede jednih i drugih, ali će čitaocima biti zanimljivo da saznaju koji su događaji i koje istorijske ličnosti bile u centru pažnje sporova, sporadično objavljivanih na elektronskim medijima, časopisima i dnevnim listovima.
    Na neki način, koplja su, ipak, već ukrštena. Ozbiljnije se ubojnog koplja prihvatio jedan od žestokih pobornika srednjevekovnog slovenskog doseljavanja na Balkan i u Srednju Evropu. To je dr Radivoj Radić, profesor Beogradskog univerziteta i član Vizantološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti, rođeni Livnjak.

    Da bi odbranio Porfirogenitov zapis o dolasku Slovena na Balkan u vreme vizantijskog cara Iraklija (610-641), napisao je knjigu Srbi pre Adama i posle njega, trudeći se da svaku rečenicu poškropi otrovom protiv istraživača koji trezveno upozoravaju da stotine istorijskih izvora upućuju na slovensko starosedelaštvo na Balkanu, a samo jedan (Porfirogenitov) na njihovo doseljevanje s današnjeg područja Poljske, Belorusije, Ukrajine i Rusije. Pored otrova, dr Radić se, neskriveno, ruga dr Olgi Luković-Pjanović, dr Jovanu I. Deretiću i drugima što se usuđuju protivrečiti zaključcima zvanične istorije. Bilo bi korisno da je dr Radić, kako smo naveli, svoju knjigu popunio naučnom polemikom s ovim autorima, umesto što je samo navodio njihove zaključke, a onda je, bez argumentacije, dopisivao da oni nisu u pravu. Biće zanimljivo da na jednom primeru vidimo postupak dr Radića. Uzećemo deo rasprave o nacionalnoj pripadnosti Svetog Jeronima iz četvrtog stoleća posle Hrista – prevodioca Svetog pisma s grčkog na latinski. Čitaoci Svedoka imaju razloga da s pažnjom prate ovu polemiku, jer je Sveti Jeronim (to nije sporno) rođen u rimskom naselju, na lokaciji na kojoj je danas Bosansko Grahovo. Uz to, podaci o njemu su više nego dragoceni, jer upućuju na suštinu nacionalnih i religioznih previranja u srpskim zemljama – od pojave hrišćanstva do danas. Kako znamo, bila su teška i, najčešće, posledica osvajačkih pohoda evropskih i azijskih sila. Ta previranja su razdrobila srpsko nacionalno biće po religioznim šavovima i razdrobljene delove suprostavila jedan drugom. To se, najočitije, prepoznaje na neveseloj sudbini Srba u Bosni i Hercegovini tokom dvadesetog stoleća – ispunjenog svetskim i građanskim ratovima.

    Da pogledamo polemiku o Svetom Jeronimu i Rimokatoličkoj crkvi. Dr Radić napada dr Deretića što Svetog Jeronima (330. ili 337 – 420) ubraja u Srbe (Slovene). Ovako zamera dr Deretiću:
    “I Sveti Jeronim, učeni egzegeta 4. veka koji je preveo Bibliju s jevrejskog i grčkog na latinski, prema dr Deretiću, bio je Srbin. Zanimljivoj je da po ovom pitanju ‘novoromantičari’ ne nastupaju jedinstveno. Tako gospođa Luković-Pjanović odbacuje srpsko, odnosno slovensko poreklo Svetog Jeronima. S druge strane, to znači da je saglasno čudnovatim merilima ‘novoromantičara’ dr Deretić veći ‘rodoljub’ od gospođe Luković-Pjanović. Ne rekoh li već da je on glavna uzdanica ove male ali odabrane družine“.
    Korisnije bi bilo da je dr Radić izneo dokaze da Sveti Jeronim nije Srbin, nego što se, po ko zna koji put, narugao dr Deretiću i dr Olgi Luković-Pjanović.

    Srbija – karta iz 814 godine
    Ima pisaca koji su nagoveštavali srpsko poreklo Svetog Jeronima, mada nisu Srbi. Zanimljivo je da je profesor dr Đorđe Janković, arheolog, koji je istraživao grobnice od 4. do 6. stoleća posle Hrista u Dalmaciji, Bosanskoj Krajini, Hercegovini i Zapadnoj Srbiji, ustanovio da su slovenske (srpske). Samo podatak da su na području Knina i Bosanskog Grahova srpski grobovi s početka 4. stoleća, mogao je navesti na oprez dr Radića, kaže dr Deretić, da ne odbacuje svaki podatak u knjigama “novoromantičara“. Ako je arheolog Janković našao u okolini Bosanskog Grahova srpske grobove s početka 4. stoleća, a na području ovog srpskog grada u Bosanskoj Krajini je rođen Sveti Jeronim 330. ili 337. godine, onda je istina o srpskoj pripadnosti ovog svetitelja potvrđena. Trebalo bi mnogo pouzdanih dokumenata da bi se to opovrglo. Naprimer, da je rođen u srpskom naselju, ali u porodici neke nacionalne manjine. Kao Rimljanin, nije rođen, jer postoje zapisi da je latinski naučio tek u školi. Dr Deretić se poziva i na naučnike iz nesrpske sredine, pa upućuje i na znamenitog hrvatskog arheologa Frana Bulića. Bulić je utvrdio da se rodno mesto Svetog Jeronima: Stridon nalazilo na području današnjeg Bosanskog Grahova – na Arežinom brijegu. Na tom mestu je bila i mala crkvica, srušili su je Turci u vreme Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875-78. Tu su (1952) nađeni ostaci srednjevekovnog grada, ispod kojeg su bile osnove rimskog naselja. U okolini je, inače, više nalazišta s ostacima rimskih građevina, crkava i predmeta domaćinstva.

    Hrvat Frane Bulić je zapisao da je Jeronimov otac bio imućan, pa je mogao plaćati učitelja, da bi Jeronim naučio latinski jezik.
    Francuz Siprijan Rober je napisao o Svetom Jeronimu: “Ima nešto slovensko u njemu“, a češki istoričar Franjo V. Sasinek je tvrdio da je Jeronimov maternji jezik bio slovenski.
    Italijan Apendini je Jeronimov jezik zvao: ilirsko-slovenski, a Franjo Bulić je ovaj navod Apendinija preveo kao “hrvatski jezik“.
    Dr Deretić se pripremio da dr Radića upozori da u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti može konsultovati akademika Miroslava Pantića, koji je sačuvao neke brojeve časopisa Dubrovnik u Dubrovniku, a u njima je objavljena polemika Srba katolika Dubrovnika s Vatikanom početkom dvadesetog stoleća – o Zavodu Svetog Jeronima. Na osnovu te polemike, može se zaključiti da je Sveti Jeronim bio Srbin, mada rođen u četvrtom stoleću – pre zvaničnog doseljavanja Srba (Slovena) na Balkan. Kad je Dubrovnik pisao o Svetom Jeronimu i vatikanskom zavodu s njegovim imenom, bilo je vreme zahuktale austrougarske kroatizacije Srba Dubrovnika i ostalih delova Dalmacije. U jeku svoje borbe protiv kroatizacije, Dubrovčani će pokrenuti i pitanje Zavoda Svetog Jeronima u Rimu.

    Učiniće to u jednom od brojeva Dubrovnika 1901. godine. Suprostaviće se nameri Vatikana da Zavod Svetog Jeronima preimenuju u “Hrvatski zavod Svetog Jeronima“. Dubrovčani su dokazivali da je Zavod srpski i poslali su telegram s protestom kardinalu Rampoliju u Vatikan:
    “Neka se udostoji Vaša Eminencija podnijeti na noge presvetoga oca Pape Lava Trinaestoga izraze žalosti Srba katolika, žitelja stare dubrovačke države, iz grada i okolice, što je u brevue-u koji-jem se je sveto-jeronimski zavod prestrojio, bilo mimoiđeno srpsko ime, koje po povjesnijem ispravama i narodnijem tgradicijama i običajima u stranama na koje se brev odnosi sasvijem prevlađuje“.

    Da je ovaj poduhvat Vatikana bio deo zahuktale kroatizacija Srba katolika, svedoči i članak u Dubrovniku, prenesen iz cetinjskog Glasa Crnogorca:
    “Crna Gora i Sv. jerenomski zavod – Od kako je u Austro-Ugarskoj raspirena poznata borba između braće Hrvaljta i Srba, izgledalo je već, kao da je i Vatikan pristao uz Hrvate, jer pri raznim svojim manifestacijama, nije se moglo opaziti, da priznaje, da ima svojih sljedbenika i u srpskom narodu, kao što ima u bugarskom i u ruskom… Ali je 1. avgusta po novom kalendaru izašao u tom smislu jedan papski breve, koji se dotiče i Crne Gore. Evo u čemu je stavr: U Rimu je postojao od starina ilirski zavod Svetog Jeronima, u kom sukatolici i iz srpskih krajeva pohađali Rim, odsijedali i, u slučaju bolesti, njega nalazili. Sada se u Vatikanu našlo za dobro, da se s toga zavoda izbriše ilirsko ime, i da se namijeni obrazovanju katoličkih klirika, roda i jezika hrvatskog – izrično: pro croatica gente. No, to se nas još ništa ne bi ticalo, da se u taj hrvatski narod ne ubraja i barska Arcibiskupija.
    Mi bismo toj odluci Svete Stolice mogli doskočiti, šaljući naše katoličke klirike za više obrazovanje na drugu stranu, pošto ih u Crnoj Gori nema hrvatskog roda i jezika, što je uslov uživanja tog zavoda; ali ne možemo dopustiti da se jednim tako svečanim aktom jedne najviše vlasti crkvene unosi tuđa politika u naš narod i našu državu.

    Osim toga, barska Arcibiskupija nosi naslov Primasa Srbije iz najstarijeg doba srpske državne samostalnosti. Istorijsku sudbinu Srbije dijelila je, naravno, i ova prvosveštenička stolica srpske katoličke crkve, i Božijim Proviđenjem, našijhe dana, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Knjaz Nikola Prvi oslobodio je i obnovio tu staroslavnu stolicu, obezbijedio je potrebnu religioznu slobodu, i ona je tako stupila u novi život da dijeli sudbinu Crne Gore“.
    Vidi se da crnogorski list sve svoje katolike smatra Srbima i da niko od njih ne govori hrvatski, a piše o Arcibiskupiji u Baru kao srpskoj. Sve to prenosi katolički časopis Dubrovnik – u potpunosti podržavajući iznete stavove o srpstvu i hrvatstvu na Jadranu. U nastavku ovog članka, oba srpska glasila smatraju da su Srbi nekad nosili ime Ilira:
    “Sveti Otac u uvodu svoga pisma izjavljuje svoju ljubav prema Slvenstvu, i da tu ljubav i dokaže, veli, da mjesto dosadašnjeg ilirskog zavoda Sv. Jeronima ustanovljuje zavod za hrvatski narod. Srpski narod je jedna grana Slovenstva, kao što ga obuhvata i ilirsko ime; a najnovija politička doktrina, nametnuta hrvatskom narodu, ne priznaje i niječe egzistenciju srpskog naorda: i ta doktrina odlukom Svetog Oca sada se usvaja! To očevidno protivurečje između njegove ljubavi prema Slovenstvu i njegove odluke protivne Srpstvu, dokazuje da Sveti Otac nije imao na um odakle potiče i kuda smijera ta hrvatska doktrina, te su njegovi savjetnici, koji stoje na čelu te političke struje, mogli izdejstvovati takvu odluku“.
    Ova srpska glasila s početka dvadesetog stoleća upućuju čitaoce da je Sveti Jeronim iz srpskog naroda – a njegov zavod u Vatikanu ustanova Srba katolika.
    Primerci novina s ovim (i drugim sličnim tekstovima) nalaze se u SANU.

    I filolozi protiv zvanične istorije
    Zagovrnicima srpskog (slovenskog) starosedelaštva na Balkanu i u Podunavlju su pritekli u pomoć filolozi. Nisu to učinili s namerom da se spore s pristalicama zvanične istorije, ali su njihova filološka istraživanja ukazala da je nemoguće objasniti najstarije poznate nazive planina, reka, jezera i naselja bez prisustva Srba (Slovena) u Podunavlju. Prema filolozima, druge pretpostavke su neodržive. Razložno obaveštavaju da ljudi u svom prirodnom okruženju daju imena iz svog jezika – nikako iz jezika suseda, a pogotovo ne iz jezika udaljenih plemena, kako, u ovom slučaju, zvanična istorija udaljuje antičke Slovene od Dunava i Balkana. Sledstveno ovakvom zaključku, filolozima nije preostalo ništa drugo nego da potvrde da je prvo pismo na svetu rođeno na obalama Dunava i da su mu tvorci Sloveni.
    Branioci slovenskog doseljavanja na Balkan u Srednjem veku su najranjiviji u sučeljavanju sa filolozima. U ovoj nauci, nema mesta za jedan ili drugi zaključak, kako je to izvesno kad je reč o sadržaju drugih istorijskih izvora. U slučaju filološke nauke, nema dvoumljenja. Ako je na određenom području živeo neki narod, na njemu su ostali tragovi njegove kulture i jezika. Pred ovako jednostavnom činjenicom, zanemeo je i profosor na Sorboni Pjer Šatren. Pred njim je branila doktorsku tezu Olga Luković-Pjanović o srpskim rečima u starom grčkom jeziku. Zaprepašćenje – ako se profesor složi s Olginom tezom, moraće priznati da su Srbi, od najdavnijih vremana, bili susedi Grcima, a to zvanična istorija ne prihvata? Želeo je da odbrani zaključke zvanične istorije, ali u filologiji nije imao argumente. Ovaj svojevrsni “gordijev čvor“ je rešio tako što doktorsku tezu studentkinje iz Srbije nije komentarisao. Rekao je:
    Gospođo, ja se s Vama ne slažem, ali Vam dajem titulu lektora grčke filologije, jer ste je zaslužili.

    O tragovima srpskog (slovenskog) jezika na Podunavlju i u Indiji, napisali su mnogi autori: Indusi, Rusi, Francuzi, Slovaci, Italijani, itd, ali ćemo se zadržati samo na knjizi ruskog filologa Olega Nikolajeviča Trubačeva. Izdala ju je Ruska akademija nauka – Istorijsko filološko odeljenje: Etnogeneza i kultura drevnih Slovena.
    Trubačov prati genezu slovenskih naroda na osnovu istorijskih, geografskih, arheoloških i lingvističkih istraživanja. Posebnu pažnju posvetio je hidronimima, etnonimima i antroponimima u Evropi i Aziji, a i razvoju indoevropskih jezika. Jedan je od vodećih filologa u svetu i svoje zaključke je čitao na mnogim naučnim skupovima. Ukratko, objašnjava da je prapostojbina Slovena srednji tok Dunava – teritorije s njegove leve i desne strane. Znači, tvrdi isto ono što iznose “novoromantičari“ u svojim delima. Tu, u Panoniji i na Balkanu, kaže Trubačov, poniklo je i prvo pismo. Naučni rad pod naslovom: O Srednjedunavskoj prapostojbini Slovena pročitao je na Skupu slavista u Bratislavi 1993. i na Skupu slavista u Budimpešti, u oktobru 1995. Trubačov je o toj prapostojbini Slovena, na srednjem Dunavu – do Đerdapa, podneo referat: Slovenski jezik i istorija – kao osnova etnogeneze i na Skupu južnoslovenskih slavista u Beogradu, 1995.
    Istraživanje O. N. Trubačova je potvrda da srpski “novoromantičari“ nisu posebna pojava u Evropi – da nisu jedini koji su posumnjali u zaključke zvanične istorije o Slovenima. Time je obaveza naših istoričara da, pri odbrani svojih stavova, podvrgnu kritici naučni rad O. N. Trubačeva i istraživanja mnogih drugih naučnika – na koje se Trubačov poziva i čija istraživanja, takođe, upućuju da je Dunav prapostojbina slovenska.

    Kako razumeti Porfirogenita?
    S obzirom da će na naučnom skupu u Nišu biti u centru rasprave spisi vizantijskog cara Konstantina Sedmog Porfirogenita, osvrnućemo se na njihove sadržaje – na osnovu kojih je prihvaćeno tumačenje da su se Sloveni pojavili na Dunavu tek u 6. i 7. stoleću posle Hrista.
    Dr Jovan I. Deretić i njegovi istomišljenici upozoravaju da su i poruke cara Porfirogenita krivotvorene – prilagođene unapred donetom zaključku da su Srbi (Sloveni) osvojili zemlje drugih naroda – ni pre ni kasnije, nego u 6. i 7. stoleću Nove ere. Zato što za druge periode nije bilo pogodnog starog zapisa – pogodnog za domišljanja, kakav je ovaj cara Porfirogenita. Budući da je neprecizan u opisu poznatih događaja – bez vremenskih određenja, tumačima je pružena mogućnost da navedu da se Porfirogenit prevario i da nije reč o naznačenom stoleću, nego o nekom mnogo kasnijem. Ako čitalac pomisli da su takve igre vremenom i pojmovima nemoguće kod autora najviše stručnosti, neka pročitaju tekst vizantijskog cara i komentare jugoslovenskih akademika. Reč je o prilikama u Rimskom Carstvu u vreme cara Dioklecijana. Bilo je to vreme na kraju trećeg veka Nove ere i verovali ili ne, Porfirogenit spominje, i u trećem stoleću, Slovene na Dunavu, ali tumači njegovih spisa kažu da car nije pisao o trećem, nego o šestom stoleću. Da bi nam ovo bilo jasnije, podsećamo da je ovde reč o dve države – u vreme Dioklecijana (3. stoleće), imamo Rimsku Imperiju, a u 6. i 7. stoleću Vizantiju. Kako se desilo da Porfirogenitov zapis o Dioklecijanu i njegovom vremenu, akademici podele na dva dela – pa ovaj drugi premeste i vežu za događaje 300 godina posle Dioklecijana?

    Taj drugi deo zapisa je prebačen (datovan) iz Rima u Vizantiju, kaže dr Jovan I. Deretić, zato što se u njemu, tako rano, spominju Sloveni na Balkanu. A ako su Sloveni bili stanovnici Panonije na Dunavu u vreme Dioklecijana, onda to isključuje svaku mogućnost doseljavanja Slovena iz “prapostojbine“ na Balkan u 6. i 7. stoleću posle Hrista. Evo spornog (bolje reći nejasnog) Porfirogenitovog opisa Dalmacije u vreme rimskog cara Dioklecijana (3. stoleće):
    “Ovaj car Dioklecijan podiže grad Split i u njemu sazida palatu koja se ne može ni rečima ni perom opisati, od čije nekadašnje velelepnosti stoje i do danas ostaci, iako ih je dugo vreme oštetilo. Šta više, i grad Diokliju, koji sada drže Dioklecijan (Dukljani), isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklecijanima. Vlast ovih Romana protezala se do reke Dunava. Jednom prilikom oni (tj. Romani) želeći da pređu reku i upoznaju stanovnike s one strane reke, prešavši nađoše slovenska plemena nenaoružana koja se zvahu i Avari. I niti su ovi (Romani) očekivali da s one strane reke ima nekih stanovnika, niti (Sloveni) da ih ima s ove. Pošto su Romani zatekli ove Avara nenaoružane i nespremne za rat, napadnu ih, pokupe plen i roblje i vrate se“.

    Naši akademici objašnjavaju prvi deo ovog teksta na prihvatljiv način. S obzirom da Porfirogenit obaveštava da su Romani iz Dalmacije preduzeli vojni pohod preko Dunava, oni tačno zapažaju da je ta oblast imala svoju vlast i, ovim osvrtom, daju za pravo Porfirogenitu:
    Oblast Duklje (kasnije Zeta i Crna Gora) odeljena je administrativnom reformom 297. godine od velike provincije Dalmacije i postala samostalna upravna jedinica – provincija Prevalitana.

    Dalje tumačenje Porfirogenitovog teksta od strane Srpske akademije nauka je više nego zagonetno. Gornji zapis Porfirogenita, u delu gde govori o Slovenima i Avarima, akademijini istoričari tumače, i uveravaju, da se odnosi na 6. stoleće, a ne na treće – s kojim je Porfirogenit započeo svoje pripovedanje, pod naslovom O Dalmaciji i susednim plemenima. A reč je o istom pasusu. No, naši ga istoričari razbijaju – deo sadržaja vežu za treće stoleće (to smo videli u gornjem citatu), a deo za šesto i za Vizantiju (što ćemo videti u sledećem citatu):
    Ovaj podatak jasno pokazuje da je vizantijska vlast dopirala do Dunava.
    Česta je pojava kod vizantijskih pisaca da nekoliko plemena, koja zajednički napadaju carstvo, nazivaju jednim imenom, po ljudstvu koje ih je vodilo i povezuivalo u jednu celinu… Sloveni su, počevši od kraja 60-tih godina 6. veka, zajedno s Avarima napadali na vizantijske provincije na Balkanskom poluostrvu. Ti zajednički napadi traju do velike opsade Carigrada 626. godine i neuspeha Avara u ovom poduhvatu, posle čega se centar avarske države pomera više prema severu.

    Dr Jovan I. Deretić upućuje da se dobro pročita Porfirogenitov tekst i da će se videti da nema nikakvog oslonca u njemu za zaključak naučnika na čelu s B. Ferjančičem da Porfirogenit ovde govori o Vizantiji. Dodaje da ne postoje ni drugi izvori koji bi, dopunjavajući i razjašnjavajući Porfirogenitov rukopis, dali za pravo jugoslovenskim istoričarima da ovako zaključuju. Ako se Porfirogenitov tekst podvrgne samo logičkom sudu, videće se da nema stručnjaka koji bi mogao zaključiti da je u njemu reč o dva vremenska perioda – udaljena jedan od drugoga 300 godina.

    Pogrešan zaključak je prisvojen od Srpske akademije nauka, tvrdi dr Jovan I. Deretić, samo zato da bi se od ovog dokumenta načinio stub na kojem će počivati tzv. doseljavanje Slovena na Balkan u vreme vizantijskog cara Iraklija. Zanimljivo je da akademici nisu našli za shodno da objasne (bar nekako) kako je moguće da jedna oblast s lokalnom upravom u Rimu zadrži takav status i u drugoj državi – Vizantiji, posle 300 godina i u bitno izmenjenim međudržavnim odnosima na Balkanu? Ta oblast – Prevalitana možda je i mogla da preduzima vojne pohode preko Dunava u 3. stoleću, kako nas obaveštava Porfirogenit, a da bi to činila i u vreme Vizantije, morala bi imati i u njoj status onakav kakav joj je darovao rimski car Dioklecijan. Istoričari nas o takvom statusu Prevalitane u Vizantiji ne obaveštavaju, mada pišu da je ona taj vojni pohod preduzela u 6. stoleću. Dr Jovan I. Deretić odbija takvu mogućnost i tvrdi da Prevalitana, u 6. stoleću, nije ni bila pod vlašću Vizantije, nego je predstavljala značajnu oblast u Srbiji.

    Ako pretpostavimo da ni jedna strana ne može sa sigurnošću tvrditi da je u pravu u pogledu citiranog dela Porfirogenitove priče o Dalmaciji i Duklji – prvenstveno, što se tiče datovanja opisanog (prvog) pokolja Slovena s leve strane Dunava, onda bismo bili obavezni da tražimo potvrdu jedne ili druge pretpostavke na nekom drugom mestu carevog Spisa o narodima. Tako bi se, možda, moglo odgonetnuti da li je Porfirogenit rečeni pokolj nad Slovenima smestio u treće ili šesto stoleće – da podsetimo: istoričari SAN tvrde da je to bilo u 6. stoleću, a dr Jovan I. Deretić da se to moglo desiti i u trećem stoleću, ako tako opisani događaj zavisi samo od činjenice da li je tada Slovena (Srba) bilo ili nije bilo na Balkanu. Bilo ih je, oni su starosedeoci Balkana, uporan je dr Deretić.

    Naše nedoumice bi mogle biti otklonjene sledećim svedočanstvom Porfirogenita:
    “Među onima koji su se preselili u Raguzu su ovi: Grigorije, Arsafije, Viktorin, Vitalije, Valent – arhiđakon, Valentin otac protospatara Stefana. A otkad se oni iz Salone preseliše u Raguzu, do danas ima 500 godina, a sad imamo 7. indikt 6.457 godine“.
    Evo, s obzirom na vreme svoje vladavine, car Porfirogenit ovde piše da su Sloveni zauzeli Salonu u Dalmaciji u 5. stoleću. To je skoro 200 godina pre vremena kad je vizantijski car Iraklije (610 – 641) dozvolio, kako zvanična istorija tvrdi, naseljavanje Slovena na Balkanu. Ovo svedočenje cara Porfirogenita je u saglasnosti s tvrdnjama dr Jovana I. Deretića o osnivanju Srbije u petom stoleću.
    Mnogo pre današnjeg vremena je bilo istorijskih dela o osnivanju Srbije u petom stoleću – 490. godine. Katolički sveštenik iz Dalmacije iz 18. stoleća – Andrija Kačić Miošić je napisao knjigu „Presvetlom gospodinu“, štampana u Zadru 1856. U njoj je pobrojao sve vladare Srbije od 490. godine do kasnog Srednjeg veka. Možemo biti sigurni da je Andrija Kačić Miošić podatke o Srbiji iz petog stoleća (bez obzira što tu Srbiju zove Slavenskim Kraljevstvom) našao u arhivama Vatikana.

    Mogli bi se i neki tekstovi kod cara Porfirogenita dovesti u vezu s ovom Srbijom iz petog stoleća, ali to, svojim komentarima Spisa, ne dozvoljavaju jugoslovenski (srpski) istoričari. Tako, kad uočimo da nam je car Porfirogenit pomogao da ranije citirani rimski pokolj nad Slovenima smestimo u 5. stoleće, istoričari Srpske akademije nauka nas upozoravaju da se pisac Porfiregonit prevario i da on ne opisuje događaje iz petog stoleća, nego iz mnogo kasnijeg vremena. Evo kako to objašnjavaju:
    Na osnovu ovog podatka, dobija se 449. godina kao datum pada Salone u ruke Slovena i Avara, što svakako nije tačno. Bury pretpostavlja da je ova godina proizvod dubrovačke tradicije koja je događaj spojila s napadima Atile, dok Niderle, Manuel I, 60, misli da je car pomešao napad Gota 449. godine sa zauzimanjem Solina početkom 7. veka. Najprihvatljivije je da je data godina rezultat greške kasnijeg prepisivača. Međutim, značaj ovog hronoškog podatka je u tome što jasno određuje vreme sastavljanja 29. glave DAI, sedmog indikta 948/9 godine.

    Kad se pogleda ovakav pristup istorijskom izvoru, onda se mora dovesti u sumnju njegova vrednost. Jer, i protivnicima zvanične istorije se mora dati pravo koje su za sebe uzeli zagovornici slovenskog doseljavanja na Balkan. Onda će oni postupiti na isti način – tamo gde im odgovara Porfirogenitov tekst reći će da je tačan, a tamo gde im ne odgovara, utvrdiće da to “svakako nije tačno“, kao što su to učinili, u citiranom slučaju, priređivači u Srpskoj akademiji nauka.
    Ovako, delimično prihvatan a delimično odbacivan, Porfirogenitov spis ne bi mogao biti podloga za prihvatanje teze da su Sloveni (Srbi) došli na Balkan u 6. i 7. stoleću. Tako nešto bi moralo biti potkrepljeno drugim brojnim i pouzdanim svedočanstvima, ali Jovan I. Deretić, izričito, navodi da takvih dokumenata u svetskim arhivama nema i da se zato odlučio da naučni skup posveti analizi Porfirogenitovog Spisa o narodima.

    Porfirogenitova svedočenja o Hrvatima
    U Porfirogenitovom Spisu o narodima, 30. glava je posvećena Hrvatima – glasi Izlaganje o provinciji Dalmaciji. Ovde je car svedočio o vremenu od 6. do 10. stoleća, čime je podelio istoričare, jer mu jedni veruju, a drugi nikako. Priređivači njegovih spisa u Srpskoj akademiji nauka su utvrdili da ovo poglavlje, i neka druga, Porfirogenit nije mogao napisati – nepoznati autor ih je dodao carevim rukopisima. To dokazuju, pored ostalog, i činjenicom da je u Spisu o narodima opisan i događaj posle Porfirgentiove smrti (959):
    Iz svega navedenog, sledi da je V napisana od nepoznatog autora i naknadno unesena u DAI. Slične primere nalazimo u De cerlmonlls, gde se u opisu carskih grobova u crkvi Sv. Apostola u Carigradu, navodi grob Konstantina Porfirogenita i gde se opisuje krunisanje cara Nićifora Drugog Foke 963. godine.

    Srpski akademici su, kako to i priliči, navodili kratke zaključke i onih koji veruju u navedene podatke i onih koji u njih sumnjaju ili ih odbacuju. No, dr Jovan I. Deretić se ne priklanja ni jednoj, ni drugoj grupi. On tvrdi da je Glava 30. Spisa o narodima čist falsifikat, da je pisana u novije vreme (možda u 17. stoleću) i da su njime katoličke države i Vatikan nameravale podržati “hrvatsko državno pravo“ – krivotvoreći da su srpske teritorije bile u granicama kratkotrajne srednjevekovne hrvatske države. Po njegovom mišljenju, falsifikator je imao nameru da istoričare obaveže na tri “istorijske istine“ – opravdavale bi uključivanje srpskih zemalja u neku od budućih hrvataskih državnih tvorevina:
    1. pojavljivanje Hrvata u Dalmaciji i Slavoniji pre nego što to drugi istorijski izvori beleže,
    2. srednjevekovne hrvatske granice na Cetini (mnogo južnije od stvarnih) i
    3. nadležnost Rimokatoličke crkve nad Hrvatskom, (mada su Hrvati bili pod jurisdikcijom Patrijaršije u Carigradu).

    1. Pojavljivanje Hrvata u Dalmaciji i Slavoniji
    Glava 30. Spisa o narodima donosi imena hrvatskih vođa, pa i imena njihovih sestara, iz 7. stoleća, mada takve podatke nema za Srbe, koji su višestruko brojniji od Hrvata. Dr Deretić i zbog ovoga veruje da je u pitanju falsifikat, pošto drugi izvori ne potvrđuju tako nešto, a pogotovo ne potvrđuju prisustvo Hrvata u Slavniji i Dalmaciji početkom 7. stoleća, kako to piše u Glavi 30. Pogledajmo:
    “Videvši da je ova zemlja dobra, Avari se nasele u njoj. U to vreme, Hrvati stanovahu s one strane Bagibarije (Bavarske), gde su sada Belohrvati. A jedna porodica, odelivši se od njih, naime petoro braće: Klukas, i Lovelos, i Kosenic, i Muhlo, i Hrvat, i dve sestre Tuga i Buga, sa svojim narodom stignu u Dalmaciju i ovu zemlju zateknu pod vlašću Avara. Pošto su ovi nekoliko godina međusobno ratovali, Hrvati odnesu pobedu i jedne od Avara pobiju, a preostale prinude na pokornost“.

    U 31. glavi se precizira da su Hrvati došli u Dalmaciju na poziv vizantijskog cara Iraklija, ali se time opet sve remeti – Iraklije je vladao od 610. do 641, a ova navodna hrvatska pobeda nad Avarima i hrvatski ulazak u dalmatisnki grad Salonu desio se 602. godine – pre nego što je Iraklije stupio na presto. Vidi se da Spis o narodima vrvi greškama. To je uočio i prof. Relja Novaković, pa će pozivati istoričare na oprez. Citira opis gornjeg događaja iz Glave 31. Spisa o narodima:
    “Ovi Hrvati dođoše kao prebeglice caru Romeja, pre nego što Srbi prebegoše istom caru Irakliju, u vreme kada Avari ratujući proteraše odavde Romane… Ovi Romani behu proterani od Avara u dane istog cara Romeja Iraklija… Po naređenju cara Iraklija ovi Hrvati zarativši i odavde isteravši Avare, nasele se, po naređenju cara Iraklija u toj zemlji Avara, u kojoj i danas stanuju“.

    Prof Novaković iznosi svoje mišljenje:
    Iz analize hronoloških vesti iz DAI u vezi sa dolaskom Hrvata i Srba na Balkansko poluostrvo, dobijamo utisak da među vestima sastavljača DAI ima nesklada zbog kojeg je teško zaključiti da se sve to desilo u vreme kad su Avari proterali Romane. Ako pažljivo pratimo šta o napadu na Salonu beleže pisci glave 29. i 30. i ako proverimo šta o istom događaju kazuju papa Grgur Prvi i Toma Arhiđakon, dobijamo utisak da su Avaro-Sloveni stigli u zaleđe Salone ubrzo posle 582. godine, tj. ubrzo posle pada Sirmijuma, a da su samu Salonu zauzeli najkasnije 602. godine, što znači gotovo osam godina pre nego što je Iraklije i došao na vlast.. Naime, ako su Avaro-Sloveni još krajem 6. i u samom početku 7. veka zauzeli dobar deo kontinentalne Dalmacije, a zatim i Salonu i njeno područje, kako je moguće da su Hrvati prebegli caru Irakliju “u vreme kada Avari ratujući proteraše odavde Romane..“, jer bi sve to bilo pre nego što je Iraklije i postao car“.

    Da bi čitaocu bilo lakše razumljivo zbog čega se ne može niko pouzdati u Porfirogenitov Spis o narodima i zašto nema osnova da se veruje o dolasku Hrvata u Dalmaciju 602. godine, skratićemo zapažanje prof. Novakovića na dve protivrečnosti u Glavi 31. Porfirogentovog spisa:
    Ako su Avaro-Sloveni vladali Dalmacijom 602, a ne Vizantinci, onda Hrvati nisu mogli prebeći vizantijskom caru Irakliju u tu istu Dalmaciju – čak da je on tada i bio car! U Dalmaciji nije tada bila vizantijska vlast.

    A da Hrvati nisu bili u Dalmaciji i Slavoniji ni 200 godina kasnije, potvrđuje Ajnhardov letopis o događajima na franačkom dvoru 818. i 822. godine. U ovom dokumentu, gde se prvi put spominju Srbi, a Hrvati ni jednom rečju, nema ništa o nekakvoj “Dalmatinskoj ili Primorskoj Hrvatskoj“ i “Posavskoj Hrvatskoj“, kako to piše u Porfirogenitovim spisima. Podaci se odnose samo na Kneževinu Dalmaciji i Kneževinu Posavinu. Ove dve kneževine će hrvatski i srpski istoričari u 19. i 20. stoleću krstiti u “Dalmatinsku (Primorsku) i Posavsku Hrvatsku“, oslanjajući se, kako smo videli, samo na nepouzdane podatke u Porfirogenitovim Spisima o narodima. Pogledajmo kako uverljivo, na osnovu Ajnhardovog letopisa, prof. Relja Novaković opovrgava mogućnost prisustva Hrvata početkom 9. stoleća u Dalmaciji i Posavini, a time i hrvatske države u njima:
    U opisu događaja pred sam početak Ljudevitovog ustanka, Ajnhard navodi kako su 818. godine stigli u Heristal, gde je tada boravio franački car Ludvik, poslanici među kojima se spominje i Borna, ličnost koju istoriografija gotovo bez dvoumljenja smatra knezom Primorske Hrvatske i ne pitajući se da li je uopšte bilo mougće da se među izaslanicima u Heristalu nađe tada i knez Primorske Hravatske… Postavlja se pitanje, zašto je učeni Ajnhard, koji je zbivanja opisao s toliko detalja, nazvao Bornu samo knezom Guduskana, a ne knezom Hrvata? On spominje izaslanike Abordita, Guduskana, Timočana i Ljudevita, kao starešinu Donje Panonije, a o Hrvatima i Hrvatskoj, na tom mestu, po našem mišljenju neobično važnom, nema ni reči“.

    2. Srednjevekovne hrvatske granice na Cetini
    Druga “istina“, namenjena budućim istoričarima i tvorcima hrvatske države je ona o rasprostiranju hrvatskih plemena do reke Cetine u Dalmaciji i u Panoniji. I mada je samo deo današnje Zapadne Slavonije bio u Hrvatskoj, pre pada pod Mađare, naši istoričari, kad pišu o Hrvatskoj kralja Tomislava, čine to uopšteno. Time se stiče utisak da je reč o teritoriji od Zagorja do Dunava. Jednostavno, koriste samo izraz – Panonija, bez bližeg geografskog određenja koliki je njen prostor pripadao Tomislavljevoj Hrvatskoj. Ovakav ton o značaju hrvatskog naroda i njegove srednjevekovne države vuče korene iz Glave 31. Porfirogenitovog Spisa o narodima. Evo tog teksta:
    Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju, odvoji se jedan deo i zavlada Ilirikom i Panonijom. I ovi su imali nezavisnog arhonta, koji je na razne strane slao poslanstva a prijateljska samo arhontu Hrvatske. Izvestan broj godina i Hrvati u Dalmaciji pokoravahu se Francima, kao i ranije u svojoj zemlji; Franci prema njima behu toliko okrutni da su odojčad Hrvata ubijali i bacali psima. Ne mogavši to od Franaka da podnose Hrvati se odmetnu od njih, pobivši njihove namesnike…Otada ostavši nezavisni i samostalni, zatražiše sveto krštenje iz Rima i episkopi behu poslati i pokrstiše ih za Porina arhonta njihovog. Beše podeljena njihova zemlja u jedanaest županija, naime Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pesenta, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin; i njihov ban drži pod vlašću Krbavu, Liku i Gacku…Od reke Cetine, počinje zemlja Hrvatska i pruža se prema Primorju do granica Istre, odnosno do grada Labina i s brdske strane u izvesnoj meri pruža se i dalje od provincije Istre, a prema Cetini i Livnu graniči se sa Srbijom.

    Ovakvom opisu cara Porfirogenita, nisu podlegli britanski istoričari i kartografi, pa su u političkoj mapi Evrope iz 814. godine (vreme o kojem piše i car Porfirogenit), hrvatska plemena smestili samo na deo područja današnje Hrvatske – od Rijeke do Zagorja, s granicom na levoj obali reke Kupe. Britanski istoričari su ostale zemlje: Liku, Dalmaciju, Kordun, Baniju, Slavoniju, Hercegovinu, Bosnu, Crnu Goru, Albaniju, Srbiju, Makedoniju, unutrašnjost severne Grčke i ostrvo Peloponez označili zajedničkim imenom: Srbija.

    Mada profesor Novaković nije koristio ove britanske karte kad je istraživao rasprostranjenost Srba na Balkanu u 9. stoleću, i on je zaključio da su oni tada naseljavali oblasti na desnoj obali Kupe. Ovaj podatak je dragocen, jer se njime ruši ukorenjeno mišljenje o turskom progonu Hrvata iz srpskih krajina i Dalmacije, pa doseljavanju tamo Srba u 15. i 16. stoleću. Stara dokumenta ovo demantuju, jer pružaju podatke o srpskom stanovništvu u ovim krajevima 600 godina pre turskih osvajanja na zapadu Balkana. Jedan od tih dokumenata je Ajnhardov letopis, u kojem se opisuje slovenska (srpska) pobuna, pod vođstvom kneza Ljudevita, u Panoniji protiv franačke vlasti. Na osnovu njega prof. Novaković zaključuje:
    Što se tiče prostora na kojem su se mogli nalaziti Srbi, među koje je otišao Ljudevit, jedino što se zasad može reći jeste da se deo njihovog područja morao tada nalaziti uz samu granicu Ljudevitove Panonije i to, najverovatnije, od Siska prema jugu ili jugoistoku. Kad budemo kasnije razmatrali i druge stare podatke, Porfirogenitove i Dukljaninove, videćom da su se Ajnhardovi Srbi mogli zaista nalaziti negde nadomak Une. Opredeljujući se za ovakvo mišljenje, ne teba izgubiti iz vida da Ajnahrd zna kako se priča da su Srbi u njegovo vreme, a svakako i pre, držali (nastanjivali) veliki deo Dalmacije. Kad ovom dodamo da je Ljudevit ubio jednog od srpskih knezova i da on govori o Srbima kao o narodu, čini se da sa još većim pravom možemo reći da je sasvim moguće da u veliki deo Dalmacije možemo uključiti i porečje Une, utoliko pre što čitav Ajnhardov opis Ljudevitovog ratovanja s Bornom i njegov sukob sa srpskim knezom upućuje gotovo jedino na područje od Kozare do Grmeča, preko Une, do Kupe“.

    3. Nadležnost Rimokatoličke crkve nad Hrvatskom
    Koliko je srpskih intelektualaca: istoričara, pisaca, filologa, književnih kritičara, politikologa… pisalo o hrvatskoj državi, narodu, kulturi, jeziku…, ogrešivši se i o nauku, i o istinu, da bi hrvatsko učešće u evropskoj istoriji prikazali što značajnijim? Pomagali su hrvatskim istoričarima da krivotvore da su današnje zemlje Republike Hrvatske uvek bile s katoličkim stanovništvom. Katoličanstvom na «hrvatskoj zemlji» se tumači pripadnost Hrvata zapadnoevropskoj civilizaciji, a ne bizantiskoj (grčkoj, ili pravoslavnoj), u koju Hrvati smeštaju samo Srbe.

    Vezivanje Hrvata za hrišćanski centar u Rimu, nalazimo već kod Porfirogenita, što je očigledan znak da je to neko podmetnuo ovom vizantijskom caru, jer bi on morao da se zalaže za jurisdikciju carigradskog centra nad hrišćanima, a ne rimskog. Jer, iako još nije bilo raskola u Hrišćanskoj crkvi i tad se (u 7. stoleću i u Porfirogenitovom destom) naziralo neslaganje Carigrada i Rima – posebno zato što su bili centri u dve različite imperije. Pogledajmo taj deo u Spisu o narodima:
    Car Iraklije, poslavši i iz Rima dovevši sveštenike i od njih proizvevši arhiepiskopa i episkopa i prezvitere i đakone, pokrsti Hrvate…Ovi pokršteni Hrvati neće da ratuju protiv stranih zemalja, izvan svoje zemlje. Jer dobili su neko proroštvo i zapovest od rimskog pape, koji je za Iraklija cara Romeja poslao sveštenike i njih pokrstio. Naime, ovi Hrvati posle svoga pokrštavanja dadnu svojeručno potpisanu obavezu, pod čvrstom i nepokolebljivom zakletvom u Svetog Petra Apostola, da nikada neće provaliti u tuđu zemlju i ratovati, već da će radije živeti u miru sa svima koji to žele, primivši od istog rimskog pape ovaj blagoslov: ako neki drugi pagani pođu protiv zemlje ovih Hrvata i zarate, neka za njih (Hrvate) ratuje bog Hrvata i štiti ih i pobedu im donese Petar Hristov učenik.

    Samo po izrazu “Bog Hrvata“, vidimo kako je šireno u hrvatskom narodu i u inteligenciji mnogo od onoga što je u Porfirogenitovim spisima – jer “Bog Hrvata“ je mnogo spominjan u vreme Drugog svetskog rata, kad je u Hrvatskoj obavljen zamašan pokolj Srba.
    Da je naša pretpostavka o podmetanju Porfirogenitu hrvatske verske veze s Rimom tačna, posvedočiće istorijski izvori o pravoslavnom stanovništvu srednjevekovne Hrvatske – pre hrvatskog poraza od Mađara 1.097. godine.

    Počećemo s pravoslavnim stanovništvom Istre, tako udaljene od Drine, za koju hrvatski istoričari kažu da je bila granica Istoka i Zapada; katoličanstva i pravoslavlja. Ovaj podatak će iznenaditi (uklanjan je iz istorijske literature u obe Jugoslavije). Svedoči da su Istrani ispovedali pravoslavnu religiju sve do početka 17. stoleća. Ovo je previše za poimanje prosečno obaveštenih Srba i Hrvata, jer se u hrvatskoj istoriografiji (koju srpski istoričari nisu rado osporavali), kako smo rekli, granica između pravoslavlja i katoličanstva smešta na reku Drinu. Ni sami Istrani ne veruju da su im, ne tako davni, preci bili pravoslavne veroispovesti. Možda zato Hrvati (da bi prikrili istinu) prisutne pravoslavce u Istri povezuju s nekakvim davnim doseljavanjem Crnogoraca. Mada je, doduše, moglo biti doseljavanje srpskih porodica iz Crne Gore u Istru, ali treba zanati da su oni zaticali u novoj postojbini pravoslavne starosedeoce – koji su se, kako smo rekli, osećali Srbima. Pogledajmo o tim istarskim Srbima tekst jednog dokumenta iz 17. stoleća. Pisan je rukom zagrebačkog episkopa (biskupa) Benedikta Vinkovića. Pismo je adresirano višim dostojanstvenicima Rimokatoličke crkve:
    Uzvišena i mnogopoštovana Gospodo, moji predusretljivi Zaštitnici, želim Vam od Boga zdravlje, sreću, doveka.

    Blažene uspomene Ferdinand Drugi, Car Rimljana, kao Kralj Ugarske i Slavonje, ustanovio je, bez znanja mnogopoštovanog Franje Erdeljskog – tadašnjeg biskupa zagrebačkog, ne tražeći saveta od nadbiskupa Kolače, ni od njegovog mitorpolita, istovremeno duhovnog primata Ugarske, novu episkopiju u Kraljevstvu Slavoniji, za stanovništvo grčke vee, shizmatike, koji se drže grčkih zabluda, to je dotičnu episkopiju poverio izvesnom Srbinu, vasilijanskom monahu, po imenu Maksim Petrović…On se, zajdeno sa sveštenstvom i narodom kojem je na čelu, sve do danas drži grčke shizme, te i sam, kao njegovi sveštenici i pavstva, zadržava teške zablude protiv istinite vere… Najpre bi trebalo da Srbi, odbaciviši zablude i očistivši se od istih, ostanu u svom obredu. A kad bi se okanili zabluda i shizme i kad bi upoznali Božiju službu, pomalo bi mogli da se oslobađaju i grčkog obreda. Tako je učinjeno u Istri, Pivki i Krasu, kao u Senjskoj dijacezi, u Lici i Dragi Vinodolskoj, gde su Srbi, kod kojih su ranije važile slične zablude i običaji, napustivši grčki obred i odbacivši zablude, zaslugom dobrih katoličkih otaca, do sada su zadržali rimske obrede, koje su primili i sebe više ne nazivaju Srbima, nego Hrvatima.
    U Zagrebu, 3. 2. 1639, u Gospodu pokorni kapelan naših Uzvišenih Gospodstava, Benegdit Vinković, izabrani episkop zagrebački.

    Austrija je ove hrvatske mere odobravala i pomagala.
    Hrvati su od Austrije stalno tražili da njihovoj lokalnoj upravi budu potčinjeni Srbi u Vojnoj Krajini, jer su, navodno, na hrvatskoj zemlji. Zbog toga su Srbi dužni da prihvate i katoliku religiju.
    Zabeleženo je da je austrijski car posvedočio ono što smo videli u britanskim knjigama i što je zaključio prof. Novaković – da su Srbi starosedeoci na područjima u današnjoj Republici Hrvatskoj. Bio je to Leopold Drugi, i on će odgovoriti Hrvatima 1790:
    Što se Mene tiče, držim da je srpski narod, i pre rata s Turcima, živeo u Sremu, Slavoniji i Bačkoj, a prilikom rata, jednodušno u ponovnom osvajanju istih predela, učestvovao, te i sad tamo živi, pa da, stoga, na te zemlje i najviše prava ima.

    Da bi se Dalmaciji dao dodatni karakter hrvatstva, dr Čubrilović će napisati da je u 11. stoleću u njoj katolička crkva. Znamo da se Rim izdvojio iz Hrišćanske crkve 1054. godine, a da, pre toga, nije imao nadležnosti nad crkvama u Dalmaciji. I sam dr Čubrilović, na više mesta, svedoči o vizantijskom crkvenom uticaju, ali će se odlučiti da istakne da je u Dalmaciji crkveni život po vatikanskim obrascima, da bi se, verovatno, kako to Hrvati priželjkuju, posvedočilo da su se oni, još tada, uključili u civilizaciju Zapadne Evrope. To dr Čubrilović čini zbrkano – navodi da se u Dalmaciji primenjuju pravoslavni obredi, ali da su to samo neprikladne pojave u Katoličkoj crkvi:
    U Splitu se sastao novi sabor da sprovede odluke rimskog lateranskog sinoda 1.059. godine.Trebalo je i katoličku crkvu u Hrvatskoj očistiti od raznih istočnih običaja:ženidba sveštenstva, slovenska služba, nošenje brade i duge kose, posvećivanje sveštenika bez znanja latinskog jezika, itd.

    Samo 36 godina posle ovog Sabora, Hrvatsku će pokoriti Ugarska, pa nema mesta tvrdnjama hrvatskih učenjaka da je srednjevekovna hrvatska država bila uključena u tokove zapadnoevropske civilizacije. Nije se to moglo desiti kad im sveštenici nisu znali latinski, ženili su se i bili su obrasli u dugu kosu i bradu. Znači, Hrvati su mogli da se približe zapadnoj civilizaciji tek u Ugarskoj, pa ako je civlizacijska prednost biti katolik, a ne pravoslavni hrišćanin, onda hrvatski narod za svoju katoličku prošlost treba da zahvali ugarskoj državi. Nikako svojoj dobrovoljnoj opredeljenosti, ili odluci svojih srednjevekovnih kraljeva – pre ugarske okupacije. Na to upozorava i dr Čubrilović, jer svedoči da se u Dalmaciji propoved držala ili na grčkom ili na slovenskom jeziku – videli smo da sveštenici nisu znali latinski jezik:
    Krešimir Četvrti, odgojen u Veneciji, još manje je branio slovensku službu u Hrvatskoj od kralja Tomislava.

    A da su niži plemići, niže sveštenstvo i narod Dalmacije ostali verni pravoslavlju, pokazuje i skori nestanak hrvatske države. Uzrok je bio Sabor biskupa u Splitu, jer su ga Krešimir Četvrti i naslednici podržavali i pokušavali sprovesti njegove odluke – protivno volji većine sveštenstva, naroda i plemića. Ovako to objašnjava dr Čubrilović:

    Iako je papa odobrio odluke Splitskog sabora, ipak ih je u Hrvatskoj bilo vrlo teško sprovesti. Kad su saopštene sveštenstvu i narodu, izazvale su veliko uzbuđenje. Zabrana slovenske službe po crkvama, prisiljavanje sveštenstva da se razdvaja od porodica i sve veći uticaj latinskih biskupa, izazvao je otpor u narodu. Niže sveštenstvo, niže plemstvo i narod bili su protiv reforma Splitskog sabora, kralj, visoko plemstvo i sveštenstvo su ih pomagali. Borba između naoroda i latinske stranke počela je još za života Krešimirovog i biće glavni uzrok neslozi i neredima među Hrvatima, pa i propasti hrvatske države 1.102. godine… Kraljeva poslušnost prema papskoj kuriji i otvoreno pomaganje latinskog sveta, izazivalo je nezadovoljstvo u hrvatskom narodu. Mi nemamo podataka šta se u to vreme sve odigravalo u Hrvatskoj, ali ubistvo Dimitrija Zvonimira na Saboru na Kninskom polju 1.089. najbolje pokazuje dokle su se tamo bile raspalile strasti među strankama.

    Ako je ispovedanje katoličke vere jednog naroda neosporno svedočanstvo o ulasku tog naroda u krug kulturnih naroda Evrope, onda vidimo da to stanovnici Hrvatske nisu mogli da učine 1.089. godine. Tada su bili privrženici pravoslavlja – i to žestoki, jer su ubili i svog kralja, zagovornika katoličanstva. Da ponovimo, ušli su u taj krug (da zanemarimo činjenicu da li je Zapad, tada, bio kulturniji ili ne od Istoka) tek pošto ih je tamo uvela Ugarska – koja ih je pokorila 1.097 – osam godina posle ubistva Dimitrija Zvonimira na Kninskom polju.

    Porfirogenit protiv Porfirogenita
    Pošto smo videli da se Porfirogenitova svedočenja koriste za podršku hrvatskim posezima na srpske zemlje, ne možemo se oteti utisku da su ta svedočenja dodavana – kad je već bila uobličena strategija imperijalnih sila Evrope da se na Balkanu jedna država s katoličkim stanovništvom (Hrvatska) suprostavi državi s pravoslavnim Srbima. Da je ova pretpostavka tačna, ne upućuju nas na to samo suprotne tvrdnje o istom događaju u mnogim glavama Spisa o narodima, nego i spomenuta greška – kad Porfirogenit opisuje svoju sopstvenu smrt.

    Inače, što se tiče navodnog doseljavanja Slovena na Balkan i u Panoniju i za šta se uporište traži kod Porfirogenita, navodimo carevo ključno svedočenje o tome. Odmah ćemo videti da logički nije prihvatljivo da se na osnovu toga može prihvatiti, zdravo za gotovo, pojava Slovena u sedmom stoleću, na tako ogromnom prostoru – od Carigrada do Milana. Porfirogenit o tome obaveštava u Glavi 32. Spisa o narodima:
    Treba znati da Srbi vode poreklo od nekrštenih Srba, nazvanih i Beli, naseljenih s one strane Turske (tj. Mađarske), u kraju koji se kod njih naziva Bojki; njima je u susedstvu i Franačka, isto kao i velika Hrvatska, ona nekrštena, koja se naziva i Bela. Tamo su dakle i oni Srbi od davnine naseljeni. Pošto su dva brata nasledili od oca vlast nad Srbijom, jedan od njih, preuzevši polovinu naroda, prebegne Irakliju, caru Romeja; car Iraklije ga primi i kao mesto naseljavanja dade mu u solunskoj temi Serviju, koja otada taj naziv nosi. Srbi na jeziku romeja znači robovi, pa se stoga i ropska obuća obično naziva serbula, a cerbulijani oni koji jevtinu i srimašnu obuću nose. Ovo ime dobiše Srbi, jer postadoše robovi cara Romeja. Posle nekog vremena isti Srbi odluče da se vrate u svoje zemlje i car ih otpusti. Kada su prešli reku Dunav, pokaju se, i preko stratega koji je tada upravljao Beogradom, jave caru Irakliju da im dodeli drugu zemlju za naselje. I pošto sadašnja Srbija i Paganija i zemlja Zahumljana i Travunija i zemlja Konavljana behu pod vlašću cara Romeja, a te zemlje opuste od Avara (jer iz tošnjih zemalja, oni izgnaše Romane koji sada stanuju Dalmaciji i draču), to car u ovim zemljama naseli iste Srbe i behu oni potčinjeni caru Romeja; car njih pokrsti donevši svetenike iz Rima i, naučivši ih da pravilno vrše dela pobožnosti, izloži im hrišćansko veroučenje.

    Ne možemo se oteti utisku da ovaj tekst, navodno pisan u desetom stoleću, ne odiše duhom novih vremena. Pre svega, zbog svedočenja da “Srbin“ znači “rob“, što su hrvatski šovinisti, u prvom redu Ante Starčević, tako vatreno koristili prilikom priprema i sprovođenja pokolja nad Srbima u devetnaestom i dvadesetom stoleću. I ovde se naglašava uticaj Rimokatoličke crkve (i zapadne kulture – što može biti samo konstrukcija novijeg vremena), pa odjednom vidimo da su i Srbi pokršteni od sveštenika u Rimu, a ne od onih u Carigradu. Dalje, neodržive su dve tvrdnje cara Porfirogenita oko naseljavanja Srba u današnjoj Hercegovini i Dalmaciji – jedna je da su ova područja bila pod vlašću Vizantije, a druga da je bila pod vlašću Avara. Ako su tamo vladali Avari, onda Iraklije nije mogao da donosi odluke da avarsku zemlju pokloni Srbima. Još jedno ukazivanje da su ovi tekstovi podešeni da bi se povećao značaj Hrvata na Balkanu, nalazimo u činjenici da Porfirogenit ne spominje ime arhonta Srba koji je “pobegao Irakliju“ (mada su najbrojniji Južni Sloveni), a kod Hrvata navodi imena pet vođa – braće i imena njihovih sestara, Tuge i Buge!?

    U ovako malo reči, toliko protivrečnosti i lako uočavanje da Porfirogenit učestalo nastupa protiv Porfirogenita. To će učiniti i u Glavi 49. Spisa o narodima, jer će posvedočiti da Sloveni mnogo pre Iraklija žive na Balkanu i da su moćnoj Vizantiji oteli teritorije u Grčkoj i ceo Peloponez! To piše Porfirogenit ovako:
    Kada je Nićifor držao skiptar Romeja, ovi (tj. Sloveni) koji behu u temi Peloponez odluče da se odmetnu i najpre opustoše i opljačkaju kuće suseda Grka, polja pred zidinama i počnu grad opsedati, vodeći sa sobom i afričke Saracene. Pošto je prošlo dosta vremena i u gradu počela da se pojavljuje oskudica životnih namirnica, vode i hrane, (građani) se posavetuju i odluče da stupe u pregovore, dobiju obećanje sigurnosti i tada da predaju grad njima. Pošto se strateg tada nalazio na kraju teme, u tvrđavi Korintu, očekivali su da će priteći u pomoć i pobediti narod Slovena, pošto je od arhonata prethodno bio obavešten o njihovom napadu.

    U Glavi 50, Porfirogenit još jasnije piše da su Sloveni bili nezavisni od Vizantije na Peloponezu, pre vremena cara Iraklije i navodnog naseljavanja Slovena na Balkan:
    Treba znati da su Sloveni pelopneske teme u vreme cara Teofila i njegovog sina Mihajla, ustali i postali samostalni, vršeći pljačkanja i zarobljavanja i haranja i paljenja i krađe.
    Francuski slavista Frensis Kont, profesor na Sorboni, piše da su Sloveni vladali na Peloponezu od 587. do 805. godine – ukupno 218 godina. Znači, bili su nezavisni od Vizantije 23 godine pre nego što će Iraklije stupiti na presto u Carigradu, a sigurno je da su na Peloponezu i odranije – jer su 587. samo zbacili vizantijsku vlast.

    Nijedan istorijski izvor nije ovako protivrečan kao Porfirogenitov Spis o narodima. Paživljijim proučavanjem, pronašle bi se i druge, brojne, nedoslednosti, pa je pravo čudo da je Spis o narodima zaokupio toliku pažnju naučnika i postao temeljni oslonac za tvrdnju o doseljavanju Slovena na Balkan u 6. i 7. stoleću – uz situaciju kad i mnogi istoričari (zagovornici tog doseljavanja) odbacuju mnogo toga iz Porfirogenitovih spisa.
    Nema sumnje, da će naučni skup o Porfirogenitu u aprilu, u Nišu, biti izuzetan doprinos novim znanjima o Srbima (Slovenima) u Antici i Srednjem veku. Za tu svrhu, članovi Srboslovenske akademije će se pozvati na desetine pisaca Starog, Srednjeg i Novog veka. Oni su ostavili podatke da su Sloveni pre Vizantije bili poznati pod raznim imenima: Tračani, Tribali, Iliri, Mezi, Sarmati, Dalmatinci..

    1
    1
      1. Ali ti poturak svakom svojo riječju odaješ svoj mentalni sklop tipičnog konvertita.Nije lako biti plaćenik ti to znaš najbolje.Inače pazi na pravopis-Dakle plaća li te a ne plaćal te…moj poturak.Obrazovanje je skupo,zar ne?

        1
        1
  4. Morlaci, Tračani, Iliri, šta ovo nadrobi Baranine? Ni ti izgleda još uvijek nisi načisto sa značenjem pojma Iliri. Nije postojao narod Iliri već oblast Ilirik koja se pružala po cijelom Balkanu. Kada kažemo Iliri mislimo na sve narode koji su naseljavali Balkan, Tračane i sve ostale. Romanizovani starosjedioci današnje Srbije su raznog porijekla, tračanskog su samo Cincari na jugu.

    U stanovništvu NDCG dominiraju dvije haplogrupe, što znači da ne postoji etnička veza između te dvije grupe (jebeš političko-istorijsku vezu sa vama popravoslavljenim albanskim prisrbicama). Plemena južnog i zapadnog dijela države imaju predanja o doseljavanju iz Albanije a plemena sjevernog i zapadnog dijela imaju predanja o doseljavanju iz srednjevjekovne Hercegovine i Bosne koje su bile naseljene Srbima. Ne znam šta je nejasno.

  5. Vojin Grubač je bez ikakve konkurencije najveći šarlatan koji javno oobjavljuje „kolumne“ i „analize“. Čovjek nema pojma ni o čemu, niti je ikada išta pročitao iz bilo koje nauke (osim svoje građevinske nauke, ali o tome naravno ne piše!) ali drsko objavljuje besmislene „kolumne“.

  6. Tekst Grubača govori da on nema elementarno znanje što su haplo grupe. tvrdnjom da kod Albanaca ima „8% tračanskog i 2% vikinškog supstrata, a da toga kod Crnogoraca nema, što implicira da Crnogorci nemaju ništa zajedničko sa Albancima. Prvo nauči Grubaču da haplo grupe nijesu kombinacija gena. Haplo grupa je zapis na muškom hromozomu koji identifikuje promjene na hromozomu od prije 3.000 godina, a mogu biti i do 12.500 godina. To su periodi u kojima se dešavaju mutacije muških hromozoma kao nosioca nasljeđa. Haplo grupa samo pokazuje da određena grupa ljuda u periodu dužem od 3.000 godina dijelila isto porijeklo. Dakle, haplo grupa potvrđuje ko je bio vaš predak prije 3.000 godina i više (zavisno od haplo grupše do 12.500 godina) I NIŠTA VIŠE. To znači da svaki čovjek IMA SVOJU HAPLO GRUPU na osnovu koje može utvrditi SAMO SVOG PRETKA I NIČIJEG DRUGOG!!! Tako vi, Grubaču možete utvrditi da imate vlaško porijeklo a to ne znači ni da ste Srbin, ni Albanac, ni Crnogorac (što me raduje), … Pitanje pripadanja naciji je istorijska kategorija a ne genetska. To da li kod nekog naroda postoji haplo grupa koje nema kod drugog naroda samo govori da se taj narod u istoriji miješao sa nekim ko ima drugog pretka, a nikako da nema ništa zajedničko. Ako Albanci, Crnogorci, Hrvati, Srbi, …. imaju u različitim procentima haplo grupu koju vi nazivate „ilirskom“ ili „vlaškom“ (za Sekulu – mada to nije jedno te isto – Vlasi su romanizovani starosjedioci i crnogorski imaju ilirsko porijeklo, a srpski tračansko, a tzv ilirska haplo grupa, mada je to pogrešno tako nazivati, ima stariju mutaciju od morlačke) i imaju još neke iste haplo grupe a neke nemaju, TO NIPOŠTO NE ZNAČI DA NEMAJU ISTE PRETKE. NAPROTIV. Ne možete Grubaču pisati o nečemu o čemu nemate pojma. Prvo se informišite što su haplo grupe pa onda pišite o tome.

    1. Baranine, velis:“ Pitanje pripadanja naciji je istorijska kategorija a ne genetska.“
      Dobro jutro! Kome to pricas? Svi tvrde da je nacija gradjanska kategorija, licni izbor, ti tvrdis da je istorijska a Cosovic da je genetska. Objasni Cosocicu da nije genetska, jer je to jos mlad decko, koji se ne razumije u nacije.

      1. Da li u vašim venama teče krv davnog pretka s Urala, iz Persije, ili ste od davnina, s kolena na koleno, vezani za ovaj, krajnje turbulentni deo sveta? Odgovor na ovo pitanje danas možete dobiti analizom vašeg DNK, tačnije njegove muške komponente – Y hromozoma.

        Genetičarke dr Ana Banjac Čanak i dr Bojana Panić iz beogradskog „DNK centra za genetiku“ za portal Poreklo govore o svojim višegodišnjim iskustvima u utvrđivanju praporekla. Kako objašnjavaju, pod praporeklom se podrazumeva geografsko poreklo, i to isključivo po muškoj liniji određene osobe. Analize porekla po ženskoj liniji još se ne rade u ovoj laboratoriji, ali ne zbog toga što je to nemoguće, već zato što su zahtevnije i iziskuju više vremena od „muških“.

        Cela stvar u utvrđivanju praporekla sastoji se u tome da se iz DNK izdvoji muška komponenta, Y hromozom, koji se prenosi isključivo sa oca na sina, i potom utvrdi takozvani Y haplotip. Zatim se taj Y haplotip poredi s postojećom bazom Y haplotipova i pronalazi istovetan ili najpribližniji. Koliko nalazi ovakve analize mogu biti uzbudljivi i neočekivani, najbolje svedoče rezultati koje su dobili zaposleni u ovoj laboratoriji, a koji su svoje pretke „locirali“ u severnoj Rusiji, Ukrajini, Persiji, pa čak i Beninu!

        Dr Bojana Panić, autor najboljeg doktorata iz oblasti molekularne biologije Univerziteta u Kembridžu za 2004. godinu, kaže da se ispitivanje praporekla u njihovoj DNK laboratoriji radi od 2008. godine.

        – Šta mi zapravo radimo? Pošto se poreklo po muškoj liniji može pratiti po Y hromozomu, mi utvrđujemo haplotip tog hromozoma. Taj haplotip mora da bude isti kod svih muškaraca iz jedne loze, po neprekinutoj liniji, i u tom smislu možete da pratite svoje poreklo unazad (deda, pradeda itd.) i bočno (stričevi i njihova deca). Praćenje porekla po ženskoj liniji ne radimo, jer je zahtevnije. Ali, da razjasnimo, po ženskoj liniji se specifična DNK ne prenosi samo s majke na ćerku, već je to nešto što majka prenese svojoj deci bez obzira na pol, dok je kod muškaraca, po Y hromozomu, to isključivo sa oca na sina – objašnjava dr Bojana Panić.

        Ona kaže da nije moguće s preciznošću odrediti koliko tačno kolena unazad može da se utvrdi nečije praporeklo.

        – To nije beskonačno jer se DNK menja s vremena na vreme. Ali, to ipak nisu toliko velike promene da ne možete pratiti poreklo praktično stotinama godina unazad. Mutacije se dešavaju jednom u sto slučajeva, i po vertikali i po horizontali. U nekim generacijama ostane tako izmenjeno, dok se u nekim promeni, pa se opet vrati na prvobitno, i napred i nazad, tako da se ne može dati tačna procena. Generalno, ide unazad 250 godina, ali u biologiji ništa nije toliko egzaktno – navodi dr Panić.

        Kao osnovu za utvrđivanje praporekla u ovoj beogradskoj DNK laboratoriji koriste bazu podataka sa internet portala http://www.yhrd.org, u kojoj se nalaze haplotipovi zatvorenih grupa, koje se ne mešaju mnogo sa drugim ljudima.

        – Tipičan primer zatvorene grupe su Baski u Španiji, ili Jevreji. Te grupe su interesantne jer znate da su tu od davnina i u tom smislu mogu da posluže kao reper. Što se tiče Slovena, postoji nešto što je češće i može da se prati, ali to nikad nije 100 odsto. Zbog toga vrlo često ozbiljni radovi, vezano za poreklo, uzimaju u obzir kako genetiku, tako i arheologiju, jezik. I kad se sve zajedno to uklopi, onda ima težinu – kaže dr Bojana Panić.

        A kako u praksi izlgeda pronalaženje praporekla nekog „Marka Markovića“?

        – Dobije se spisak karakteristika njegovog Y hromozoma i onda se uporedi gde je isti takav Y hromozom nađen u svetu. Međutim, ne nađe se uvek. Baza koju koristimo još nema veliki broj uzoraka, ali kad se nađe, onda mu kažete da isti takav Y hromozom postoji, recimo, na Uralu. To nije apsolutni dokaz da je njegov daleki predak došao sa Urala, ali postoje velike šanse da se nekad s tog prostora spustio u ove naše krajeve – navodi dr Panić.

        Ona navodi zanimljiv nalaz do kojeg je došla istražujući muški deo svoje porodice.

        – Haplotip je pokazao da je praporeklo Panića u Persiji, odnosno u Iranu. Bilo je apsolutno poklapanje, sve karakteristike Y hromozoma su odgovarale – kaže dr Panić, dodajući da su njeni muški preci novijim poreklom ispod planine Kozare u Republici Srpskoj (BiH).

        Veoma zanimljiv nalaz dobio je njihov kolega s prezimenom Kecman, kojem je praporeklo pronađeno na Uralu, dok je ubedljivo najveće iznenađenje bilo sa drugim kolegom iz laboratorije, kojem su koreni pronađeni čak u Beninu (zapadna Afrika)!

        – To jeste malo čudno. DNK molekul je dinamična struktura i može da dođe do raznih promena. Ali, ako se vratimo malo unazad, svakako smo svi mi potekli iz Afrike – konstatuje dr Panić.

        Trenutno jedino i najveće ograničenje ispitivanja praporekla je to što u bazi koja se koristi (http://www.yhrd.org) nema mnogo uzoraka Y haplotipa s naših, balkanskih prostora. Ali, i bez toga se zna da je po tom pitanju situacija ovde dosta „šarena“.

        Dr Ana Banjac Čanak navodi da je bazu Y haplotipova koju koriste sačinio jedan ugledni nemački genetičar.

        – To je otvorena baza. Kad vam se jednom utvrdi Y haplotip, taj profil se ukuca u pretraživač ove baze i onda može da se utvrdi da li je takav Y haplotip registrovan. Kod nas, nažalost, ne postoje takve baze podataka, mada je bilo pokušaja da se osnuju, pre svega za potrebe forenzičkih istraga – kaže dr Banjac i pojašnjava:

        – Bilo je ideja da se na Biološkom fakultetu utvrde Y hromozomi karakteristični za razne delove Srbije, i da to onda posluži kad nemate osumnjičenog, a imate DNK trag, da utvrdite iz kog kraja Srbije osumnjičeni potiče.

        Ipak, naše sagovornice tvrde da su prilično problematična istraživanja koja su se pojavila pre nekoliko godina, a po kojima je navodno utvrđeno koliko procenata Slovena, Ilira, Tračana, Feničani, Grka, Turaka ili Germana ima u svakom pojedinačnom Srbinu ili Hrvatu.

        Dr Ana Banjac Čanak kaže da je reč o istraživanju koje je upotrebljeno u komercijalno-političke svrhe.

        – Pre svega, tada je ispitan suviše mali broj ljudi da bi se mogli dati precizni zaključci. Poznato je iz statistike da je za tačnost svake analize potrebna što veća baza podataka, u konkretnom slučaju jedan odsto populacije, mada je i to zavisno od kraja do kraja. U svakom slučaju, što veći uzorak, to bolje. To što je istraživano je verovatno tehnički valjano urađeno, ali je problem u interpretaciji. Tražiti razliku u genetici, čak i između različitih rasa, nema mnogo smisla, jer se radi o minimalnim razlikama. A razumljiva je čovekova želja da se izdvaja. To su stvari sa kojima se igra, ali treba biti obazriv – konstatuje dr Banjac Čanak.

        Ona kaže da su, kad je reč o našem području, iz forenzičkog iskustva utvrdili da je kod jedne od romskih populacija istovetan Y hromozom.

        – To je utvrćeno na osnovu nalaza DNK kod jedne grupe osumnjičenih iz ove populacije i po tome je jasno da istovetan Y hromozom postoji u malim zajednicama koje se mešaju unutar sebe. Na našem terenu tako nešto možda postoji još samo u nekim planinskim područjima. Međutim, s obzirom na to koliko je kroz ovaj naš prostor prošlo migracija i bilo mešanja, teško može da se govori o izolovanoj populaciji – navodi naša sagovornica.

        Traženje veze između pojedinih grupa kod nas ima smisla, prema dr Bojani Panić, jedino kad želite da utvrdite da li je neki vaš poznanik, koji ima isto prezime i slavi istu slavu, u srodstvu s vama, tj. da li vam je davni predak zajednički.

        – Kod nas upravo dolaze ljudi koji žele da utvrde da li pripadaju istoj lozi jer imaju isto prezime i krsnu slavu, kako bi sačinili svoje porodično stablo. U takvoj situaciji možemo da pomognemo i damo definitivan i precizan odgovor – kaže dr Panić.

        Da je to tačno, uverili smo se i sami. Naše sagovornice su uradile ispitivanje da li su dva muškarca sa istim imenom i veoma retkim prezimenom i istom krsnom slavom u direktonom srodstvu. Pri tome, jednom su preci iz Like, a drugom iz Bosanske Krajine (s pedesetak kilometara udaljenosti). I, rezultat je pokazao da se njihov Y haplotip ne poklapa! Štaviše, jednom je praporeklo utvrđeno u zapadnoj Hrvatskoj, a drugom u centralnoj Rumuniji. Ovakav nalaz, kako objašnjavaju, govori dve stvari: ili da je u nekoj od karika „utrčao“ Y haplotip nepoznatog muškarca (kroz neverstvo neke prababe ili nasilnim putem) ili se, što se dešavalo u tim krajiškim prostorima, neki muški predak priženio i prihvatio ženino prezime i krsnu slavu.

        A da bi se ovakva analiza uradila, dovoljno je uzeti bris s unutrašnje strane obraza. Pitali smo zašto baš s tog mesta.

        – Odatle, zato što je najjednostavnije. DNK molekul je isti u svakoj ćeliji našeg organizma, a najlakše je da protrljati štapić po unutrašnjoj strani obraza. Ništa ne boli, nema vađenja krvi – objašnjava dr Bojana Panić.

        Ona još kaže da iz njihove laboratorije zasad dobijene nalaze Y haplotipa ne šalju u bazu u Nemačkoj koju koriste.

        – Najpre iz razloga što još nemamo ugovoren takav vid saradnje, a drugo zbog toga što bi savakako trebalo da dobijemo odobrenje od osoba kojima smo utvrdili Y haplotip – objašnjava naša sagovornica.

        Biografije dr Bojane Panić i dr Ane Banjac Čanak

        Dr Bojana Panić

        Diplomirala 2000. godine na Biološkom fakultetu u Beogradu kao student generacije, na smeru molekularna biologija i fiziologija. Doktorske studije završava na Univerzitetu u Kembridžu, gde dobija nagradu za najbolji doktorat iz oblasti molekularne biologije. Završila je jednogodišnju obuku iz oblasti forenzičke analize DNK. Četiri godine je bila rukovodilac DNK laboratorije Nacionalnog kriminalističko-tehničkog centra pri MUP Republike Srbije. U Laboratoriji DNK radi od njenog osnivanja.

        Dr Ana Banjac Čanak

        Diplomirala i magistrirala na Hemijskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na smeru biohemija. Doktorirala je na Univerzitetu Ludvig-Maksimilijan u Minhenu. Radila je u Laboratoriji za endokrinologiju i molekularnu biologiju pri institutu Vinča, u GSF Institutu (Institutu za kliničku molekularnu biologiju i tumorsku genetiku) u Minhenu i u DNK laboratoriji Nacionalnog kriminalističko-tehničkog centra pri MUP Republike Srbije. Završila je jednogodišnju obuku iz oblasti forenzičke analize DNK. U Laboratoriji DNK radi od njenog osnivanja.

        IZVOR: Portal Poreklo

    2. Baranine, tekst je šaljivi osvrt na projekciju da je stanovništvo na određenoj teritoriji homogena grupa jednakih supstrata. Ujedno, jasno je vi odlično znate pravo stanje stvari, ali i vi koristite retoriku koja stvara maglu..
      Ukratko, Sekula je na donjem postu rekao: „U stanovništvu NDCG dominiraju dvije haplogrupe, što znači da ne postoji etnička veza između te dvije grupe.“ Ja bih samo umjesto „etnička veza“, rekao „veza porijekla“ po teoriji o haplogrupama. Isto kao što ne postoji veza porijekla ove dvije dominantne haplogrupe sa ostalim haplogrupama koje su prisutne, a svi se nalaze na teritoriji CG.
      Dakle u svoj toj petljavini, ja sam se u tekstu odredio prema svemu slažući se sa stavom Rastodera: „Istraživanje je pokazalo da su svi današnji narodi „hibridni“ što je konkretan prilog u korist odbacivanje teze o narodu kao zajednici iste krvi (biologistička teorija), kao i teze o zajedničkom porijeklu (primordijalna teorija). Šta bi to moglo da znači? Prije svega potvrda teorije da je nacija zajednica ljudi objedinjenih sviješću o zajedničkom porijeklu, a ne obavezno i zajednica ljudi istog porijekla… To bi dakle značilo da ljudi nijesu ono što drugi misle da jesu, pa čak ni ono što se analizom krvnih zrnaca može dokazati, već samo ono o čemu posjeduju svijest. Zato je pravo na nacionalnu samoidentifikaciju primarno demokratsko pravo, a pravo na ime, osnov tog demokratskog principa.”

    3. Na primjer, Ćosović kaže:“ Prema istom istraživanju, u Srbiji je i veći postotak vlaške I2a haplogrupe nego u Crnoj Gori, 38,5 odsto naspram „crnogorskih“ 29,2.“ Čitalac to gleda kao razliku, a istina je da to nije razlika već sličnost kao identičnost, jer ti ljudi sa istom haplgrupom po toj teoriji imaju isto porijeklo.
      Isti slučaj je i sa haplogrupom E1b1b – M215. U Crnoj Gori je zastupljena sa 27 odsto, Srbiji 20 odsto, Albaniji 25.5 odsto, na Peloponezu – 47 odsto, u sjevernoj Grčkoj- 43.5 odsto, a na Kritu- 38. 9 odsto. Dakle, svi oni imaju po toj teoriji isto porijeklo.
      Opet, J2a i J2b je u Crnoj Gori 9.2 odsto, a u Srbiji 9 odsto. R1B je u Crnoj Gori 9,4 a u Srbiji 14 odsto. Opet isto porijeklo.
      Ipak, jedno su procenti a drugo broj ljudi. Srbija kao država je veća dva ipo puta od Albanije i Crne Gore zajedno, te ima više građana sa haplogrupom E1b1b sa svojih 20 odsto, nego druge dvije države sa 25.5 odnosno 27 odsto.
      I na kraju, mislim da su manipulacije na ovu temu besmislene. Zato sam na kraju teksta konstatovao gdje je suština priče, kroz izjavu Rastodera.

      1. Ono što je poenta jeste da svaki čovjek ima SAMO jednu haplo grupu koja govori samo o njemu i ko mu je bio daleki predak. Očigledno se to ne razumije. Kad kažem da je narod i nacija istorijska kategorija govorim da su nastali u određenom istorijskom vremenu, tako da je vrlo jasno što sam napisao. Pripadnost narodu ili naciji je konstrukt ljudskog mozga i obično nema veze sa porijeklom u nijednoj naciji ili narodu. Tako srpska antropologija kaže da je srpska nacija nastala polovinom XIX vijeka, za vrijeme ustavobranitelja, nastala od preko 17 etničkih grupa i da današnji Srbi nemaju nikakve veze sa Srbima iz doba Nemanjića. Tako da nacije nijesu etničke kategorije već zajednice koje su u prošlosti dijelile zajedništvo i koje su voljne da zajedno dijele budućnost, kao najopštija definicija. Tim prije je „srbovanje“ u Crnoj Gori najobičnija besmislica, produkt XIX vijeka i tadašnje želje za zajedničkom jakom državom koja bi obezbjedila sigurnost svim narodima. Veliku ulogu u nacionalnim podjelama je odigrala religija na Balkanu.

  7. Ćosović je tolika neznalica da je to za žaljenje. Sjećam se da je svojevremeno tvrdio da je e1b haplogrupa Ilira a i2a haplogrupa Vlaha. A i prosječno obrazovana osoba zna da je Ilir i Vlah sinonim, odnosno da je Vlah naziv koji su kroz istoriju dobili poromanjeni Iliri. Šta onda tek reći o ozbiljnosti medija koji objavi Ćoskin tekst?

    Nema pojma taj Hrvat kog je Grubač citirao. Danas nema više nikoga ko osporava da haplogrupa i2a pripada Srbima doseljenim iz Polablja u vrijeme cara Iraklia. Druga dominantna haplogrupa e1b pripada popravoslavljenim Albancima kao što je Ćosović, ljudima čiji su preci u Srednjem vijeku silazili iz albanskih brda u doline i prisrbili.

    1. „A i prosječno obrazovana osoba zna da je Ilir i Vlah sinonim, odnosno da je Vlah naziv koji su kroz istoriju dobili poromanjeni Iliri“
      Pa Sekula, ti nagrdi Grubača, on u tekstu tvrdi da su Iliri i Vlasi različiti, da nemaju veze!

  8. Cosovicu cemo se smijati zbog ovoga bar pet godina. Ipak, istakao bih da je na kraju teksta citiranjem dr Rastodera zakucana bitna poenta.
    „Jednostavno se čini prihvatljivom svaka teorija koja naciju definiše kao skup ljudi spojenih zajednicom sudbine i zajednicom karaktera (Oto Bauer), odnosno onih koji naciju vide kao kulturnu i duhovnu zajednicu (Hegel), odnosno nacija je stanje duha (Gete). Siton–Votson je davno primijetio da je nacija zajednica ljudi čiji su članovi međusobno povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom sviješću. Ljudi su samo ono o čemu posjeduju svijest. Zato je pravo na nacionalnu samoidentifikaciju primarno demokratsko pravo, a pravo na ime, osnov tog demokratskog principa.”

  9. Zna Ćosović „dr“ Miroslav vrlo dobro o haplogrupama, pogotovo o I2a i ko su njeni nosioci, ali on se ne bavi „naukom“ i „istraživanjem“ zarad naučne istine već zarad drugih ciljeva pa njegova pisanija ispadaju krajnje smiješna. Mlad je još, ima kad da napreduje i da se usavršava.

    1. Budite posebna nacija. Samo tvoja priča mi zvuči tako kao da računaš na to da se nećemo moći otresti od tebe i takvih kao što si ti.

  10. Cosovic je, sve su prilike, dokazao da su Adolf Hitler i Ranko Krivokapic rodjaci. Bravo!!! A Gebels je bio od Cosovica, izgleda…
    Cosovicu ne treba smetati da pise, sto vise pise to ce biti vise veselja!

  11. nebih se složio sa zaključkom da gopodiin Đosović ne pripada nauci,za mene lično je važan za Crnu Goru koliko Kalan Burović za Albaniju,to što kod Srba,nij priznat, ne mora biti da je istoriski pogrešan,u najmnju ruku teorija mu počiiva na dosta opipljivim istraživanjima i ne samo Njegovim,ja bih lično svima preporučio malo više opreznosti.Hvala

    2
    3
    1. Kaplan Burovic govori: srpski, ruski, makedonski, bugarski, albanski, turski, francuski, italijanski i latinski jezik. Kaplan je maturirao u gimnaziji, Beograd; zavrsio 1957. Visu pedagosku skolu, Skoplje; diplomirao 1969. na Fakultetu albanskog jezika, Tirana, Albanija. Godine 1970. osudjen je na 43 godine zatvora u Albaniji i do 1990. bio u zatvoru. Po izlasku iz zatvora dobio je politicki azil u Svajcarskoj; rehabilitovan je kao knjizevnik, postao pocasni clan Akademije nauka i umetnosti albanskih intelektualaca i 1992. uveden u program knjizevnosti skola i univerziteta u Albaniji; o njemu je RTS 1995. snimila 45-minutni dokumentarni film Mendela Albanije; inicijator je i stozer revije za kulturu, knjizevnost i nauku Ylberi (Duga), koja od 1993. na albanskom izlazi polugodisnje u Zenevi i godisnjaka Ulcinj, od 1994, Clan je Saveza knjizevnika Albanije i Udruzenja knjizevnika Crne Gore. Sada je publicista i istrazivac u Svajcarskoj.
      Govori se da je Cosovic zavrsio srednju skolu i pise kojestarije. Osudjen je da se provaljuje.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *