Guru
1 min read
Mišo Vujović
Piše: Mišo Vujović
Pre par godina otišao je otac nacije, vrhovni guru, ideolog, duhovnik, psihijatar na čijem su kanabetu ležali svi srpski političari.
Kalemar iz Velike Drenove siva eminencija, ubeđeni levičar, za one sa deformisanim osećajem patriotizma – nacionalista, što on suštinski, osim u folklornom smislu nikada nije bio.
„Nacionalizam“ koji mu je prišiven nakon boravka u Hilandaru s kraja šesdesetih možda je našao uporište u nekim incidentnim trenucima njegovog poznog stvaralaštva.
Činjenica je da je sa hilandarcima sadio vinograd, da se družio najviše sa Mitrofanom Hilandarcem koji je pokušao da mu, kako je sam svedočio autoru ovih redova,približi Boga. Ispostavilo se da se taj boravak sveo na istraživačku a ne na bogotražiteljsku dimenziju prvog pisca nacije, što je i potvrdio u jednom intervju s’ kraja devedesetih, tvrdonjom kada bi se ponovo rodio ne bi menjao ideale.
Starac Mitrofan je do tog trenutka živeo u ubeđenju da su hilandarska zvona ipak uspela nešto da probude u njegovoj duši. Od svega piščevi kalemi su se primili u vinogradu Hilandarskom, ali kod njega je promisao Božja ostala nanakalemljena.
Dakle, sa istim entuzijazmom pisao bi ode Maršalu, kao što je to nekada činio dok je kao dvorski pisac krstario sa voljenim komandantom na brodu Galeb.
Upućeni tvrde da je kao komesar odreda učestvovao u radu partizanskog prekog suda što mu je formacijski i pripadalo. Pedesetih godina je svakako dao nemerljiv doprinos u dekulturizaciji srpskog naroda i njegovom otklonu od svoje epske matrice, vere, zaveta, običaja i svega onoga što ga je odvajalo od ostale južnoslovenske mase utovarene u kompoziciju zvanu Jugoslavija, čija lokomotiva je bila upravo ta obezglavljena i obezdušena Srbija.
Otac nacije ili „srpski gedža” kako su ga zvali zagrebački purgeri, veliki prijatelj Miroslava Krleže, dobio je zadatak da piše svoj rat i mir, da beleži deo nacionalne istorije na uklopivu ideološku matricu koja neće vređati frustriranu “braću” s’ povijesnom rupom ili kontinuitetom podaništva, ujedinjenu u mržnji prema svojim oslobodiocima.
Odlaskom Brozove epohe i prelaskom u folklorni socijalizam sa opancima i šajkačom, kasnije u kleptomansko- liberalni kapitalizam, Kalemar izlazi iz senke, kao autoritet nacije postaje predsednik krnje države, ali ga odbegla duhovna čeda, opsednuta svojom istorijskom veličinom sklanjaju. Zvaničan inkvizitor biće i danas politički aktuelni vojvoda, koga je pomagao dok je robijao u Zenici. Upućeni tvrde da ga je iskopao iz proklete avlije i doveo u Beograd.
Tada je prešao u opoziciju i dalje vukući poteze iz senke, otvoreno podržavajući čak i neke antidržavne pokrete kao što je Otpor u rušenju režima čoveka ogromne harizme ali loše orjentacije.
U takozvanim demokratskim ili kleptomanskim promenama Otac ponovo postaje i to ostaje do smrti vrhovni guru nacije već transformisane u masu bez cilja i imetka.
Ovih dana zaparala mi je znatiželju jedna fotografija sa proslave devet vekova vitezova templara na kojoj su sve samo veterani tajnih i javnih službi sa ozbiljnim kontinuitetom u bezbednosnim strukturama kojima je naravno i Pokojnik pripadao. Na toj fotografiji u čelu je pesnik, aktuelan poslednjih pola veka, ali u zenitu moći od dvehiljadite do danas. Disident sa svim mogućim nagradama sistema, uspešan u komunizmu, sveprisutan u socijalizmu, nezaobilazan u nacionalnim pokretima i spasilačkim kampanjama iz kojih smo izlazili poraženi i kraći za komad teritorije natopljene krvlju, osveštane svetinjama koje su opasane bodljikavom žicom. Sve te skupe reči otišle su u bescenje, nagrade, titule i razne privilegije svele su sede glave nacije na povremene scenske ili kabaretske izlive patriotizma pod prigušenim svetlima. Novi Guru nacije i dalje će potresno na sceni govoriti svoje stihove, do suza će svojom ciničnom rimom zasmejavati publiku, ali će vagoni i dalje ostajati zaglavljeni u tunelima našeg slepila, mraka u kome treperi još po neka sveća, manja ili veća, upaljena za žive a oni drugi su na zemlji već prošli kvalifikacije za večnu svetlost ako i tamo tajna društva ne priređuju javne večere. Sada bar znamo ko nam Otac nacije.
Cenjeni Mišo Vujović zloupotrebljava pesničku slobodu koja uvek izaziva pitanje: „Šta je pisac hteo da kaže?“
Mogao je da napiše ime pesnika Templara na fotografiji u čelu, da mi pošteni čitaoci ne nagađamo koji je taj, ili da nedajbože pomislimo na nekog drugog ni krivog ni dužnog. To mi liči na sistem koji sam primetio da upotrebljavaju opajdare.
Inače, potpuni promašaj u kritici Dobrice Ćosića, bio je u startu kada je Ćosić nazvan „otac nacije“. Taj žargon koji upotrebljavaju Hrvati i Drugosrbijanci, pokazuje sa koje strane vetar duva u leđa poštovanog Miše Vujovića. Čim se Mišo tako izrazio, odmah je njegovo pisanije izgubilo moć da se nakalemi na poštenog čitaoca. Kako može neki Hrvat koji ismejava Srbe, da dobije prođu kod Srbende? – Nikakvu.
Iz vaše kuhinje je izišlo i ono vaše ismevanje sa slikom Cece Ražnjatović i nazivanjem je „Srpska majka“. Prizemni drugosrbijanski štos koji je izmislila neka konvertitska larva.
Kažeš, „folklorni socijalizam sa opancima i šajkačom….“, ofiraš se kao najprimitivniji sorošoid, kod kojih znamo da reči „folklorni“, „opanci“, šajkača“….. uvek upotrebljavaju u nagativnom smislu.
Dobrica Ćosić se kod nas Srba i Crnogoraca na Kosmetu proslavio 1967. godine, kada je jedinni imao hrabrosti da stane u našu odbranu. Svi komunisti su pozivali na to da Srbi budu mirni kada ih Šipe maltretiraju. Jedan takozvani stbin, Stanoje Aksić visoki rukovodilac, je čak javno izjavio da ga je sramota što je Srbin. Čak su se i neki komunisti zgražavali nad tom izjavom.
I onda se pojavio Dobrica Ćosić koji je komitetlijama skresao u brk. Čak je rekao „Kite se značkama Skender bega“. A jedan novinar Politike napiše da Dobrica Ćosić laže to o značkama, a ja to čitam, pa podignem glavu, kada pored mene prolazi Šipo a na grudima značka Skender bega ogromna, u prečniku oko 10 cm’. Poznavao sam ga, to je bio Ganija Kojlovica, bavio se kriminalom i voleo je da se šepuri.
A Miša ismejava, ha, ha, ha, „otac nacije“.
A pošto se dokazalo da je Skender beg Srbin, Sada će Miša da dobije još jedan argument da kritikuje Dobricu Ćosića. Kao, bio je protiv bratstva-jedinstva i vlaznimi-baškimija.
Onaj „ogromne harizme ali loše orjentacije“ je takođe jedan od retkih koji je stao u našu odbranu, zato smo ga i uzdizali toliko, ti možeš da se ljutiš koliko hoćeš. Naravno da je „loše orijentacije“, kada je rekao „Niko ne sme da vas bije“. Zato ste ga ti i Zagrebački purgeri namrzli toliko.
Ima još…..ali,
pitanje je da li ćete se smilovati i ovo da objavite.
Kad sam bio mali negdje 4 godine bio je samo jedan osigurac za struju u kuci,bilo je to meni intresanto a narocito okrecanje sata,nije bila ona crvena linija da se vid ,a izgledalo je to kao autobus da ide ,ili pruga tako smo mi to tada zvali.
Jedan dan osigurac otvoren ,vjerovatno izgorio a drugi nije stvaljen,popnem se ja na krevet u stvari na celo od kreveta i gledam ,nema se tu sto mnogo vidjeti ali tako je kad je dijete znatizeljno,i u neko doba stavim ja prst u sredinu kucista ,jedno 4 metra me odbacilo da ni sam neznam kako nijesam ostao prilijepljenn za isti,pocrnio kaziprst kao glamica ali ostao sam ziv.
E kako ces ti Miso posle ovoga neznam,ali si stavio ruku bas kao ja u kuciste osiguraca ,mada nijesam znao sta je to, u stvari niesam znao nista.Ti znas i to dobro,a jos kada napises istinu, e tu nastaju problemi,a i jeste problem.Indentifikacija problema i nije kod nas tako teska ,aili ako pripadas tom ideologu i odreci se njegove ideologije i nije njima tesko,ali kroz nju se zadobila i vlast i polozaj a i danas sluzi kao propusnica za ulazak tamo.
Obicno kazu bio je dobar pisac ,nebih o tome ,nego o Njgovom i cojstvi i nasledstvu koje si dobro u vrlo kartkom tekstu prikazao,nazlost kako napisa :ali će vagoni i dalje ostajati zaglavljeni u tunelima našeg slepila,