Govor nekadašnjeg predsjednika Skupštine Marka Đukanovića: Crna Gora vjekovima vodila junačku borbu da sačuva posljednju stopu srpske zemlje, srpske slobode
Marko Đukanović
Istoričar i publicista Jovan Markuš objavio je na svom Fejsbuk profilu govor predsjednika Skupštine Marka Đukanovića prilikom proglašenja Crne Gore za Kraljevinu. Markuš navodi da režim u Crnoj Gori falsifikuje istoriju izostavljanjem bitnih i nespornih dokumenata.
„Ovo ne objavljuju na izložbi „Obnova crnogorskog kraljevstva – jubilarne svečanosti 1910. godine“, piše Markuš, i u nastavku objavljuje govor Marka Đukanovića.
„Gospodo i Braćo!
Na radosnom osvitku pedesetogodišnjice tako srećne i tako plodonosne Vladavine našega Uzvišenoga Gospodara, koju vladavinu svaka crnogorska duša blagosilja, ja mislim da ću pogoditi želju cijelog Narodnog Predstavništa predlogom, da zamolimo Uzvišenog Slavljenika, da povrati svojoj državi staro Kraljevsko dostojanstvo.
Zna se, da je prva srpska država Svetoga Kralja Vladimira nikla na prostoru današnje Crne Gore; zna se, da je Zeta bila kolijevka Nemanjina i ostala mila njihova ,,Djedovina sa povlasticama,“ koja se isticala između ostalih strana prostranoga Carstva Dušanova; zna se, pošto je srpsko propanulo carstvo, da se Zetski Gospodar Ivan Crnojević nije pokorio zloj sudbini ostaloga srpskoga naroda, nego se sklonio u ove zetske planine, i tako osnovao Crnu Goru, koja je vjekovima vodila junačku borbu, da sačuva ovu posljednju stopu srpske zemlje, i zna se, da je na njoj sačuvala do naših dana posljednju iskru srpske slobode i nezavisnosti.
U toj svetoj borbi, kad je bila Crna Gora u najvećoj opasnosti, narod izabra na presto Crnojevića Vladiku Danila, koji okupi narod, opasa ga snagom jedinstva i povede protiv silnog osvajača, razbivši ga velikom pobjedom na Carevom Lazu, što uli nov život u Crnu Goru.
Vladalačke vrline ovog prvog Gospodara iz kuće Petrović —Njegoša stekle su joj takvu ljubav u narodu, da su iz iste kuće bili birani svi Njegovi nasljednici, koji su tu ljubav i odanost svojim djelima duboko ukorijenili u blagodarnom narodu. Na taj način je Crna Gora dobila svoju Vladalačku Kuću, kojoj sve duguje. Njoj duguje svoju nezavisnost; njoj je današnje blagostanje narodno; njoj duguje današnji značaj i ugled, koji uživa u svijetu!
A kome Crna Gora sve to najviše duguje, svi znate: duguje najviše svome Preporoditelju, duguje Caru junaka, našem Uzvišenom Vladajućem Gospodaru!
Koji god dokumenat iz proslosti uzmu u ruke svaki je isti ka sto je ovaj. U svakome isto pise, zato DPS rezim ne smije organizovat izlozbe iz arhiva, no njihovi „istoricari“ i „arhivari“ vrse trijazu ka sto su cinjeli komunisti, pa kad im neki podatak ne odgovar, oni ga zatamne ili izostave. A kada im smeta neka licnost ili zastava na fotografiji, oni je retusiraju. Svaka im je izlozba i knjiga falsifikat.
Ima obraz kao đon, srpska je izreka za nemoralnu osobu, čiji postupci dokazuju ignorisanje univerzalnih ili moralnih principa sredine u kojoj živi.
Istorija
Rječnik SANU pod odrednicom đon piše da se ova riječ koristi i u pridjevskoj službi u polusloženicama sa značenjem: koji je kao đon, neosjetljiv, koji nema osjećanja stida, morala. Za podlost mora čovjek imati đon-kožu na obrazu (Vuk, Danica, 5, 82). Đon-obraz je kada protiv nekoga ima mnogo grdnje, a on se ne brani. Izraz imati obraz (kožu na obrazu) kao od đona i sl. kaže se za nepoštenog, nekarakternog čovjeka. Đon se nekada pravio od uštavljene jake goveđe ili konjske kože. [2] Za čovjeka koji može mnogo nevolje i nepravde da pretrpi, se kaže da je debelokožac, jer bičevanje i batine lakše podnosi debela koža nekih životinja nego čovjek. Ali u odnosu na sredine gdje se drži do obraza i časti (Obraza mi!, obrazovanje, sačuvati čist obraz…) poređenje obraza sa đonom, koji je neosjetljiv i u dodiru je sa prljavštinom po kojoj gazi, naglašava se suprotnost idealima koji su uzvišeni. Obraz je gore, đon je dolje. Obraz se čuva čistim (i bukvalno i kao odbrana moralnih principa), đon se prlja. Koža obraza je osjetljiva, (nekada) koža đona je otporna. Ali otpornost na moralne principe se ne vrednuje kao vrlina, nego se osuđuje kao pad, prljavština i nešto dostojno osude.
Neki primjeri ljudi čiji je obraz kao đon
Kod hrišćana, događaj o Isusu i Judinom izdajstvu jedna je od najpoznatijih priča. Dok je Isus poštovao moralne principe ljubavi, vjernosti, poštenja, Juda mu je bio učenik samo zbog slave i ljubavi prema novcu. Juda je bio blagajnik među apostolima, i kada je uvidjeo da Isusu nisu naklonjeni moćnici, izdao ga je za 30 srebrnjaka. Otkrio je njegovim neprijateljima lokaciju gdje se noću nalazi, i dao je vojnicima znak ko je Isus, onaj kojega on poljubi. Juda je postao primjer izdajnika kojem su materijalne prolazne stvari bile iznad iskrenosti, čuvanja obraza i prijateljstva.
Kod Srba je zbog turbulente istorije sa mnogim okupatorima, uvijek bilo ljudi spremnih da za novac i položaj rade u korist laži i propagande, protiv sopstvenog naroda, a u korist okupatora. U takvim nemoralnim ponudama ljudi koji su držali do poštenja bi pristali na gubljenje službe, novca… da bi sačuvali obraz, a ljudi kojima je prioritet brza zarada i munjevit uspon u državnoj službi, bi pravili takve kompromise. Bude Budisavljević je o tome zapisao: [3]
Ja sam poznavao jednog izdajicu Srbina u Zemunu, koji je od špionaže živio, civilista. Taj je svake nedjelje prelazio u Beograd, tamo u konzulatu kovao laži o zavjerama, koje se tobože snuju u sporazumu sa Srbijancima, a to sve je poslje brigada javljala u Temišvar i tu je predšasnik moga oca General Kromberg sebi ružno ime kod Srba stekao… Idem u penzju, ne mogu više trpiti ova bezakonija. Gone me da lažem, a ja ne mogu da lažem ni da opadam moj narod, kad nije istina sve ono što hoće, da im javljam. Neću pod moju starost da kaljam moje pošteno ime i dušu… Zdrav sam, ali nezadovoljan, jer se u spletke ne razumijem – i s toga sam predao molbu za umirovljenje (penzionisanje). U svojoj starosti ne bi rad da vidim ponižen moj dobri glas i ime.
Sa druge strane, neki su stekli mnogo novca i velike karijere, po cijenu obraza. Tako je Slavko Aranicki od Srbobrana 1909. godine okarakterisan kao karijerista, koji se znao isticati i kao Srbin, kad se to nije zamjeralo i kad nije smetalo karijeri. Došao je Rauh sa zadatkom da pritisne Srbe o zid i ponudio je Slavku Aranickom mjesto šefa pravosuđa. Slavko Aranicki vidio je u tom času pred sobom samo višu klasu i povišicu plate, prihvatio ponudu objeručke, bacio svoje srpstvo u koš i preuzeo odgovornost za sve pravosudne skandale, koje je Rauh spremao, a poslije izvodio protiv srpskog naroda. [4] [5]
Svetozar Pribićević je o jednome od ključnih svjedoka optužbe protiv Srba u Veleizdajničkom procesu, Srbinu Simi Turajliću, u novinama Srbobran pisao s gnušaem da se tako zove jedna zvijer u ljudskom obliku, koja je – osim crkvenobočkih veleizdajnika – strpala još mnoge druge ljude u istražni zatvor kot. suda u Kostajnici, sudb. stola u Petrinji, te lepoglavsku i mitrovačku tamnicu. Nazivao ga je jednom moralnom propalicom i ništarijom. [6][7]
Srbin iz Mostara Đorđe Nastić je bio austrijski agent provokator koji je radio u intersu politike Beča, da se zavade Srbija i Crna Gora u Bombaškoj aferi 1907. godine (Knjaževina Crna Gora).[8] Poslužio je i u Veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine, pa je Budislav Budisavljević u Srbobranu o njemu zapisao da za novac služi gospodarima, jer mu je to u krvi: Djed mu je bio turski špijun, otac bosanski, a on svačiji. [9][10]
Iz 1925. godine postoji plakat u formi posmrtnice u kojoj politički protivnici optužuju Dušana Peleša za razne stvari. Dr. Dušan Peleš je bio poznat kao nevaljalac koji nije htjeo da brani Srbe kad je bila Seničarska buna. Nije ih branio ni 1908.-1909. optužene kao veleizdajnike. Branio je onoga ko je mogao da ga plati kao Jevrejina Draha, od kojeg je dobio 3.000.000 dinara. Masno je platio Peri Crevaru, da za novac kupuje srpske glasove. Od Draha je dobio automobil za agitaciju i koji je te godine u zagrebačkom okrugu skupio 4900 srpskih glasova u korist Radićevu, i na kraju propao. Plakat je pozivao Srbe iz Banije da uvide da je taj nevaljalac radio na štetu i radikala i samostalnih demokrata i da ga na budućim izborima popljuju kao nevaljalca. [11]
Grčki rat za nezavisnost je također imao Srbe iz Boke koji su sačuvali obraz i rizikovali živote za više ideale, ali i one koji su imali obraz kao đon. Dok su jedni unesrećene Grke spašavali na svojim brodovima, skrivajući ih od Turaka, drugi su napravili dogovor s Turcima. Prevarili bi Grke da ih spašavaju, doveli bi ih na brod, a onda bi ih za novac predali Turcima. Turci bi muškarce Grke zaklali, a žene i djecu bi prodavali na turskim pazarima kao roblje. [12] Lazar Tomanović je pišući o Boki spomenuo jednu veliku kuću u Dobroti kojoj bi se stranac divio (visini, širini, brojem prozora…), ali mješatni bi imali drugačije mišljenje i smatrali bi da je to satansko prebivalište i strašilo, podignuto na tuđoj nesreći, uzdisajima, suzama i krvi nevinih. To je bila kuća nekog Bokelja koji se obogatio na grčkoj krvi, prodajući Grke Turcima. To je narod znao i proklinjao je i osuđivao to nedjelo. Tomanović navodi da će to narod osuđivati dok bude kamen na kamenu od te krvave kuće i vječno prokletstvo želi tim zlatožderima i krvožderima, a istorija im je već udarila žig izdajnsva na sramno čelo.
Govor Marka Djukanovica nalazi se na Vikipediji,kao i ostali podatci za djeda Mila Djukanovica i njegovu braću (Mila,Blaža i Marka).
Zašto se ovi podatci ne objavljuju?Ili zato sto nisu interesantni čitaocima ili zato sto je to precutno zabranjeno ili iz trećih razloga???
Možda je najinteresantniji podatak da se za ovog Marka vezuje početak bujanja korupcije u Crnoj Gori a i interesantan je podatak kako se protežiranjem ujcevine (dinastije Petrovića školovao Marko u Parizu)!
Poradi na pismenosti, Vasilije! Pa zatim na svemu drugom.
Živa istina.
Sve je to istina i istorijske činjenice, ali lopovski režim dpsa želi da mijenja istoriju, po uputstvu katolicke crkve Vatikans i hrvatske! Neće im proći ta prica!!