Govor Mitropolita Amfilohija na sahrani Danila Kiša: „Sahranjen u riječi“

Neću da držim posmrtno slovo Danilu Kišu, krstonoscu jovovskog kova, rijetkom tragatelju znamenja duše i života našeg doba.

Njegovo poslednje zavještanje o ćutanju nad njim na dan pogreba, dubljem od svih riječi, i za mene je svetinja.

Želim samo da mu kažem: Sa ljubavlju i poštovanjem ispunjamo Tvoj amanet, sahranjujemo Te molitvom Pravoslavne crkve koja Te primila u svoja njedra kroz Tajnu Krštenja. Sahranjujemo Te u njeno vječno pamćenje da bi te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao ti Hanu Kšiževsku i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Riječi vječnoga života.

Ono što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si ostaješ svjedok toga: mjera patnje je mjera znanja. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića; zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni.

Poslednja riječ, zapisana u predsmrtnom zavještanju, mjera je svake ljudske izgovorene i zapisane riječi. 

Zato je i Tvoj testament provjera i mjera Tvoga djela i Tvoje riječi. Na osnovu njega i mi sada znamo: jeste ti bio jezik-otadžbina, ali ovaj neućutni, na kome Te, evo ispraćamo, kao „česticu prašine u okean bezvremenosti“. Očevidno onaj „pramen dima“, ona grobnica skrojena Tvojom vještom rukom za Borisa Davidoviča, nije Ti bila po mjeri. 

Zato si i htio da Te sahranimo tj. sačuvamo u riječi koja nije zemlja i enciklopedija mrtvih, nego Zemlja živih, da budeš sačuvan u živnosnom grobu.

Stoga, kao ni ono iskušenje Borisa Davidoviča Novskog, tako ni ovo poslednje iskušenje, nije samo završna stranica autobiografije koju si pisao pedeset i četiri godine zemnoga života; pisao krvlju, riječju, jadom i nadom.

Ono je zbir Tvoga življenja, „zaključak na kojem sve počiva“. Sve ostalo je bilo, divno si nam to rekao, samo sporedan traktat, računska radnja, čija je vrijednost beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja svemu sporednom daje smisao.

Suočeni sa tom „krajnjom formulom“ u sebi i u Tebi, ispraćamo Te preko tajanstvenog Praga riječima milog Ti, četrdeset i četvrtog Psalma, koji je pisala ruka proroka, čiji si nemir i zov u svome umu i kostima:

„Ustani, što spavaš Gospode!
Probudi se, nemoj odbacivati za svagda.
Zašto kriješ lice svoje?
Zaboravljaš nevolju i muku našu?
Duša naša pade u prah, tijelo naše bačeno na zemlju. 
Ustani, pomoći naša, i izbavi nas radi milosti tvoje!“

Vječan Ti pomen, dostoblažni i prisnopamjatni svebrate naš Danilo!