Gospodin Slobodan Backović očigledno posjeduje izuzetno rijedak talenat površnosti

„Backović: Zbog poruka iz Moskve ne treba se uzrujavati“ – izjvaljuje on i prenosi portal IN4S.

U doba dok je gospodin Backović još bio ministar prosvjete, autor ovog osvrta je je još imao pristup mikrofonu Radija Crne Gore a aktuelna je bila žestoka jezička borba za „reformu“ srpsko-hravatskog jezika u Crnoj Gori u politički „zvanični“ jezik koji se treba zvati „politički korektno“ CRNOGORSKI!

Ta „teška“ borba zapala je u zadatak olakog i površnog Backovića „koji se ne uzrujava“ i koji je jedino vodio računa da sluša naređenje Đaka Slobodana Miloševića ali sada u ulozi „prosvjetljenog (nemogućeg domaćeg) Svetog Pavla na putu za Dmasak“ i „prekrštenog“ Srbina u „Crnogorca“ – Đukanovića! Đukanović kao nemogući „demokrata“ dopuštao je mogućnost da se jezik „zove“ „maternji“ i osmotri svojim ,od Staljina ukradenim, podozrivim okom ko ima hrabrosti od djece da odabere neki drugi jezik za „maternji“ od „crnogorskog“!?

Profesori,učitelji i nastavnici dotadanjeg srpskog jezika u Crnoj Gori, masovno su pružali otpor crnogorskom „novogovoru“ ali su tada državni (Đukanovićevi vječiti mediji) krili informacije o masovnosti otpora prosvjetnih radnika i naročito značajna imena iz oblasti lingvistike. Svajedok je potpisnik ovih redov ačije ime još nije definitivno uvršćeno na ovdašnji medijski inkvizicijski „INDEKS“.

Kada bih došao u „Noćni program“ da pripremim dnevne vijestiza ponoćne termine, zatekao bih, u radijskoj takozvanoj „šihti“ (njemački izraz), ubrzo zamijenjenoj englaskim pomodnim izrazom „desk“ (srpski: astal), gomilu neobjavljenih vijesti o štrajkovima i protestima predavača srpskog jezika iz svih gradova Crne Gore (a naročito Nikšića). Takve vijesti po svom značaju se u našem novinarskom žargonu zovu „tvrde“ u smislu da nema sumnje da su značajne za objavljivanje. Tako sam noću „ispravljao“ neprofesionalnu autocenzuru mojih radijskih kolega prethodnika na novinarskom uređivačkom dežurstvu.
Zašto sam u ovoj stvari nepopustljiv prema vječito neuzrujanom Backoviću?

Zato što je Ministar Prosvjete tada , a vjerujem i sada, imao mnogo važniji problem od toga kako će mu se zvati jezik. Naime, radeći i sa SMS porukama slušalaca u okviru kontakta sa njima, svjedok sam kolosalne nepismenosti mladih genaracija tih godina (druga polovina 90-tih i prve 2000-te godine).

Baveći se tada intenzivno svojim pozivom novinara profesionalno sam poznavao suprugu gospodina Backovića, gospođu Anđu – kliničkog psihologa, koju sam vremenom čak počeo smatrati prijateljem. Koristeći se tom slobodom ukazivao sam joj na taj, neuporedivo značajniji problem za jednog ministra prosvjete, rijčima da se „država ne dobija političkom promjenom imena jezika“ (aktuelna je bila propala referndumska kampanja nezavisnosti Crne Gore koju je tada „gumicom“ prebrisao Havijer Solana a „Milo britva“ bio tupi i i zarđali nož).

Švajcarci nisu postali Nijemci ni Italijani niti Francuzi zato što govre ta tri jezika niti su Austrijanci postali Nijemci jer govore njemački itd…

Dakle, moje saopštavanje SMS poruka bilo je stalno simultano „prevođenje“ nepismenih popularnih mobilnih porukica (osim u slučajevima kada su ortografske i gramatičke greške bile namjerne u smislu humora ili karikaturalon izraza).

Sjećam se odlično tipičnih „jezičkih nedoumica“ (rečeno Klajnovim naslovom knjige). Jadno slovo „j“ i njegovo pravo mjesto u nekoj riječi bila je najveća i masovna zagonetka srednješkolaca i studenata: da li se kaže „radio“ ili „radijo“ (medij) i u kom padežu kako; redovni imperativ glagola „ubiti“ u svim pravodima u drugom licu jednine i množine bio je „ubi ga“ ubite ga“ i sl. TV filmova (i u SMS koje sam dobijao), „u bici ili u bitci“… O padežima, plaeonazmima, akcentima i dužinama u izgovoru ne vrijedi pisati. Još i gore, budući „nezavisni Crnogorci“ činili su u bar 90% sluačjeva kardinalnu grešku: pisali su i govorili EKAVSKI!?

To je trebao biti glavni problem jednog ministra prosvjete a ne promašena politička borba za samostalnu državu nazivom jezika!
Lično, kao čovjek i novinar profesionalac koji mora poznavati maternji jezik (bez ironije), morao sam u sebi zauzeti jasan i naučni stav preuzet od vrsnog blektora koga je tada imao Radio Crne Gore – gospodina Veljka Mićovića!

Naime, kada su u ratnim zbivanjima po ondašnjoj Jugoslaviji na putu raspada, osamostaljene Republike, koje su do tada govorile srpsko-hrvatskim jezikom, počele politički svoj govor zvanično nazivati samo srpskim , hrvatskim ili bosanskim (bošnjačkim), pitao sam lektora Mićovića: „Veljko, kojim jezikom govorimo u Crnoj Gori, s obzirom da se tada ozvaničio srpski (do nevjerovatnog Đukanovićevog „prosvjetljenja“)? Njegov odgovor je bi jasan, nedvosmislen i bez uztezanja: „Ne znam i ne želim znati kako se politički naziva ali lingvistički to je i dalje srpsko-hrvatski jezik ijekavskog izgovora istočne varijante!“! To je značilo: „prelaz“ a ne „prijelaz“, „prevoz“ a ne „prijevoz“, dublet – „nisam“ i „nijesam“ i slično.

Tako razmišljaju znalci jer su po definiciji neposlušni zato što su ubijeđeni u svoje znanje, proučavanje i svršene škole i moraju se uzrujavati ako im neko podmeće „rog za svijeću“. Slobodan Backović, se ne bi, očigledno „uzrujao“ niti kada bi zaratili Crna Gora i Rusija ali će se i te kakao uzrujati ako neko ne kaže: śutra, śever, śeme, ośetiti, śeđeti, śekira, śenka, śenokos, śekirati, śera, śerav, pośekotina, śeći, śetiti, paśi, śekloća (prezime), Paśeglav (toponim), Śenica (toponim)….