Gospa od Snijega

Sve što je bilo može biti ponovo, a može biti i ono što nikada nije bilo, valjda smo do sada naučili.

Doba je godišnjih odmora. Mediteran je ozvučen zrikavcima i wush-wush šumovima. Srednja klasa ljetuje, a visoka i viša pervertuju. Primorja su puna, a kako? – znaju oni koji će vraćati kredite, kad i oni koji su naplativiji među turistima pa ljetuju opušteno. Osjeća se riba, limun i vino. Noćni ritam elektronske muzike zavodi poput opijata.

Primorci su mravi, furešti – cvrčci. Internet je zapljusnut gigabajtima prugastoplavih fotografija. Mozgovi su na paši.
A Planeta, bidna, vri. Od Bregzita, hitaca u Dalasu, napada u Nici, pokušaja puča u Turskoj, napada u Minhenu, pucnjave u Luizijani, masakra u Kabulu, preko rata bez kraja u Siriji, ozvaničenih predsjedničkih kandidata u SAD, do enigme u kom će pravcu sada Erdogan – za vrijeme od tek jednog Nedeljnikovog dvobroja.

U mnogim mjestima na istočnoj obali Jadrana postoje crkve posvećene Gospi od Snijega. U kalendaru katoličke crkve slavi se 5. avgusta. Svugdje gdje je crkva s tim imenom postoji i vjerovanje da je nekada, kao opomena, pao snijeg usred ljeta, pa tako i Boki Kotorskoj, na čak tri mjesta, podignute su crkve Gospe od Snijega. Dvije u Kotoru, a jedna u unutrašnjem dijelu tjesnaca Verige.

Oko Gospe od Snijega u tjesnacu Verige, poznate i kao Gospa od Oriza, ispletene su brojne legende. Najpoznatija je ona o kapetanu koji se u olujnoj noći na svega milju-dvije od kuće zaklinje Bogorodici da će – ako mu Zaštitnica pomoraca spasi posadu i brod pun oriza (pirinča) – sagraditi crkvu. Te tako i bi, pa je sagrađena najmanja crkva u jedinom fjordu na Mediteranu, na manje od metar nadmorske visine.

Naziv Gospa od Snijega dolazi iz predanja po kome je 5. avgusta deboto pao snijeg. Ali ne u Boki, nego u Rimu. Kaže storija da se u noći 3. avgusta 352. g. Bogorodica ukazala papi Liberiju, naloživši mu da Njoj u čast podigne crkvu na mjestu koje će biti označeno snijegom. I tako je u noći, 5. avgusta, usred žarkog ljeta, snijeg pao na brežuljak Eskvilin u Rimu, gdje je, potom, sagrađena bazilika Sancta Maria ad nives – Gospa od Snijega.

Usred žarkog ljeta, tokom Nedeljnikovog dvobroja, dogodilo se nešto što su zapadne agencije prećutale do te mjere da ni na njih osovljeni domaći mediji nisu reagovali ič. A cijelog je jula trajao Sveukrajinski Krsni hod za mir, u organizaciji Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije.

Sa istoka ka zapadu zemlje, i sa zapada ka istoku, uprkos brojnim napadima neonacista, krenula je rijeka ljudi, sa ženama, i djecom, da bi im se tokom dugog puta pridruživale brojne pritoke – na putu ka Kijevu, gdje je 28. jula proslavljen dan krštenja Rusije, tačnije 988 godina otkako je Kijevska Rusija pod knezom Vladimirom prihvatila hrišćanstvo.

More naroda, više od 100.000 okupljenih ljudi s molitvama za mir nije bilo zanimljivo svjetskim medijima. Kad je čelo kolone, koju je predvodio poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve mitropolit Onufrije, ulazilo na kapiju Kijevsko-Pečerske lavre, začelje kolone bilo je još uvijek na Vladimirskom brdu.

Toliko naroda u maršu za mir poodavno niko nije vidio. Toliko naroda još od protjerivanja Srba iz Hrvatske niko nije uspješno prećutao.

Sve što je bilo može biti ponovo, a može biti i ono što nikada nije bilo, valjda smo do sada naučili.