Godina dana rata Rusije i Ukrajine: Stradanje kome se ne nazire kraj

Piše: Igor Damjanović

Prije ravno godinu dana počeo je rat između Rusije i Ukrajine, najveći sukob na planeti od kraja Drugog svjetskog rata. Ovom krvavom bratoubilačkom stradanju za se sada se ne nadzire ni kraj, ni konačan ishod. Ukupan broj poginulih vojnika i civila na obje strane već se mjeri stotinama hiljada. “Najstrašnije će biti kada budemo brojali žrtve. Neki političari odvlače nam pažnju riječima ‘a njih je poginulo više’. Zar je to hrišćanski? Nijedan gubitak neprijatelja ne smije da vas raduje, pa i oni su ljudi kao i mi.” – priča mi jesenas otac Valerij, nastojatelj Svetouspenskog hrama u Mariupolju, koji je tokom borbi za grad porušen do temelja.

Više od 9 mjeseci trajanja sukoba proveo sam u zoni borbenih dejstava, ili njenoj neposrednoj blizini. Nagledao sam se svega, od puškaranja u Azovstalju i uličnih borbi u Severodonjecku, preko rovova na prvoj liniji prema Krasnogorovki, Avdejevki i Ugljedaru, pa do udara ukrajinskih raketa Grad u stambenu zgradu u kojoj sam boravio u Donjecku. Nikada neću zaboraviti djecu koja su ostala bez roditelja, porodica kojima je u trenutku nestalo sve što su godinama stvarali, majki i sestara čiji su sinovi i braća poginuli na frontu. Najgore je bojim se tek pred nama.

Nisam očekivao da će rat početi na način tako što će Rusija napasti Ukrajinu. Faktor iznenađenja koji je ruska armija postigla bio je relativan i samo dio teritorija zauzetih u blickrigu zadržala je trajno. “Glavna naša greška bila je što smo misili da će nas na istoku Ukrajine dočekati sa cvijećem.” – izjavio je u maju general Vladimir Šamanov, nekad legendarni komandant VDV-a, a već 10-ak godina poslanik Državne dume. U prethodnom sazivu Šamanov je bio i predsjednik parlamentarnog Komiteta za odbranu.

Upravo je VDV na samom početku rata nekoliko smjelih helikopterskih desanta, od kojih će zauzimanje aerodroma Antonov u mjestu Gostomelj nadomak Kijeva ući u istoriju ratovanja. Nekoliko dana 100-njak ruskih padobranaca držalo je teritoriju aerodroma odolijevajući napadima 50 puta brojnije elitne 4. brigade Nacionalne garde Ukrajine i pridruženog 3. puka za specijalne namjene. Prodorom ruskih jurišnih jedinica iz pravca Bjelorusije kontrola nad aerodromom i obližnjim naseljem je uspostavljena. Ipak, njihov podvig kasnije će se ispostavito kao uzaludan.
Da stvari ne idu kako je planirano, da raspoloženje građana Ukrajine i moral vojske ne odgovara obavještajnim procjenama, ruskom vojnom komandovanju postalo je jasno poslije svega nekoliko dana. Umjesto da proglase djelimičnu mobilizaciju i učine sve da zadrže snage na Kijevskom pravcu, poslije nešto više od mjesec dana donose odluku da napuste ne samo okolinu prestonice, već i Sumsku i Černigovsku oblast koju su u većem dijelu kontrolisale. Na mobilizaciju će se odlučiti tek nakon teškog poraza u Harkovskoj oblasti početkom septembra, kada su za samo 2 dana pali gradovi Izjum, Balakleja, Kupjansk i Volčansk.

Jesenja ofanzva na Harkovskom pravcu završena je početkom oktobra zauzimanjem grada Krasni Liman i to je poslednje koga Ukrajinska armija zauzima na bojnom polju. U novembru Rusi će bez borbe napustiti kompletnu desnu obalu Dnjepra, uključujući i Herson, jedini regionalni centar koga su uspjeli da zauzmu poslije 24. februra. Povlačenje je bilo bolno, međutim sa vojne tačke gledišta strateški dobro pripremljeno. Na lijevoj obali postavili postavili su jake mobilne artiljerijske jedinice koje tuku ostavljene teritorije, pa ukrajinska armija nije bila u stanju da se u samom Hersonu i okolini ozbiljnije rasporedi, a kamoli grupiše snage za prelazak Dnjepra. Stoga, jedini pravac gdje bi sada mogli da pokušaju ofanzivu je Zaporožska oblasta ka Melitopolju. Međutim tamo ih čekaju jake ruske jedinice, sa stotinama tenkova, uključujući i stare T-62, koji nemaju prodornu moć, ali u odbrani mogu biti itekako učinkoviti.

Još od ljeta ukrajinska armija potpuno je zavisna od zapadne vojne pomoći. Sa snadbijevanjem savremenom NATO tehnikom Ukrajinci, imajući u vidu obećanja zapadnih zvaničnika, ne bi trebalo da imaju problema. Međutim, u narednim mjesecima problem može postati obučenost i moral vojske, koji je u prvoj godini rata prevazišao sva očekivanja. Broj poginulih ukrajinskih vojnika odavno je prebacio 100.000. Baš tu cifru u decembru je pomenula Ursula fon der Lajen i kasnije nakon protivljenja kijevskih vlasti pokušala da demantuje.

Kada dodamo izvještaje zapadnih medija da samo u Bahmutskoj klanici tokom poslednja 3 mjeseca dnevno gine više od 100 ukrajinskih vojnika ovoj stotini treba dodati još nekoliko desetina hiljada mrtvih. Tu su još teško ranjeni i iscrpljeni, koje u rotaciji teško da mogu zamijeniti jednako spremni i motivisani borci. Na primjeru Avganistana, kada se regularna, dobro naoružana vojska za par nedelja raspala pred naletom neuporedivo slabije opremljenih Talibana, vidjeli smo koliko je moral bitan. Šokantni snimci prisilne mobilizacije koje iz ukrajinskih gradova poslednjih dana idu u svijet nameću zaključak da desetkovane jedinice ukrajinske armije neće popuniti vojnici jednako spremni na žrtvu kao što je bila prva postava.

Kompletno zauzimanje Lugasnke oblasti i kopneno spajanje Krima preko Donjecke, Zaporožske i Heronske sa Rostovskom oblasti, tj. putni pravac koji se proteže na oko 850 km, dva su najveća uspjeha ruske strane. Tu je i zauzimanje Mariupolja u kome, kako su mi saopštili mještani razbijena je grupacija od čak 50.000 ukrajinskih vojnika, uključujući i ozloglašeni neonacistički puk Azov. Pored pogrešne strategije u početku i loših obavještajnih procjena ovaj veliki rat pokazao je i strukturne i funkcionalne slabosti ruske armije. O tome je otvoreno govorio i sam predsjednik Putin. Efiksano i brzo otklanjanje ovih nedostataka predstavlja potreban uslov da ruska strana ponovo preuzme inicijativu.

Članice NATO pakta i partnerske države Australija, Kanada, Finska i Švedska dostavile su Ukrajini 700 tenkova, više hiljada oklopnih vozila, protivtenkovskih raketa i dronova, desetine navođenih raketnih i PVO sistema, stotine jedinica artiljerije i milione projektila. Sa druge strane Rusija je od Irana dobila nekoliko hiljada dronova-kamikaza i kasnije počela da ih proizvodi po licenci. Spekuliše se da je nešto artiljerijskih projektila Rusija mogla da nabavi iz Sjeverne Koreje. Međutim američki i NATO zvaničnici poslednjih nedelja izražavaju sve otvoreniju bojazan od rusko-kineske vojne saradnje, koja bi mogla da se ogleda u modernizaciji kolosalnih vojnih resursa koje je Rusiji u nasleđe ostavio Sovjetski Savez.

Izvor: Alo