Genocid u Velici i Polimlju

Prilog Goran Kiković, istoričar

Kao što nam je poznato riječ genocid (gr. genos, rod, narod, i lat. accidere, ubiti) je međunarodni zločin namjernog potpunog ili djelimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa. Spada u najtežu vrstu zločina protiv čovječanstva (v. nirnberška presuda). Termin genocid usvojen je na zasijedanju Generalne skupštine UN (1946). Za razliku od etničkog čišćenja gdje je cilj da se data teritorija “očisti“ od određene grupe ljudi (naglasak je na protjerivanju, mada je obično zastupljeno i fizičko uništenje), kod genocida je cilj fizičko istrijebljenje. To se i desilo 28. jula 1944. u Velici kod Plava.

Srpski narod gdje god je živio na Balkanskim prostorima nigdje nije bio okupator.Naprotiv sa naše strane nikad nije bilo kolektivne osvete mada smo imali razloga za to jer GENOCID nad Srbima u ovim krajevima je od turske okupacije 1457 godine. I velikih seoba 1690 i 1738.godine
Mi smo kao hrišćani uvijek praštali svojim komšijama i kad samo oslobađali ove krajeve 1912.godine velika je laž da su napravljeni zločini nad nevinim stanovništvom Plava i Gusinja. Mi smo se samo vjekovima branili od zuluma koji su vršeni nad nama. Hrišćanski je oprostiti, ali ljudski je ne zaboraviti. Mi smo nastavili i poslije 28.jula 1944. godine da živimo u Velici jer drugog doma nijesmo imali. Mi smo svoji na svome. Ali poslijeratna komunistička vlast zbog parole “Bratstva i jedinstva“,je brzo zaboravila žrtve i veliki dio dželata se slobodno šetao Plavom i Gusinjem nije odgovarao za počinjene zločine.
Zato je nerazumljiv strašan genocid u Velici 28. jula 1944. godine, kada je stradalo preko 500 ljudi, nedužne djece, žena i staraca, a za koji niko nije sudski odgovarao i niko se do današnjeg dana nije izvinio za taj stravični zločin nad nedužnim civilima, iako je cjelokupnoj javnosti poznato da su taj stravični zločin izvršili pripadnici SS divizija “Princ Eugen“ i “Skender-beg“ uz svesrdnu pomoć domaćih zlikovaca, balista i vulentara iz Plava i Gusinja.
Milovan Novović o genocidu kaže sledeće:
Odmah po aneksiji Albanije i kasnije Crne Gore, i formiranja fašističke države VA dio naše teritorije Plav, Gusinje pripojeni su istoj. Odmah su formirane dobrovoljačke lokalne organizacije vojnog karaktera po svim gradovima, selima i zaseocima koje su sprovodile vlast na okupiranom području pod italijanskim patronatom i koje su krenile sa masovnim– genocidom nad stanovnicima Velike , G.Ržanice, Novšića, Meteha, Vojnog sela i svih pravoslavnih sela.
Potresna svedočenja preživeli su tako stravična da bi se i sam đavo obeznanio na sve što su ovi zlotvori činili. Poklano je, pobijeno je i izasakrirano spaljeno svo kompletno stanovništo na najspirepije načine, žene su silovane a onda ubijane, opljačkana je i uništena sva imovina, popaljene sve kuće, zaplijenjena stoka..
Ukupan zbir masakra nedužnog civilnog stanovništa u cijelom Gornjem Polimlju u toku Andrijevičke operacije nikada nije tačno utvrđen, on iznosi nekoliko hiljada žrtava. Ove zločine su najvećim dijelom počinile pridodate jedinice albansko muslimanski balisti, vulentari, albanska i muslimanska žandamerija i milicija.

Poličani poginuli u drugom svjetskom ratu

Malo se zna da su balisti i vulentari napravili strašn azlodjela nad Srbima Police i okolnih sela u Beranama. O tome događaju mi je podatke poslao istraživač ovog genocida Predrag T. Šćepanović. Na Polici su ubijeni i masakrirani sledeći mještani: 1941 (Jevrić Labud i Trifunović Vlado); 1942 (Đukić Plana); 1943 (Bajić Jeremija, Đukić Radomir, Jevrić Đukan, Mihailović Milo, Sekulić Milena, Sekulović Sekule, Tmušić Aleksa, i Trifunovići: Drago, Golub, Radule, Ljuban, Stojana i Jova); 1944 (Veljić Aleksandar zv. LekoĐurišić Radomir zv. Rajko, Kastratović Anto, Pantović Milorad i Krsto, Savović Blažo, Tmušić Milka i Trifunović Milo)

Na osnovu podataka Goluba Brakočevića u knjizi „Devet sela među devet brda-ŠEKULAR I ŠEKULARCI U NOVIJE DOBA“, Beograd, 1971. godine i „Vatre sa Komova“ Narod andrijevačkog sreza u NOR 1941-1945. Od grupe autora, Beograd 1978. Godine i knjige profesora Blagoje Šarića “Istorijske staze Šekulara“ iznosimo sledeće činjenice: Italijanskom kapitulacijom 8. septembra 1943. godine Nemci sa balistima sa Kosova i Metohije, 23.oktobra iste godine, hitaju da popune prazninu koja je nastala italijanskom kapitulacijom. Nastupaju u dve veoma jake kolone, preko Čakora i preko Rugove i Mokre ka Šekularu i Limskoj dolin. U Šekularu je tada bila prisutna Druga dalmatinska brigada koja nije pružila nikakav otpor. Tom prilikom narod se povlači prema Jelovici ili se krije u dubokim šumama i pećinama. Golub Brakočević priča:“skoro sve kuće i kolibe i sve što se moglo zapaliti je spaljeno.Zapaljeno je311 kuća, 570 štala, 722 letnja stana-kolibe i pomoćni objekti, opljačkano 12.000 ovaca, 357 krava,843 vola, uništeno 350 košnica(pčelinja društva), opljačkano 173 konja. Ostala je spržena zemlja dako da je narod ostao bez iđe ičega. Uhvaćeni i ubijeni (mnogi zapaljeni u kućama).
1. Radević Mihailo
2. „ Stefan
3. „ Stojan
4. „ Miljan
5. „ Milovan
6. „ Gavro
7. „ Božina
8. Babić Ilija
9. „ Ljubomir
10. „ Krsto
11. „ Aleksa
12. Spalević Dragoje
13. „ Radoš
14. „ Anđa
15. „ Stana
16. „ Janićije
17. Đorović Lakić
18. Rmuš Novak
19. „ Radoš
20. Dašić Arsenije
21. Balevič Nikola
22. Kukalj Pavle
23. Maslar Mihailo
24. Lekić Stefan
25. Bulić Ikonija
26. Bolević Radosav
27. Pantović Relja
Ranjene su: Labudović Jelica i Babić Ilinka.
Prilikom povlačenja u ljeto 1944. godine „Princ Eugen“ divizije u kojoj su bili većinom Rugovci ili Arnauti-šiptari i muslimani iz Plava i Gusinja, jedna kolona se povlačila i preko Šekulara. Ponovo su Rugovci(Šiptari) i „poturice“ iz Plava i Gusinja popali sve na šta su naišli i opljačkali sve što je moglo da se povede ili ponese. Nejač je ostala kod svojih kuća i to im se osvetilo. Na lokaciji zvanoj „Matovića guvno“ Ubijeni su:
1. Stana Jerova Jašović
2. Dragica Marković 13 godina(sestričina Stanina koja je došla kod tetke)
3. Raičković Ilije Branka, maloletnje dete
4. Raičković Ilije Ranka, „
5. Matović Stojanova Labuda
6. Matović Stojanova Danica, rođ. 1939.
7. „ Stjanova Draginja, rođ. 1941.
8. „ Filipova Rada, bila je u drugom stanju
9. „ „ Slavka, negde Poljka(kći), dete
10. „ Arso
Ranjena je Milica Jerova Jašović, dok je njena sestra Jela-Najka pobegla sa strelišta.
11. Spalević Milić ubijen je na drugom mestu, a Jeremija Lekić da ne bi živ pao u ruke krvoloka aktivira bombu i ubija se.
U publikaciji «Vatre sa Komova» navedena su imena ubijenih pod naslovom: „Žrtve fašističkog terora“, 1943. i 1944. godine.
1. Babić M. Milija
2. Babić P. Aleksa
3. Babić P. Miloš
4. Babić S. Ljubobir
5. Balević R. Milosava
6. Balević R. Nikodin
7. Bolević I. Radosav
8. Bulić M. Ikonija
9. Vajmeš M. Reko
10. Dašić Arsenije
11. Dašić J Branko
12. Dašić J. Zdravko
13. Dašić J. Milić
14. Dašić P. Vuksan
15. Deletić Arsa Radonja
16. Đorović Gavro
17. Đorović I. Lakić
18. Živković M. Miljan
19. Živković M. Mitar
20. Jašović U Stana
21. Kukalj S. Pavle
22. Lekić B. Đorđije
23. Lekić N. Vidra
24. Lekić P. Jeremija
25. Lekić R. Stefan
26. Marković Dragica
27. Maslar A. Mihailo
28. Matović M. Arso
29. Matović N. Rada
30. Matović Poljka(ovo je ista osoba sa imenom F. Slavka)
31. Matović S. Draginja
32. Matović S. Labuda
33. Matović F. Slavka
34. Matović Š. (treba Stojanova) Danica
35. Pantović D. Božo
36. Pantović Relja
37. Popović A . Vladeta( nije poginuo u Šekularu)
38. Popović M. Rajko
39. Popović S. Andrija
40. Radević V. Milovan
41. Radević V. Miljan
42. Radević M. Stojan
43. Radević N. Gavro
44. Radević S. Božina
45. Radević S. Mijajlo
46. Raičković I. Branka
47. Raičković I. Dragica
48. Rmuš V. Radoš
49. Rmuš L. Vule
50. Rmuš M. Dragiša
51. Rmuš M. Novak
52. Rmuš Milorad
53. Spalević V. Dragoje
54. Spalević V. Dragoje(unesen dva puta)
55. Spalević Danilo
56. Spalević J. Baco
57. Spalević M. Milić
58. Spalević M. Radoš
59. Spalević M. Radoš
60. Spalević R. Anđa
61. Spalević R. Anđa
62. Spalević R. Stana
63. Spalević R. Stana
64. Spalević R. Danilo
Ponovljena lica, nije moja greška nego autora „Vatre sa Komova“, ja sam ih samo popisao po azbučnom redu!
Zbog „Bratstva i jedinstva“ komunisti nisu hteli da istražuju sva zlodela muslimana i Rugovaca, kojih je bilo znatno više. Ove podatke niko nije demantovao, a izgleda ni čitao publikaciju „Vatre sa Komova“!

Zašto je Velika „mali Jasenovac“: Pročitajte potresne ispovijesti preživjelih u stravičnom genocidu

Na najsvirepije moguće načine je za samo dva sata ubijeno preko nemoćnih i nenaoružanih civiča: 550 djece, žena i staraca
Na današnji dan 1944. godine desio je najstravičniji zločin i masakr nad srpskim narodom u Crnoj Gori u selu Velika, koji ni dan danas zvanično nije proglašem genocidom. S obzirom na broj ubijen osoba u odnosu na broj stanovništva sadrži i elemente etnocida, jer je u pitanju bila namjera i pokušaj potpunog fizičkog istrebljenja jedne plemenske, odnosno etničke zajednice.

Mučeničko selo ispod Čakora svake godine na današnji dan je sjeća svojih žrtava, a i selu gotovo da nema kuće u kojoj je stradalo makar dvoje.
Na najsvirepije moguće načine je za samo dva sata ubijeno preko nemoćnih i nenaoružanih civiča: 550 djece, žena i staraca. Klub Velika, koji okuplja najveće istoričare, književnike i stručnjake, radi na tačnom utvrđivanju žrtava. Pretpostavlja se da je broj mnogo veći, jer se računaju i žrtve koje su ubijane u susjednom selu Gornja Ržanica.
Knjiga Marka Kneževića „Velika i Novšića“ donosi veliki broj pažljivo skupljanih istorijskih podataka o ovom zločinu, a između ostalog i brojna pitanja na koja nema odgovora. Stravični rat koji je tih godina kolao u plavsko-gusinjskom kraju ostavio je mještane bez odgovora na brojna pitanja: zašto je ovo selo bilo prepušteno na milost i nemilost neprijateljskim snagama, a mještani ranije upozoreni o zlim namjerama Skenderber i Princ Eugen divizije, potpomognute albanskim snagama.
Odraslo muško stanovništvo bilo je sprovedeno u Peć, pod naredbama okupatorskih snaga. U selu su ostala samo djeca, žene i starci, a nejač se lako našla na meti neprijateljskih snaga. Pod izgovorom da vojnicima treba iznijeti hranu i poslužiti ih jer su gladni, mnogi su povjerovali.
I dalje je ostalo neshvatljivo zašto je u tom trenutko bilo malo zbjegova i zašto mještani nisu tražili sklonište. Knežević piše da je tu jako važan psihološki momenat uspaničenog stanovništva koji je na svojoj koži osjetio muku oko ranije spaljenih kuća, pa su rizikovali i živote samo da sačuvaju dom.

Uz poklič „Imate dva sata da im radite šta ‘oćete“, ovo su samo neke od metoda kojima su seljani ubijani i mučeni:
– vađenje djeteta iz utrobe majke
– dranje kože s lica
– bacanje živih ljudi u vatru
– ubijanje novorođenčadi
– klanje djece na stablima šljiva
– urezivanje krstova na grudima
– bacanje djece u vis i mučko ubijanje bajonetima
– silovanje djevojaka
– vješanja po drveću i mučko ubijanje djece i staraca
Potresne ispovijesti preživjelih mještana
Pod plaštom komunističkog režima i navodnog bratstva i jedinstva, zločin je dugo prikrivan. Zločinci ipak nijesu uspjeli da sakriju tragove svojih krvavih pirova.
Prof. dr Marko Knežević u knjizi “Velika i Novšiće“, Podgorica, 2014. O stradanju djece u Plavskom zatvoru piše: Ugušivanjem ustanka 17. jula 1941. od strane okupatora i njegovih kvinslinga i slugu, na današnjem području plavske opštine nastala je bježanija pravoslavnog življa u pravcu Polimlja, a jedan broj porodica je ostao kući ili se sklonio u šumskim zbjegovima. Zatečene žitelje sela, balisti i vulnetari su ubijali ili odvodili u novoosnovani balistički logor u centru Plava. Jednu izbjegličku kolonu iz Novšića, Velike i Gornje Ržanice zaustavio je u Ržanici balista Džema Tahirović, uzeo na „besu“ i smjestio u svoju kuću. Znajući da se besa kod Šiptara u mnogim slučajevima pokazala kao čvrsta i sigurna garancija za život, izbjegličke porodice su povjerovale Džemi. Ali su se ubrzo uvjerile u prevaru. Balisti i vulnetari su već 17. jula u zoru napali kuću sa izbjeglicama, opljačkali je i sve izbjegličke porodice sproveli u Plavski zatvor, koji se nalazio u kući trgovca Vukote Džudovića u centru Plava. Tu ih je čekao pravi pakao.
O tome koliko je zatočenika bilo u tom logoru nema zvaničnih podataka. Prema procjeni, cifre se kreću od 140 (po knjizi Vatre sa Komova) do 700 logoraša (po izjavama nekih zarobljenika). Ova druga cifra vjerovatno se odnosi na sve zatočenike u toku postojanja logora. Za tako veliki broj zatočenika, osim kuće Džudovića, korišćeni su i drugi ovdašnji zatvori. Takođe, ne zna se tačno koliko je trajao zatvor. Logoraši su o tome dali različite izjave, zavisno od toga kad je ko napustio zatvor ili pobjegao iz njega. Po svoj prilici turtura u zatvoru trajala je 4 do 5 mjeseci.
Plavski vulnetarsko-balistički kazamat je poznat po nehumanom i brutalnom odnosu slugu okupatora prema logorašima, posebno djeci. Za vrijeme socijalističke (Titove) Jugoslavije taj logor je bio tabu tema. Niko o njemu nije smio da piše i da javno govori. Postoje samo kraće izjave nekih logoraša i fragmentarni zapisi objavljeni u nekim publikacijama. Neko je imao hrabrosti da u knjizi Vatre sa Komova, 1978. godine, kada se taj zatvor nije smio ni pomenuti, objavi nekoliko redova o njemu.
Pisca ovih redova, kao preživjelog logoraša, obavezuje dug prema stradaloj djeci u tom logoru, među kojima su i njegov brat Bratislav (Mišo) i sestra Raka. Zločin se ne smije zaboraviti, jer je zaborav drugo ubistvo nevinih. Zato, zločin treba zapisati, jer što nije zapisano kao da nije postojalo.

Kao što pokazuje spisak, u Plavskom zatvoru umrlo je od gladi i bolesti 27-ro djece. Djeci nije pružena nikakva zdravstvena zaštita, niti medicinska pomoć. Najveći broj umrle djece je iz Gornje Ržanice (15), zatim iz Vojnog Sela i Đuričke Rijeke (7). Spisak nije potpun. Djeca su umirala i po izlasku iz zatvora. Većina umrle djece je starosti od jedne do tri godine. Djeca su sahranjena na plavskom i u seoskim grobljima. Umirale su i starije osobe, a jedan broj logoraša je interniran u albanski logor u Kavaji.
U plavskim zatvorima ubijeno je i mučeno na desetine pravoslavaca. Plavski vulnetari odveli su iz Velike u jedan od tih zatvora Draga Popovića i Mirka Praščevića, gdje su ih mučili, sjekli djelove tijela i tako svirepo ubili, pa ostavili nepokopane da im psi raznose ostatke tijela (64, str. 128).

Plavski zatvor – dječje stratište

U Plavu su početkom jula 1941. godine ovdašnji kvinslinzi i sluge okupatora, vulnetari i balisti, na čelu sa vođama Šemsom, Rizom i Šabom Ferovićem, osnovali zloglasni Plavski logor. To je bio koncentracioni i jedini logor za žene i djecu u Crnoj Gori. Najbrojnije žrtve ovog stratišta bila su djeca. Prihvaćena je fašistička deviza: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod prvo mu ubij djecu“. Otuda, nije slučajno da su djeca bila među najbrojnijim žrtvama i u veličkom genocidu 28. jula 1944.
Ugušivanjem ustanka ustanici su se odmetnuli u gerilu, a njihove prodice ostale u svojim kućama, dok se jedan broj porodica uključio u bježaniju ka Vasojevićima. Neke izbjegle porodice iz Novšića, Velike i Gornje Ržanice uzeli su na „besu“ Šiptari iz Gornje Ržanice Džema Tahirović, Miljuš Novović i drugi. Garantujući im sigurnu zaštitu smjestili su ih u svojim kućama. Međutim, kada su naišli naoružani balisti i vulnetari iz Plava i Gusinja od Džeme i Miljuša nije bilo ni traga ni glasa. Zatečene porodice balisti i vulnetari su izbacili iz kuća, opljačkali njihove stvari i sproveli u balističko-vulnetarski logor u Plavu. Logor se nalazio u višespratnoj kući Vukote Džudovića u centru Plava. Kako kuća nije mogla da primi sve zarobljene osobe iz Gornje Ržanice, Vojnog Sela, Đuričke Rijeke, Plava, Meteha i Brezojevica za smještaj su korišćene i druge srpske kuće u Plavu. U zatvorima je bilo smješteno više od 500 zatočenika, većinom starica i majki sa djecom.

Jedina porodica iz Novšića koja je iz kuće Džeme Tahirovića dovedena u ovaj zatvor je porodica Vučelje Knežević. Brojala je sedam članova: majka Milka sa sinovima Markom, Mirkom, Borislavom i Miroslavom i kćerkama Persom i Kosom. Vratila se iz ovog pakla bez Miroslava i Kose. Za prvih sedam dana, kada su zatvor u kući Džudovića stražali vulnetari i balisti, u logoru je vršeno nasilje prema bespomoćnim zatočenicima. Mlađe žene i djevojke pokušavali su da izvode iz zatvora da bi ih silovali.
Logoraši u početku za sedam dana nijesu dobijali hranu, pa su djeca su počela umirati od gladi i bolesti. Italijanska komanda je uvažila žalbu žena na plavske siledžije, pa je straža ubrzo zamijenjena italijanskim vojnicima. Od tada je, donekle, kontrolisan ulaz u zatvoru, ali je stanje i dalje bilo očajno i nepodnošljivo. Hrana koju su počeli da daju bila je neispravna, što je izazvalo srdobolju i druge bolest kod djece i odrslih (Knežević M, 2014:133-137).
Jedan od preživjelih logoraša, tada dječak, prof. dr Vujadin Otašević, u svojoj knjizi „Pakao zaliven dječjim suzama“ o gladovanju u tom paklu pored ostalog navodi: „Kod ulaza u logor nalazila se pekara koja je radila čitav dan. Iz pekare se osjećao miris hljeba, pa su djeca izlazila na balkone da ga udišu. To im je bio i doručak i užina“ (Otašević V, 2017:31,32).
Sobe u Džudovićevoj kući bile su potpuno prazne, bez kreveta, stolica i sanitarija. Neke sobe su bile bez vrata i bez prozora, pa su
majke stavljale priručne tkanine na prozorima da bi zaštitile djecu od promaje. U svakoj sobi sabijeno je po sedam-osam višečlanih porodica. Spavalo se i sjedelo u odjeći i obući na prljavom podu u zgrčenom položaju i na smjenu, bez prostirke i posteljine.
Samo jedan poljski WC na nekoliko stotina logoraša On se nalazio ispod spoljnih ulaznih drvenih stapenica, na jazu koji je prolazio pored zgrade. Zbog prljavštine i neodržavanja higijene namnožile su se vaške, pa je došlo i do pojave svraba.

Gladovali su i odrasli i djeca, ali su glad i bolest teže podnosila djeca. Samo jednom dnevno logoraši su dobijali po neku mrvicu loše hrane. Italijanski stražari su dozvoljavali djeci izlazak iz logora i odlazak u italijansku kasarnu u Magazama da za vrijeme obroka kod italijanskih vojnika prose hranu. Sažaljivi vojnici su iz svojih porcija odvajali malo hrane od svog obroka i pružali djeci. Bilo je muslimanskih porodica koje su logorašima, kao svojim komšijama, prijateljima i kumovima, a neke i kao partizanskim porodicama, povremeno donosile hranu. Porodici Vučelje i Milke Knežević pružali su pomoć u ishrani kumovi Hafis i Malić Redžepagić sa sinovima Selimom i Hamzom iz Magaza.

Međutim, spisak nije konačan, pa je potrebno nastaviti dalja istraživanja žrtava ovog logora. Pri tome provjeriti postojeći spisak i utvrditi tačan broj i tačna imena stradale djece. Milan Novović u svojoj knjizi navodi imena četvoro djece iz bratstva Novović, koja su umrla u Plavskom zatvoru (Novović M, 2011:53). Među njima dvoje djece, Novović Desa Arsenijeva (Arsova) i Novović Velimirov Dragoslav nijesu upisana u spisak žrtava rata, u kojem je upisano je petoro djece bratstva Novović iz Gornje Ržanice, od kojih su troje izostavljena na Novovićevom spisku.

Prema spisku žrtava rata 1941.1945, Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu u ovom logoru je umrlo od posledica gladi i bolesti 27-oro djece. Ovaj spisak je naknadno dopunjen i proširen na osnovu drugih izvora sa još četvoro djece, upisanih od broja 27 do 31.
U komunističkom periodu Plavski koncentracioni logor je čak šta više prdstavljao veću tabu tema od veličkog genocida. O njemu se počelo govoriti i pisati tek nakon 70 godina, kada su otvorene arhive u Beogradu. Mustafa Memić u svojoj obimnoj monografiji „Plav i Gusinje u prošlosti“, ni jednom riječju ne pominje ovaj logor, iako mu je glavna tema u knjizi bila Drugi svjetski rat u ovom kraju.
Prvi put jedna od tema na Okruglom stolu o genocidu u Velici, održanom 2014. godine, bio ovaj logor. Niko nije ni pomišljao da se stradaloj djeci iz logora smrti podigne zajednički spomenik. Mnoga djeca nijesu upisana ni na porodičnim spomen obilježjima. Ipak, djeca su otrgnuta od zaborava zahvaljujući Budimljansko-nikšićkoj Eparhiji koja je kanonizovala Veličke i Gornjopolimske velikomučenike iz Drugog svjetskog rata uključujući i nevinu djecu iz Plavskog logora.

Foto: Novak Vujačić