Genocid je rođena srpska riječ
1 min read
Maksim Drašković
Piše: Maksim Drašković
Niko nema pravo na tu riječ, osim Srba. Ona je zbog njih i radi njih i izmišljena. Zbog njih zato što su rođeni, a radi njih zato što ih treba istrijebiti.( Makar to bila samo nečija pusta želja, kao što i jeste). Ma kakva grčka riječ, kakav dvadeseti vijek i četrdeset šesta? Ta riječ je stara taman koliko i srpski rod, čak koju godinu i starija – ona je čekala spremna i predodređena, samo je trebalo da se pojave Srbi. A znali su svi da će oni doći. Bez njih bi sve bilo pusto, ne bi bilo ni genocida ni ubijanja, a to ne bi bilo zanimljivo. Nema tu ni najmanje sumnje – genocid je rođena srpska riječ.
Svako Srpče počini prvi genocid samim rođenjem, a onda redom na svakom koraku po jedan – niti prestaje, niti posustaje, dok god žive duše traje u njemu. I kad ubije zmiju u samoodbrani na putu, i vuka u oboru, i zeca u kupusu, i svinju koju je užirio da prehrani čeljad… sve genocid za genocidom. Ama, ne može ga ni smrt zaučekati, nego i nju pretekne i ugrabi te preda od koljena koljenu – tako da nikad neće ni prestajati taj Srbinov krvavi genocidni pir.
A počeli su otkako postoje i otkad znaju za sebe. Dođe neko da im pali i otima kuću i baštinu, a oni dočekaju, oće da mu zatru i trag i korjen. Dođu Turci, onako uzgred – bez namjere da se zadržavaju – samo da uzmu malo „danka u krvi“ i ništa više. Srbima i to nepravo, jedva dočekaju da se s nekim pokolju i poubijaju. Evo im se i ne krije – svaka im epska pjesma o genocidu svjedoči. Tako i prije i poslije toga, sve do dana današnjega, a kakvi su, biće i do sjutrašnjega. Da ima još neko tako krvoločan – prosti jadi, nego jedino Srbin ne da nikome života.
Drugi to i ne pomišljaju, a kamoli da čine. To ne čine ni Amerikanci, ni ustaše, ni natovci, ni učekovci… I kad im se tako nešto slučajno desi – i kad Srbe kolju, i kad bacaju u jame, i kad siluju, progone i kad prodaju njihove organe… e, to nije ni primaći genocidu. To mogu biti samo neke uzgredne čarke, najčešće samo obični incidenti – a oni samo milosrdni anđeli.
Najbolje bi bilo da sve priznamo. Ne samo da priznamo, nego, ako neko hoće da nas istrijebi kao narod – da nam otme crkvu, jezik, ili državu – još i da mu čestitamo. Ionako se naši glavari utrkuju ko će kome od naših zlotvora čim prije nešto priznati ili čestitati. Još, pod kapom demokrarskog imena, one koji znaju ko su i šta su, njihovo rodoljublje i časnu borbu, sramno nazivaju pećinskim i velikosrpskim nacionalizmom. Ne znajući da je, kako su lijepo takve nazivali naši stari, najgore biti nikakva vjera, već tobože neki evropejci i puste Demokrate. Baš bratoljubivo i rodoljubivo – nema šta. Da barem znamo i imamo „su čim izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove“. Ili to, ili da konačno tom viteštvu i junaštvu, odnosno nepravdi, spoznamo „pravednu cijenu“.
Ali, da neko nešto ne bi pogrešno shvatio i protumačio, kako to obično biva, odmah da se razumijemo. Niko, kome ljudsko srce kuca u grudima i ko drži do istine, pravde, časti i poštenja, ne opravdava bilo koji zločin. Ne samo da ne opravdava, nego ga najiskrenije osuđuje, s koje god strane dolazio. I svima u životu treba da bude nauk – da ne činimo drugima ono što ne bismo željeli da drugi čine nama. Naročito, niko nema ništa protiv bilo koje druge vjere i nacije – brat je mio, koje god vjere bio.
Nažalost, u ovom našem slučaju, mnogi svoje otrovne strelice mržnje ustremljuju protiv Srba u Crnoj Gori, ne sluteći da se, po pravdi Boga, te iste strelice, kao bumerang, vraćaju onome koji ih odapinje u drugoga. Ustremilo se i kljasto i ćoravo na srpski rod, kao guba gubava, kukavički, zlostrašćeno i sebično ustalo na Srbe, čiji su preci stvarali ovu (ali ne ovakvu, već onu tradicionalnu i njegoševsku) Crnu Goru i koja je njihovo vjekovno ognjište. Ajde da kažemo, neka je još i prosto što je ranjeni DPS, kojemu u „mučenju izdišu členovi“, zajedno sa raznim rzojevićima, draginjićima, papkarevićima, kopitarevićima i komitarevićima – gurbetalima i lupetalima, kidisao da se vrati na mjesto zločina. Njih nekako i da razumijemo, bolan je njihov pad s trona nepravo uzetog. Ali, kako shvatiti neke novinare, koji upravo genocidno mrze jedan narod. Naravno, sloboda izražavanja i slobodna riječ – uvijek i u potpunosti. „Bog je slobodu dao za čovjeka“. Za novinare naročito. I sloboda i sigurnost. Ali, valjda mora biti malo i odgovornosti i objektivnosti. Jednako i novinar, kao i svaki čovjek mora da pazi da ne prepuni mješinu grijeha i da za svakoga važi ono – „i samo dotle, do tog kamena, do tog bedema…“. Ipak, svaki novinar treba da bude slobodniji od svih nas, da mu ne fali ni dlaka s glave. To je na prvom mjestu. I sam sam, iako nakratko, to bio i sve to dobro znam.
Ovdje je riječ o nečem drugom – o neobjektivnosti i dvostrukim mjerilima, i to, naravno samo pojedinih. Ima neka emisija Načisto, u kojoj je jedino načisto da njen domaćin, nažalost takav se utisak neodoljivo stiče, ima genocidnu mržnju prema Srbima, ama ni Šuković, ili onaj Mandić (e da su jedini) mu nijesu ravni. U svakoj emisiji napenali jednog po jednog gosta, koji mu dolaze kao mečka na rupu, i „strijelja“ unaprijed pripremljenim, ciljanim, zluradim i jednostranim pitanjima. Te priznaje li da se desio genocid u Srebrenici, te šta misli o nekakvoj izjavi blaženopočivšeg vladike Atanasija o Muslimanima, te o nečijem ličnom pravu da nekome ode na sahranu… Imate utisak da će to pitati (naravno samo one odabrane koje želi navesti na tanak led) još najmanje godinu, pa sve kad bi i svaku babu doveo u emisiju.
Muslimani su naša braća, niti treba mi njima da želimo, a kamoli nanosimo zlo, niti oni nama. Ali, pitam tog uvaženog gospodina, hoće li u svoju isledničku emisiju „pozvati Njegoša i njegovog kneza Rogana“, zbog sličnih vrijednosnih riječi, koje su,naravno, izgovorene u sasvim drugom značenju? Što ne pita, prije svih samoga sebe, a onda i sve one koji su, uslovno rečeno, iz suprotnog tabora, da li priznaju da je, recimo, NATO izvršio agresiju na našu domovinu i da li je to u punom značenju genocid, kad se ciljano ubija jedan cijeli narod i djeca tog naroda? Da ne pominjemo Jasenovac, mnoge jame i žute kuće, gdje je masovno ubijan srpski (i ne samo srpski) narod. Ili kad kolumnista Vijesti (koji bi, siguran sam, tražio da ga zovemo kolumnistkinjom) kaže da se ministar pravde „cjenka“ s dvije trećine Crne Gore. Koje dvije trećine? Da nije možda gospođa mislila na neubjedljivu jednu trećinu, pa joj se nešto zadukljalo u glavi i tako pobrkala matematiku?
No, neka ih, neka vas pitaju, gospodo ministri i naši narodni poslanici. To je njihovo pravo. Nek vas pitaju šta god hoće kad im vi ne umijete odgovoriti utukom na utuk i prezreti njihova genocidna pitanja, nego vas čine naivnim (iako to nijeste) i navode na tanak i klizav led. Liše one čestite hajduk-žene, one „Čučuk Stane“, koja im zna odgovorit fino, a „ni po babu ni po stričevima“, već poput onog Njegoševog Mićunović Vuka, što ga „Srpkinja još rađala nije…“.