Geneza slučaja ,,Ukrajina” – dio II

Na evromajdanu su najagresivniji bili desni radikali, koji su posljednjih godina pripremani po cijeloj Ukrajini, ne samo zapadnoj. Radikali su vojnički organizovani u stotine. To su jurišni odredi stvoreni po obrascu fašističkih, poznatih iz Italije i Njemačke dvadesetih i tridesetih godina. Na majdanu su imali dnevnicu od sto dolara (Amerikanci su donosili pare vrećama) tako da su za nešto više od tri mjeseca «zaradili» približno po sto hiljada dolara. Nasuprot njih bili su «berkutovci», specijalna policija čija je mjesečna plata 4.200 grivni, odnosno oko petsto dolara. Jedni su rušili zakonitu vlast za pare, a drugi branili svoju zemlju i poredak. Ovdje, na majdanu su se neposredno sudarile dvije ideologije: globalistička ideologija novca, koju je Žak Atali (knjiga Linije horizonta) objavio za jedinu vrijednost «novog svjetskog poretka», i istinsko rodoljublje. «Berkutovci» su spartanski izdržali kišu kamenja (ispaljivanog i katapultom; nešto što nije viđeno od srednjeg vijeka), molotovljevih koktela, udarce toljagama (poginulo ih je 16, teško ranjeno preko pedeset, a zarobljenӣ – njih oko stotinu, su pušteni nakon telefonskog poziva iz američke ambasade!!). Dok su oni ginuli Janukovič je sa takozvanim međunarodnim pregovaračima, koji se uvijek nađu na poprištu nakon što zakuvaju (ministri diplomatije Njemačke, Francuske i Poljske) tražio rješenje za krizu. Tražio je i jamstva za svoju i bezbjednost svoje porodice dok policajcima nije dozvoljavao upotrebu oružja da se bar mogu braniti. Nakon bijega iz Kijeva, obreo se u Harkovu gdje je rekao da će sve učiniti za zaštiti svoju zemlju od bandita, samo još ne zna kako će to raditi. Dok je imao sva sredstva i  puno pravo da rastjera bandu nije to učinio. U Ukrajini problem je trostruk: loše unutrašnje stanje, otvoreno miješanje Zapada i možda presudno: politička elita nespremna da radi svoj posao – da zaštiti narod i državu. Narod svoje glasove daje političarima da se brinu o njemu i državi, a ne o svojim bankovnim računima.

Vlada i parlament Ukrajine su ispunili osnovne zahtjeve opozicije da bi se mirno riješila kriza. Svi ustupci koje je vlast učinila nisu uticali na ponašanje demonstranata. Radikalni dio – Desni sektor, organizovan u januaru 2013., koji vodi Dmitrij Jaroš, je bio nepomirljiv – tražili su, pored ostalog, ostavku predsjednika i amnestiju svih, pa i onih koji su ubijali ljude. U Desni sektor ulaze organizacije galičanski Trizub, harkovski Patriot Ukrajine, Bijeli čekić (molot) i kijevski UNA-UNSO.

Jaroš, pisac knjige „Ukrajinska revolucija: XXI vijek“, je rusofob uvjeren u neizbježnost rata između Ukrajine i Rusije, koju naziva „imperijskim čudovištem“. Po njemu posljednji događaji u Ukrajini su dokazali da „revolucionarni“ (nasilni) put osvajanja slobode za ukrajinski narod nema alternativu.

Ideolog ukrajinskog nacionalizma je Stepan Bandera, rođen u porodici grčko-katoličkog sveštenika 1909., u Galiciji koja je tada bila  u sastavu Austro-Ugarske. Poljske vlasti su ga uhapsile 1934. (Galicija je u međuratno vrijeme bila u sastavu Poljske) i osudile na smrtnu kaznu, kasnije zamijenjenu doživotnim zatvorom u kom je bio od 1936., ali je zahvaljujući napadu Njemačke na Poljsku  oslobođen u septembru 1939. Od februara 1940., vodi frakciju Organizacije ukrajinskih nacionalista – banderovski pokret. Poslije napada Njemačke na SSSR okupacione vlasti su ga uhapsile radi pokušaja proglašenja samostalne ukrajinske države i poslale u koncentracioni logor Zaksenhauzen, odakle su ga nacisti pustili u septembru 1944. U Minhenu 1959. ubio ga je agent KGB Bogdan Stašinski. U zapadnoj Ukrajini je, posebno od razvala SSSR, simbol borbe za nezavisnost Ukrajine, a u Istočnoj Ukrajini, Poljskoj i Rusiji ga smatraju za radikalnog nacionalistu. Izraz „banderovci“ se u SSSR ustalio za sve ukrajinske nacionaliste.

Pobjeda „opozicije“, sada već vlasti, mada nezakonite, u Kijevu, može izazvati širenje sukoba, potpaljivanje požara na granicama Rusije i njegovo prenošenje na ruske regione, u kojima će se naći oni koji su spremni da ga prihvate: sjevernokavkaski i drugi separatisti  To je perspektiva, čak i ako se banderovski pohod na Istok, koji najavljuju, završi neuspjehom. U Kijevu je počeo progon svih neistomišljenika, narodnih poslanika, članova Partije regiona (demolirano je preko dvjesta njenih ureda) i Komunističke partije, na čijoj se zgradi u Kijevu pojavila svastika.

Hronika događaja je manje-više poznata, u Ukrajini je izvršen klasični državni udar fašističkog tipa, po obrascu fašističkih udara 30-tih godina. Udar su izvršili banditi koji su pred  licem cijelog svijeta osramotili Ukrajinu. Pripremu i izvođenje udara vodile su SAD, Njemačka i druge zapadne zemlje. Gadosti koje su činili u Jugoslaviji ponovili su u Ukrajini (podržavali „mirne“ demonstrante dok su ubijali policajce i palili zgrade, uveli sankcije itd.); dosta da se smuči svakom ko u ovoj ludnici još nije potpuno duševno obolio. Na Majdanu i ulicama Kijeva prema zvaničnim podacima poginula su 82 čovjeka, ljekarsku pomoć su tražilo oko 650, a na bolničko liječenje je primljeno preko četrsto ljudi. Za SAD sve je jasno, za nered je kriva vlast: „Mi smo ogorčeni tim što vladine snage bezbjednosti Ukrajine otvaraju vatru po svojim građanima“, izjavljuju Amerikanci, koji su pripremili „revoluciju“; njihova pokvarenost nema granica.

Jedan njemački poslanik Evropskog parlamenta pokušava da postidi Rusiju što ne prekine Olimpijske igre u Sočiju. „Izgleda upravo nepristojno provoditi vesele igre dok u susjedstvu ubijaju ljude“. I 2008. su uradili slično: Gruzija je, po nalogu svojih gazda, napala Južnu Osetiju upravo na dan otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu, ujutro 8. avgusta 2008. Operacija se zvala „Čisto polje“ – zemlju je trebalo očistiti od – naroda! U Grčkoj su za vrijeme održavanja olimpijskih igara prekidani svi sukobi, to je bio njihov duh – praznik ljubavi i prijateljstva, mladosti, zdravlja i viteškog nadmetanja! Svaki sukob je bio svetogrđe.

 Organizovano raspaljivanje ukrajinskog nacionalizma traje dugo, još 1993. održan je prvi Kongres ukrajinskih nacionalista. U  pripremu prevrata su posljednjih godina sa raznih strana uložena velika sredstva. Krizom, opozicijom, odnosno jurišnicima, iz pozadine upravljaju američke i evropske specijalne službe, posebno njemačke, ali i – službe Poljske, za čije je oslobođenje od njemačkih nacista, na njenom tlu 1944-’45., poginulo šest stotina hiljada vojnika Sovjetske armije, među njima mnogo Ukrajinaca. Razne NVO, fondovi i sl. su dugo pripremali javno mnijenje za ovo što se sada dešava. 

  Cilj SAD je da protjeraju rusku flotu iz Sevastopolja, što se neće moći uraditi bez obračuna sa Rusima koji na Krimu i u istočnim oblastima Ukrajine čine većinu stanovništva. Najteži događaji tek predstoje. NATO od Ukrajine hoće da napravi mostobran za okupaciju Rusije. Nju priprema koristeći u Jugoslaviji, drugim zemljama, a sada i u Ukrajini, već oprobanu strategiju posrednog nastupanja, odnosno izazivanja „upravljanog haosa“, koji se završava podjelom i kolonizacijom zemlje.

Od 2004. banderovski uticaj jača i širi se na centralne i jugoistočne oblasti. Pri tom se jasno nameće teza o pravim Ukrajincima i onima koji to nisu. Tjagnjibok sa govornice majdana u Kijevu poziva na zabranu ruskog jezika i oduzimanje građanstva Rusima u Ukrajini, kojih je u njoj 1989. (na posljednjem sovjetskom popisu, novijim se ne može vjerovati) bilo preko jedanaest miliona, odnosno 22 posto od ukupnog stanovništva.  

Sveštenik Ukrajinske grčko-katoličke crkve Mihail Arsenič, još prije tri godine, na propovjedi poziva svoju pastvu da terorom vodi borbu, u usplamtjelom govoru kaže da se s neprijateljem može razgovarati samo mecima i vješalima! A ko su neprijatelji? Kinez, crnac, Jevrej, Moskalj (Rus); i svoju „propovjed“ završava riječima „Slava Ukrajini“. Ukrajini sa svastikom i vješalima! Svijet je danas suočen sa manje-više otvorenom obnovom fašizma i bilo bi dobro da to što prije shvati. Današnji fašizam se unekoliko razlikuje od onog koji  je potrêsao Evropu i svijet nakon Prvog do njegovog poraza u Drugom svjetskom ratu, utoliko što se promijenio i sam svijet – ali, krvoločna zvjerska ćud je ostala ista.

nastaviće se ……….

Piše: Branimir Kuljanin