Galijašević: Uzalud SDA i muslimani čekaju Bajden-pašu – moraće da se pomire sa postojanjem Republike Srpske
1 min read
Džo Bajden
Piše: Dževad Galijašević
Amerika je u krizi – nezaposlena, osiromašena i u grču unutrašnjih podjela i sukoba.
Odnosi sa gotovo cijelim svijetom uopšte nisu dobri – Kina i Rusija su definisane kao neprijatelji; Evropska Unija kao konkurent i štetočina, a Iran kao carstvo zla koje treba uništiti.
Priče o „američkoj demokratiji“ su postale prošlost: sloboda štampe je uništena korporacijskom odlukom, jug i sjever zenlje su u klinču probudili rasne podjele a krađa izbornih glasova, od Kapitola je načinila Majdan.
A tek, Operacija „Kovid-19“; urušavanje svjetske ekonomije, uništavanje ljudskih sloboda, društveni inženjering i nasilno vakcinisanje, zatvaranje i zastrašivanje ljudi, zabrana kretanja, sve je kreirano i dirigovano iz korporacijske Amerike, a druge i nema.
I konačno smjena vlasti, koju u Sarajevu, očekuju sa nadom i ushićenjem majmuna, kome se nudi banana.
Čaršija seiri: čim Bajden preuzme dužnost američkog predsjednika eto ga na Sarajevskoj pozornici mržnje.
Tu su za Ameriku ostali nedovršeni najvažniji poslovi: ukidanje Republike Srpske i Hrvatskih kantona; smjena Predsjednika Dodika, discipliniranje Dragana Čovića i mnogo drugih mjera, koje su „mudre“ Sarajlije shvatile kao planirani i glasno najavljeni „veliki reset“.
Dan Republike Srpske, Deveti januar, potvrdio je da su Srbi i Republika Srpska, bili i ostali crvena krpa za „zelene“ političare SDA i Muslimansko bratstvo u BiH. Decenijama i godinama, poruke koje su dolazile iz Sarajeva pokazuju da nije bitno koji dan u godini Srbi žele obilježiti– nijedan nije prihvatljiv, jer u Sarajevu ne mrze proslave već Srbe.
Pokušaj novog crnogorskog premijera da Republici Srpskoj čestita rođendan pretvorio se u pravdanja iz Podgorice, nakon medijske agresije iz Sarajeva, u kojoj su učestvovali svi mogući muslimani: oni latentni poput Komšića kao i oni, agresivno i javno radikalni.
Poznati „Sarajevski Katon“ u liku „Princa islamizma“ – Bakira od Alije (Izetbegovića), potrudio se da poruka bude jasna:„ceterum censeo Rem Servica esse delendam“ – naravno: „Republiku Srpsku treba uništiti“.
Sarajevo se godinama upinjalo da Srpske ne bude ili da je bude u što manjem kapacitetu, ali to prosto, nije išlo.
Zato, pred Bajdenom, stoji nekoliko ozbiljnih opcija.
Prva je: politička akcija na poništenju Dejtonskog sporazuma, u parlamentu BiH ili na nekoj novoj međunarodnoj konferenciji. A druga: ratna opcija i okupacija Republike Srpske uz pomoć muslimana.
Te maloumne opcije i planovi, neće se realizovati, ali će se nastaviti destrukcija, po inerciji davno pokrenutog procesa, tihe revizije Dejtona. Zapad će se i narednih godina angažovati u smjeru oduzimanja ovlaštenja RS-u u korist navodno zajedničkog nivoa, što pokazuje i nacrt nove rezolucije Evropskog parlamenta kojom se BiH poziva na ustavne reforme.
Narativ o štetnosti entitetske podjele, napori da Republika Srpska bude marionetski entitet, iz Brisela i Vašingtona i dalje će saplitati BiH.
Danas je, sa Bajdenom i bez njega, opcija ukidanja Republike Srpske, potpuno mrtva i potrošena pa služi više kao alibi SDA i Bakiru da opravdaju stradanje i put koji je bio pogrešan a na koji su doveli Bošnjake.
Jasno je da je Republika Srpska, realnost s kojom će se SDA i svi muslimani u BiH morati kad-tad pomiriti.
Nema „velikog reseta“ i nema povratka na staro.
Entitetska podjela, u stvari, nije nikada predstavljala problem: ona je upravo posljedica teških društvenih sukoba i mržnje koja strojevim korakom nastupa iz Sarajeva i u koju su korumpirane elite uključile cijeli narod, zaluđujući ga nerealnim obećanjima i planovima.
Zato se vodio rat: zbog političkog uređenja, narodnog, životnog prostora. Zato je stotinu hiljada ljudi poginulo.
Nije moglo mirno jer je mržnja bila i ostala, konstanta muslimansko-srpskih odnosa, od Osmanskog carstva do današnjih dana.
Naglašeno osporavanje Dejtonskog sporazuma, kao Ugovora potpisanog pod prisilom i pokušaj „povratka na staro“, počiva na tradicionalnoj zabludi o građanskoj i unitarnoj prirodi Socijalističke Republike BiH, koja je bila pravi bastion komunizma, primitivni civilizacijski bolesnik i podjeljena zemlja.
Ustav SR Bosne i Hercegovine, od 25. februara 1974. godine, projektovan je kao obični, ideološki galimatijas, u koji su nagurane partijske vizije vlasti radničke klase.
Taj Ustav, kao i svi proglašeni poslije 1946. godine, predstavljali su komplot maloumnih ideoloških premisa ateističke nomenklature, partijskog programa i spiska proceduralnih želja i planova u oblastima koje, nikada, u bilo kojoj državi, nijedan Ustav, nije pokušavao urediti.
Vjerujem da se bivši Predsjednik Ustavnog suda Francuske Badinter, gorko nasmijao i zaplakao znajući da takvoj nepismenoj svjetini, koja se politički i pravno razvijala u okviru takvog ustavnog smeća mora darovati pravo na secesiju od Jugoslavije i samostalnu državu.
Ali, čak i takav, partijski Ustav, nije mogao zaobići narode i njihova prava. On u svojoj Preambuli navodi da su: “narodi Bosne i Hercegovine – Muslimani, Srbi i Hrvati … stvorili uslove za bogatiji i svestraniji socijalistički razvitak naroda i narodnosti BiH”.
Posebnu pažnju, mora da izazove odredba Ustava: „U Bosni i Hercegovini je u službenoj upotrebi srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik ijekavskog izgovora, a ćirilica i latinica su ravnopravna pisma“.
U Osnovnim načelima (I) Ustava SRBiH se kaže da su “narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Muslimani i Hrvati i pripadnici drugih naroda i narodnosti, zajedno sa drugim narodima i narodnostima SFR Jugoslavije, uspostavili (su) revolucionarnu narodnu demokratsku vlast i u okviru Federativne Republike Jugoslavije stvorili Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu”.
Ova Ustavna interpretacija državnosti BiH konačno ruši čaršijsku definiciju obnove hiljadugodišnje državnosti koju politički krugovi u Sarajevu, traže kopajući po marginama Dejtonskog sporazuma.
Unutar ove definicije o stvorenoj državnosti i ulozi naroda u njoj, leži neprikosnoveno pravo naroda na samostalnost i suverenost, pa zato ovog Ustava SR BiH, već odavno nema dostupnog u javnom prostoru.
U petom odjeljku Osnovnih načela, u kome se govori o klasnom karakteru vlasti kao posebnom obliku diktature proletarijata u SR BiH, u jednoj alineji je navedeno da radnička klasa to osigurava “ostvarivanjem srazmjerne zastupljenosti naroda i narodnosti u skupštinama društveno-političkih zajednica”.
Sintagma “narodi Bosne i Hercegovine i pripadnici drugih naroda i narodnosti” u Osnovnim načelima (1) upotrijebljena je i u ostalim odjeljcima Osnovnih načela, u kojima se govori o ostvarivanju suverenih prava i klasnih i nacionalnih interesa, provođenju politike mira, a protiv agresije i rata, organizovanju opštenarodne odbrane, utvrđivanju i provođenju spoljne politike i saradnji s organima i organizacijama drugih država.
Kakva bezizlazna situacija: i Ustav „Crvene Republike BiH“ garantuje ravnopravnost naroda i narodnosti”.
Narodima SR BiH – Srbima, Hrvatima, Muslimanima, i pripadnicima drugih naroda i narodnosti osiguravaju se uslovi za afirmaciju nacionalnih vrijednosti, za slobodno ispoljavanje nacionalnih posebnosti “u skladu sa potrebama zajedničkog života” i socijalističkog razvitka, učvršćivanja bratstva i jedinstva, kao i “srazmjerna zastupljenost u skupštinama društveno-političkih zajednica”.
S obzirom na uvedeno ustavno načelo o srazmjernoj zastupljenosti naroda i narodnosti BiH, u skupštinama društveno-političkih zajednica, Amandmanom LXI ovo načelo je prošireno i na organe koje one biraju, kao i na Predsjedništvo i druge državne organe. Ustavni zakon (1990. godine) za provođenje Amandmana LIX-LXXIX na Ustav SR BiH, čl. 19. do 22., uredio je detaljnije primjenu odredbi Amandmana LXI, o srazmjernoj zastupljenosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine:
„…Smatra se da je srazmjerna zastupljenost naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata osigurana, ukoliko ostvarena srazmjera ne odstupa više od 15%, za odbornike skupština odgovarajuće društveno-političke zajednice, odnosno za poslanike u Vijeću građana Skupštine SRBiH, u izbornoj jedinici, na osnovu popisa stanovništva obavljenog prije provođenja izbora“.
Amandmanom LXX, tač. 10. po prvi put, obrazovan je Savjet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti BiH.
Predviđeno je da se za članove Savjeta bira jednak broj poslanika iz reda pripadnika naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata, kao i odgovarajući broj poslanika iz reda drugih naroda, kao i onih koji se nisu nacionalno odredili, a žive u BiH. Odluka se donosi saglasnošću članova iz reda svih naroda i narodnosti.
Također je predviđeno da se dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika, u skupštini SRBiH, donese zakon kojim će se regulisati sastav, đelokug i način rada Savjeta. Istim Amandmanom navedena su i pitanja koja će Savjet moći razmatrati: ravnopravnost jezika i pisma; organizovanje i đelovanje kulturnih ustanova i institucija koje imaju poseban značaj za ispoljavanje i afirmaciju nacionalnih posebnosti pojedinih naroda i narodnosti i donošenje propisa kojim se osigurava ostvarivanje ustavnih odredbi kojima su izričito utvrđeni principi ravnopravnosti naroda i narodnosti.
Ako najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine SRBiH narušava ravnopravnost naroda i narodnosti, prijedlog o kojem Skupština odlučuje, utvrđuje Savjet.
Na prijedlog Savjeta, o pitanju od interesa za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Skupština SRBiH odlučuje dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika po posebnom postupku utvrđenom Poslovnikom Skupštine SRBiH.
I ovaj Ustav Alija Izetbegović, Mladi muslimani i islamistička internacionala uz podršku liberalnog Zapada, srušili su, sa ciljem izazivanja što krvavijeg raspleta Jugoslovenske drame.
Nezakonito i protivno volji srpskog naroda je donesena navodna „Rezolucija o suverenosti BiH“, nezakonito i neustavno je organizovan Referendum o državnosti BiH, na kome je glasalo, 64,3 % građana BiH.
Iako je Ustav regulisao nužnost učešća na referendumu najmanje dvije trećine „radnih ljudi i građana“, u Sarajevu su izračunali da je sa 64 %, to ostvareno.
Šta u ovakvim okolnostima može i želi uraditi Bajden: Bošnjačka politika i cjelo društvo nisu samo protiv Dejtonskog uređenja BiH, nego protiv svake državne organizacije, pa i ove, na koju bi da vrate točak istorije.
Islamsko društvo i islamska vlast, kao neostvarivi cilj prihvatljivog unutrašnjeg uređenja, koje je Alija Izetbegović osmislio u političkom manifestu zvanom „Islamska deklaracija“, i dalje će ostati samo daleki san, ali i zalog nestabilnosti, budućih sukoba i mržnje u BiH.
I dvomilionska glava naroda, na panju, kao amanet.
Izvor: Fakti.org
Dževad Galijašević. Sa lakoćom objašnjava i pravi analizu, a mi to sa lakoćom razumemo. Nije to samo zbog toga što je Galijašević veoma pismen, to je najviše zbog toga što on barata sa živom istinom.
Hajde da vidimo ko je taj koji može osporiti ono što je napisao.
Možda je trebao da podseti Džoa Bajdena na momenat kada je započelo propadanje Austrougarske. I Bošnjake kako su prošli na Cerskoj Bici. Mislim kao hrana za topove.
VEOMA OBJEKTIVNO ,KAO I UVEK! DA SU OVAKVI LJUDI POLITIČARI GDE BI NAM KRAJ BIO! SVAKA ČAST!
Tekstovi gospodina Galijaševića su briljantni pregledi realne politike u BiH.
Sa zahvalnošću ih čitam jer pokazuje da razumije srpsku političku poziciju (i čvrstinu i muku), a sa druge strane su kao poziv jednom političkom tijelu Bošnjaka da napusti onu politiku koja je već dovela do rata 90.
Ta bošnjačka tzv. „ elita“ okupljena oko SDA je posljednja politička snaga u BiH koja se drži „ratne“ politike 90-tih.
Srbi su uoči ratnih dešavanja 1990 bili jasni da je „Jugoslavija“ jedina opcija na koju pristaju, ali pošto nije bilo tako, Republika Srpska je „realna posljedica“ svih političkih odluka koje su donešene od svih unutar BiH i izvan BiH (Velike Sile).
Ona je „kompromis“ radi toga da se „život nastavi dalje“.
Ako bi svi imali maksimalističke zahtjeve kao što SDA ima, nema kraja tome.
Predpostavljam da bi Srbi najviše voljeli da su u jednoj zajednici sa Srbijom, zatim da islama nema u BiH zbog teškog istorijskog iskustva, da bošnjaci priznaju da su bili Srbi ili Hrvati, i Hrišćani prije Osmanskog carstva, ali većinom to nije „realno“.
Isto tako, koji bi bili maksimalistički zahtjevi Hrvata? Mogu da nagađam samo, ali vjerujem da bi bili slični Srpskim, samo okrenuti Hrvatskoj.
Zato postoji kompromis koji je „Dejtonom“ ipak omogućen.
Činjenica je da su svi narodi na Balkanu svoji na svome i istorija je pokazala da miješanje sa strane nikakvog dobra ne može donijeti.
Kako može neko očekivati da bi pritisak nove administracije SAD na Republiku Srpsku, doneo „mir“?
Bakir treba u penziju što prije …
Bakire 11 September je bio
posle dejtona.
Šta će Muhamedancima cijela Bosna kad i sa pola ne znaju šta rade, sem što trijes godina kukaju na Pravoslavlje ???
Galijasevicu sveobuhvatno i tacno kao uvijek. A nadasve posteno i ljudski. Hvala Ti !
Dobar tekst,samo ne kazuje na srž odnosa među ljudima u B i H. Ko je uzrokovao te silne konflikte i podele.Stvaranjem muslimanske nacije od Srba 1968g je projekat komunista i Vatikana da se Srbi razbiju na što više naroda,kao što je primer Makedonije.Naravno treba tu dodati i separatističke težnje pojedinih muslimanskih vođa zbog svojih interesa i takođe zbog pogrešne interpretacije Kurana koja se može videti najbolje kod ekstremističke organizacije Isil.Srba je bilo tri vere.Mnogi ljudi muslimanske vere su sa osećanjen pripadnosti srbskom narodu ginuli u 1 i 2 svetskom ratu.Slična je stvar i kod Hrvata koji su pod uticajem Vatikana,mislim da je 1900g,nisam siguran tačno da li je ta godina, Vatikan doneo dekleraciju da svi katolici moraju da budu Hrvati a pravoslavci Srbi.Danas je veliki deo Srba pod pritiskom Vatikana pohrvaćen.Te ideje zapad i Amerika samo nastavljaju u svojoj politici prema narodima u B i H.To treba da im bude jasno.Ništa sa zapada nije dobro došlo.Amerika uvek kada je postizala svoje ciljeve, ostavljala je svoje saveznike na cedilu.Tako će i ovaj put.
USA sa podozrenjem gleda na Bosnjake u BIH,od 11.septembra i napada na bliynakinje.
@ Kosingas,
Pogrešno. Šta tu ima USA da gleda sa podozrenjem Bošnjake. Nisu joj Bošnjaci prijatelji pa da ih USA gleda sa podozrenjem. Bošnjaci su za USA radnici izvršitelji prljavog posla i hrana za topove. A Bošnjaci su i tako prezadovoljni, sem onog koji je onomad napao USA ambasadu u Sarajevu.