Fudbal nas je zbližio sa svijetom

Meksikanci, Peruanci, Islanđani, Njemci, Argentinci… iznenada i momentalno pretvorili su Rusiju u centar svijeta, i pokazali kako je “kul” kad smo toliko različiti, a ujedno i tako slični, ujedinjeni zajedničkom radošću i strašću.

Kada zajedno urlamo, pjevamo i grlimo se. Kada djevojke fotografišu navijača Meksika sa brojem “18” na leđima i sa natpisom “Nijesam oženjen” umjesto prezimena. Pitanje je kako održati ovaj pozitivan trend i stav prema svijetu nakon završetka Svjetskog prvenstva – za mjesec dana.

Mi zaista volimo da pokažemo koliko smo ljubazan i gostoljubiv narod. Ne treba plašiti svijet modelima raketa, voditi beskonačne svađe sa prekookeanskim faktorom, već da se kod kuće susrećemo sa hiljadama stranaca. U minulih par godina odvikli smo se od ovakvih događaja – posljednji put nas je osjećaj zajedništva preplavio, istina, u manjoj mjeri, zbog manjeg obima manifestacije, prije četiri i po godine, tokom Zimske Olimpijade  u Sočiju.

Prvo, osjećaj nije bio ovako izražen prvenstveno zbog činjenice da je čitava manifestacija održana u jednom gradu, a ne u desetinama gradova širom zemlje, kao sada. I drugo, za Zimsku olimpijadu, stranci uvijek dolaze u neuporedivo manjem broju nego na Svjetsko prvenstvo u fudbalu. I, što je takođe veoma važno, nema vruće, južnjačke, latinske krvi, nema te karnevalske atmosfere koja je uzburkala i zahvatila čitavu Rusiju ovih dana. Jer, kao što je svima poznato – Peruanci, Meksikanci, Brazilci, Argentinci i drugi hispano-amerikanci nemaju dobre skijaše, klizače, skakače i tako dalje.

Zbog različitih političkih razloga, još od Olimpijade u Sočiju, u posljednje četiri godine nijesmo se osjećali povezanim sa strancima na onom normalnom, ljudskom nivou. Naprotiv, osjećali smo se kao stanovnici opsjednute tvrđave, okruženi neprijateljima. Stvarala se nova “gvozdena zavjesa”. A onda je fudbal skršio sve prepreke.

Nešto slično, prema sjećanjima naših baka i deka, desilo se 1957. godine na Svjetskom festivalu mladih i studenata u Moskvi. Ideološki naboj brzo je pao u drugi plan, ustupivši mjesto srdačnom sprijateljivanju običnih ruskih ljudi sa istim takvim ljudima sa svih strana svijeta. Da, tada je rođeno na hiljade “djece festivala”, pojavile su se mnoge samohrane majke, ali i mnoge nove porodice. Svi koji su svjedočili ovim događajima, uključujući i samohrane majke, sjećaju se tih dana sa osjećajem nevjerovatne sreće – mnogi od njih nikada  više nijesu osjetili ništa slično ovome.

Sada mnogi Rusi (ipak, ne i većina) imaju priliku redovno da putuju u inostranstvo. Postoje društvene mreže koje omogućavaju svakodnevnu komunikaciju uprkos daljini. Ali ništa ne može da zamijeni direktan kontakt sa hiljadama ljudi koji se nikad ne bi sreli, da nije bilo prvenstva.

Inače, neočekivano glatke, briljantne pobjede ruske reprezentacije naglo su podigle i interesovanje Rusa za kompletna dešavanja na prvenstvu.

Dugo na društvenim mrežama, u postovima na ruskom jeziku, nije bilo osjećaja takvog opšteg zdravlja nacije. Konstantne međusobne optužbe, uvrede i agresiju odjednom su zamijenili mir, radost i harmonija. Ispostavlja se da smo mi isti kao “oni”, a ne neki posebni. Moguće samo do 15. jula, kada će se, u Moskvi, odigrati finalni meč mundijala