(FOTO) Vaskrs u Mariopulju

Piše: Igor Damjanović

Do prije dva mjeseca malo ko na svijetu je znao za Mariupolj, lučki grad na Azovskom moru i industrijski centar, u kome je do rata živjelo oko 440.000 stanovnika. Ovaj ni mali, ni veliki grad u Donjeckoj oblasti, koji je u poslednjih dva mjeseca pretrpio apokaliptnična razaranja, dočekao je možda i najteži Vaskrs u svojoj istoriji.

Detonacije iz pravca strateške željezare Azovstal preplitale su zvukom crkvenih zvona i tradicionalnim pozdravom Hristos Voskrese, koji je odjekivao u portama crkava u Mariupolju, koje su iz rata izašle praktično bez oštećenja.

Ni to što je praktično u cijelom gradu nema struje i vode nije spriječilo hiljade vjernika da budu na liturgijama i na osveštanje donesu šarana jaja i vaskršnji kolač kuljič, tipičan za rusku pravoslavnu tradiciju. Svoje vaskršnje darove nesebično su dijelili i sa nama, izvanjcima, koji su prije 23 godine Vaskrs proslavili u sličnoj atmosferi kao oni danas.

Kada je iz pravca Donjecka krenula ofanziva milicije DNR ukrajinska armija je praktično bez borbe napustila svoja utvrđenja na prilazima gradu. O tome svjedoče netakntuti rovovi i utvrđenja, te praktično neoštećene kuće u njihovoj okolini. Ukrajinska strategija odbrane grada podrazumijevala je povlačenje duboko u gradsko jezgro. Tamo su od škola, bolnica, pijaca, tržnih centara i stambenih zgrada napravili utvrđenja i borbene položaje. Kada su istjerani iz stambenih blokova, povukli su se u gigantske fabrike na obodima grada. Za istjerivanje ukrajinske vojske iz gradskog jezgra plaćena je visoka cijena. Pored velikog broja civilnih žrtava uništeno je između 60 i 80% stambenog fonda Mariupolja.

Po gradu su razbacani razbijeni i spaljeni civilni automobili, autobusi i kamioni, ali i desetine uništenih tenkova i oklopnih transportera, kako ukrajinskih, tako i ruskih. Posebno tragično je kada uđete u dvorišta stambenih blokova i vidite preostale stanare porušenih zgrada okupljene oko naloženih vatri na kojima se griju i pripremaju hranu. Pošto nema prozora koji je ostao čitav, čak i oni čiji stanovi nisu ozbiljnije oštećeni prinuđeni su da noći provode u podrumima. Najbolnije je bilo razgovarati sa djecom.

Većina dječice ispričala mi je da su se u početku plašili, ali da su se vremenom navikli. Smjelo i bez straha na svojim biciklima krstare porušenim ulicama i prolaze ne osvrćući se na scene užasa okolo, dok noći provode u dvorištima bez struje. Najhrabije su čini se petogodišnja Emilija i devetogodišnja Bela: „Sada više nije strašno, bombardovanje je prestalo, možemo da izađemo u dovrište i igramo se kao i prije sa drugarima koji su ostali.“ – govore u jedan glas. Dječaci se sa druge strane nadaju da će „rat prestati do 9. maja“ – tako su im kazali roditelji.

Nažalost nisu svi imali sreće da u ratu izgube „samo“ krov nad glavom. Alekseju (Ljoši) Ivljevu, 9-togodišnjem dječaku roditelju su poginuli 9. marta, od posledica avionskog bombardovanja. O njemu sada računa vode baka, djed i stariji brat. Zamolio me da mu pomognem da pronađe tetu Tanju, svoju krsnu kumu koja živi u Moskvi. Dječak iako je izgubio i roditelje i dom, odlučno i otrestio je saopštio svoju poruku teti Tanji. Objavio sam je na svom Fejsbuk profilu i zamolio svoje ruskojezične prijatelje da je podijelimo. Ljošu sam ponovo sreo na Vaskrs, poletio mi je u zagrljaj i uskliknuo da je teta Tanja vidjela njegovu poruku na mom Fejsbuk zidu, da mu se javila i da se nada da će ga uskoro prebaciti u Moskvu.

U krugu metalurškog kombinata Iljič vidio sam desetine teških kamiona i druge borbene tehnike. Ovaj strateški privredni objekat do rata je zapošljavao 14.000 radnika i imao godišnji obrt od čak 3,48 milijardi dolara. Njegov vlasnik je Rinat Ahmetov, oligarh broj 1 u Ukrajini. U ruskoj javnosti često se mogu čuti spekulacije da je upravo Ahmetov uspio da izlobira krajem ljeta 2014. da milicija DNR u svojoj velikoj avgustovskoj kontraofanzivi ne povrati kontrolu nad Mariupoljem, koga je bataljon Azov zauzeo nakon kratkotrajnih borbi u junu 2014. Nesrećnici koji i dalje žive u ruševinama Mariupolja ispričali su nam da je nakon potiskivanja u kombinat Iljič, ukrajinska armija, vjerovatno neonacostički bataljon Azov, počeo odatle nekontrolisanu artiljerijsku paljbu po gradu u koji je nadirala ruska vojska.

U mašinskom koncernu Azovmaš još je više uništene tehnike nego u kombinatu Iljič, uključujući i modernizovane tenkove T-64. Razbacana hrana, konzerve, vojnički kreveti, sredstva veze, dokumenti, uniforme, cokule i druga oprema u podrumima i katakombama Azovmaša govori nam da su se tamo nalazili kasarne i komandni centri 36. brigade morske pješadije. Ova elitna jedinica do rata brojala je oko 2500 vojnika i do sada se oko 2/3 njenog sastava predalo ruskoj vojsci. Vladimir Labuzov, santiteski major 36. brigade, koji se predao Rusima, tvrdi da je najmanje 700 njenih pripadnika tokom borbi izbačeno iz stroja. U objektima Azovmaša borba je vođena do prije 10-ak dana. U Azovmašu su se nekada prozivodilo od bijele tehnike do najvećih i najsloženijih građevinskih mašina. Sličnu sudbinu kao Azovmaš i Iljič, doživjela je mariupoljska luka, na čijem ulazu ukrajinska armija potopila je nekoliko brodova da bi srpiječila ruski desant.

Gigantska željezara Azovstalj, takođe u vlasništvu oligarha Ahmetova, poslednja je tačka otpora ukrajinske armije u Mariupolju. Borbe se dok pišem ovaj tekst tamo i dalje vode. Poslije zatišja na Vaskršnji ponedeljak, čiji sam neposredni svjedok i koje bi moglo da bude posledica eventualnih pregovora o predaji, ili drugim humanitarnim pitanjima, ukrajinski izvori javljaju da je u utorak ova fabrika izložena novim žestokim bombarodovanjima. Tokom Vaskrsa bombardovanje Azovstalja bilo je gotovo neprekidno, a ruska artiljerija i avijacija su smejnjivale u dejstvima, poslije kojih su se iz fabričkog kruga podizali gusti oblaci dima.

Iz Azovstalja ukrajinska armija nije više u stanju da bombarduje gradsko jezgro. Međutim opasnost od snajpera i dalje postoji. Procjenjuje se da je u katakombama, podzemnim bunkerima i hodnicima željezare, koji se mjere desetinama kilometara, trenutno između 1500 i 3000 vojnika, od čega glavninu čine pripadnici bataljona Azov. Ova čak i po svom simbolu neonacistička jedinica, vremenom je prerasla u puk, ukupne brojnosti 12.000. Pretpostavlja se da su sa Azovcima i ostaci razbijene 36. brigade ukrajinske armije, ali i nekoliko stotina stranih plaćenika, većinom državljana zemalja članica NATO. Spekuliše se da su komandanti Azova, svjesni da ukoliko padnu u ruske ruke čeka ih izvjesna doživotna robija zbog ratnih zločina počinjenih tokom prethodnih 8 godina, pa su strancima i domaćim borcima zabranili su predaju.

Nakon sastanka sa ministrom odbrane Sergejom Šojguom, predsjednik Vladimir Putin naredio da se obustavi pješadijska operacija unutar Azovstala, ali i da se teritorija željezare blokira tako „da ni ptica ne može da proleti.“ Pored težnje da sačuva živote svojih vojnika, ova namjera predsjednika Putina moguće je motivisana i obavještajnom procjenom da bi većina opkoljenih mogla da se pobuni i likvidira svoje komandante, koji ne dopuštaju predaju. Sa druge strane režimu u Kijevu u interesu je da se otpor produži i maksimalno rastegne da heroizacijom opkoljenih u Azovstalju podigne moral svojoj vojsci koja počinje da trpi poraze na frontu.

U Azovstalju ima i civila. Ruska strana procjenjuje oko 70, a ukrajinska armija tvrdi pominje brojku od oko 200. Pretopsatavlja se da se radi o radnicima, koji su bili potrebni za održavanje određenih sistema i objekata kada je željezara stala sa radom, ali i članova porodica oficira Azova. Za sada ni oni, uprkos ruskoj dobroj volji, ne mogu da napuste fabričke katakombe.

Koliko je legitimno od civilnih objekata praviti vojna utvrđenja i tako maksimizirati patnje civilnog stanovništa pitanje je za eksperte međunarodnog ratnog prava, ali o one koji se bave etikom.

Izvor: Pečat