Filip u potpunosti opravdao ulogu Milove ikebane

U istoriji Crne Gore postojale su ličnosti koje su ostavile neizbrisiv trag i lični pečat u vremenu i društvu u kojem su djelovale – da li kao junaci, prosvjetitelji, ili, pak, pregaoci i reformatori.

Filip Vujanović nije bio takva ličnost.

Svoje parče vremena na turbulentnoj političkoj pozornici Vujanović, sasvim je sigurno,  nije iskoristio u prethodno navedene svrhe.

Ostaće upamćen kao „politička ikebana“ u rukama neprikosnovenog „gospodara“ crnogorske političke scene, autokrate i diktatora, Mila Đukanovića.

I to je fakat!

Da se nije jutros na „Bi-Bi-Siju na srpskom“ pojavio intervju sa Vujanovićem, teško da bi bilo kom građaninu Crne Gore (izuzev članova njegove porodice) današnji kišoviti dan bio ispunjen mišlju, ili nekom asocijacijom, vezanom za ovog bivšeg višestrukog predsjednika Crne Gore.

Međutim, šta je sve izjavio u intervjuu, vjerovatno bi bilo bolje da se nije ni oglašavao, jer je podsjetio na sebe kada je bio na glavnoj sceni.

Njegov prvi izlet u javnost, nakon onog iz 2022. godine, kada je stavio sebe u poziciju komunalnog problema protestujući sa gomilom neartikulisanih komita, i to kao pravnik i po sopstvenoj tvrdnji uspješni advokat, zbog neprikosnovenog prava na ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija, obilježila je ista ona „jadikovka“ za Crnom Gorom.

„Ja sam veoma zabrinut, a rekao bih i uplašen šta će biti s Crnom Gorom“, rekao je Vujanović u intervjuu.

„Mi smo bili država koja je imala jasan pravac razvoja, bila dobar susjed svima, pouzdan partner, a sad postajemo problem regiona, prije svega u ekonomskoj sferi, ali i kroz sferu oslabljenih institucija“, kaže on, izražavajući, isto tako, i brigu za pravosuđe.

„Podsjećam na činjenicu da je veliki broj najviših nosilaca sudske i tužilačke vlasti u Crnoj Gori u svojstvu vršilaca dužnosti“.

Dakle, čovjek koji je bio jedna od glavnih poluga stvaranja ekonomskog poretka u okviru kojeg je ogromna većina građana Crne Gore živjela na ivici egzistencije, dok su, istovremeno, kao pečurke posle kiše, nicali milioneri i tajkuni bliski mafiokratiji porodice Đukanović „kojoj je držao vodu“ svih tih godina i decenija, a da u ovom trenutku izražava bojazan za ekonomsku održivost Crne Gore, ne može da bude okarakterisan nikako drugačije nego kao licemjer i „ikebana“.

Isto važi i za strepnju zbog činjenice da je crnogorsko pravosuđe, još uvijek, dominantno u V.D. stanju.

Za pravosuđe strepi čovjek u vrijeme čijeg – formalnog – šefovanja državom je bjesnila  nepravda i diskriminacija svake vrste, gdje su tužioci i sudije postajali „protočni bojleri“ za kanalisanje interesa mafije, i ništa drugo.

Međutim, najveću odgovornost za održavanje crnogorske mafiokratije, Vujanović snosi zbog „političke igre“ koju je skovao sa Đukanovićem, a u kojoj je on u javnosti predstavljen kao „umjeren“ i „za srpska pitanja otvoren“ kadar organizovane kriminalne bande.

Pamtimo njegovo slušanje „nazor“ zadnje dvije strofe himne nacifašističkog kolaboranta Sekule Drljevića i slične marifetluke.

Da se saživio sa tom ulogom dokazuje nam i njegova poruka iz dubine političke nebitnosti.

„Nikad nisam poželio da se bavim pitanjem Srbije i Kosova, nikad nisam želio da kažem bilo šta što bi se shvatilo kao moj predlog“, rekao je Vujanović u intervjuu, uz našu veliku želju, da će nas ubuduće poštedjeti sjećanja na sve njegove političke marifetluke i moralne akrobacije, jer je, u krajnjem, riječ o čovjeku koji je izguran na binu da bi proglasio pobjedu na izborima na kojima je DPS, sasvim je jasno, izgubio.