Femić: Dis je postao veliki, tamni prorok srpske poezije, u čijem je srcu treperilo toplo osjećanje za bližnje, porodicu i otadžbinu
1 min read
,,Osjećanje utamničenosti i emocionalno-duhovnog utrnuća pred besmislom niko u našoj poeziji nije dočarao tako autentično kao Dis“, kaže za portal IN4S prof. dr Radoje Femić, povodom godišnjice smrti srpskog pjesmika Vladislava Petkovića Disa.
Piše: Radoje Femić
Vladislav Petković Dis u srpskoj književnosti prestavlja dragocjeni prelaz od simbolizma ka ekspresionizmu, koji nažalost, nije ostvaren zbog pjesnikove nesrećne sudbine i nedovršenog pjesničkog pregnuća.
Svojevremeno optužen od najvećeg autoriteta književne kritike za dekadenciju i nemar u pjesničkom postupku, Dis je svojim pjesmama, od kojih su neke prava remek-djela, uspio da osvoji nove izražajne prostore i da suspenduje predvidljivost u evoluciji srpskog pjesništva.
Iako njegove pjesme nemaju dimenziju pedantnog idejno-filozofskog stava, one na jedinstven način daju sliku čovjeka neosmišljene egzistencije. Iako je sasvim moguće da je u tom traganju za suštinom bića Dis imao u vidu sasvim lični, intimistički aspekt, on je uobličio simbole univerzalne snage.
Osjećanje utamničenosti i emocionalno-duhovnog utrnuća pred besmislom niko u našoj poeziji nije dočarao tako autentično kao Dis.
Pogotovo je u njegovom pjesništvu važan ples pamćenja i zaborava, u kojem se pokazuje varljivost vremena kojoj čovjek podliježe.
Imajući u vidu da je „Utopljenim dušama“ ne samo figurativno anticipirao sopstveni kraj, Dis je postao veliki, tamni prorok srpske poezije, u čijem je srcu, osim za iracionalne vizije, treperilo toplo osjećanje za bližnje, porodicu i otadžbinu.
Tu gdje su se, po mišljenju Borislava Mihajlovića Mihiza, život i smrt stopili u nerazlučivi amalgam jedinstva, nastala je prva moderna pjesnička figura srpske lirike. Stoga kultura sjećanja na Disovo pjesništvo obnavlja najdublji inovatorski senzibilitet, bez kojeg ne može biti istinske kreacije.
