Feljton: Njegoš i Lovćen (XIII dio)
1 min read
Petar II Petrović Njegoš
Mitropolit odnosno patrijarh Gavrilo o građenju, rušenju i obnavljanju Njegoševe zadužbine na Lovćenu
Njegoš je kao nacionalni i univerzalni genije, prorok oslobođenja i ujedinjenja Srpstva. Njegoš podiže na vrhu Lovćena hram u slavu Boga, a sebi za večni počinak. Nemogućnost da se, po njegovoj smrti 1851, vladiki ispuni zavet, što čini njegov naslednik, knjaz Danilo 1855. Lovćen postaje simbol, svetilište slobode i poezije. Austrija koja, napadom na Srbiju 1914, otvara Prvi svetski rat, hoće da ugasi lovćensku buktinju slobode i moralno slomi srpski narod te zauvek prisvoji Lovćen, oštećuje i skrnavi hram na Lovćenu, naredivši da se njegošev prah ukloni odatle i prenese u manastir na Cetinje, dok se kapela pretvara u običnu ruševinu.
Dirljivo svedočenje o tome mitropolita Mitrofana Bana, prethodnika mitropolita Gavrila. Istovremeno kad i stradanje hrama i praha Njegoševa, odvija se stradanje crnogorskog i svog srpskog naroda. Pokajanje Austrije uoči njene propasti, 1918, za učinjeno nedelo na Lovćenu. Nakon oslobođenja i ujedinjenja, u kome igra značajnu ulogu, mitropolit Gavrilo pokreće, 1920, na Svetom Arhijerejskom Saboru inicijativu za obnovu Njegoševe zadužbine na Lovćenu i povratak u nju Njegoševog praha. Stvaranje u tu svrhu odgovora u kome važnu ulogu igra profesor književnosti Jelena Lazarević. Mitropolit Gavrilo stupa u vezu sa geografom i etnografom svetskog glasa, Jovanom Cvijićem, koji se zdušno prihvata da bude predsednik Odbora. Nedostatak sredstava da se izvede poduhvat obnove lovćenske kapele i probijanje puta do podnožja Lovćena.
Mitropolit Gavrilo stupa, 1924, u vezu sa kraljem Aleksandrom koji vrlo blagonaklono prihvata zamisao obnove Njegoševe zadužbine, shvata to kao svoju svetu dužnost i obećava da će za to dati sva potrebna sredstva. U međuvremenu se pojavljuje sa svojim projektom dvorski vajar Ivan Meštrović koga je kralju nezgodno odbiti, ali to čini nakon novog susreta sa mitropolitom Gavrilom, obećavši da će Meštroviću naručiti druga dela. Kralj se slaže sa mitropolitom da će obnovljena kapela, a posebno Njegošev sarkofag građen od mermera sa Venčaca kraj Karađorđeve Topole, biti simbol prevazilaženja sukoba između dve srpske dinastije, njihovog ujedinjenja kao i ujedinjenja Srbije i Crne Gore.
Pristupanje poslu obnove lovćenske kapele u leto 1925: ona se potpuno preziđuje od novog tesanog kamena, dok se stari iskorišćava iznutra, ona se ukrašava i odslikava likovima svetitelja crnogorskog podneblja, Sv. Petra Cetinjskog, Sv. Jovana Vladimira, Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Stevana Piperskog.
– 21 septembra 1925, obavlja se svečani prenos njegoševog praha sa Cetinja u obnovljeni hram na Lovćenu, uz prisustvo kralja Aleksandra te crkvenih i narodnih velikodostojnika.
Pohvala i priznanje Crnoj Gori za njenu veliku ulogu u Srpstvu
Petar II Petrović Njegoš, iako je imao titulu mitropolita, koju je dobio od strane Ruske Pravoslavne crkve još 1844. godine, nije se njome koristio. On se potpisivao vladika i gospodar Crne Gore. U narodu je poznet pod popularnim imenom Vladika Rade. On se starao, koliko je god bilo moguće, da Crna Gora, koje je bila plemenski uređena, pod njegovom vladavinom dobije oblik države.
Radio je na otvaranju škola i obnovio je jednu štampariju za štampanje knjiga. On je još za svoga života izabrao sebi mesto, na kome će da počivaju njegovi smrtni ostaci. To mesto njegovoga izbora, bilo je na najvišem vrhu Lovćena, zvanom Jezerski vrh. To se dogodilo prilikom jedne šetnje sa svojom pratnjom, kada se popeo na ovo navedeno mesto. On se nekoliko puta prošetao i okretao desno i levo, kako bi našao najpogodnije mesto za ovu njegovu zamisao. On je posle te male šetnje lično izabrao to mesto gde je trebalo da podigne malu crkvu, odnosno Kapelu u slavu svoga strica, svetog Petra I. Toga istoga dana on je naredio da se postavi jedan veliki kamen na mesto koje je on našao da je najpovoljnije i na kome je želeo da podigne Kapelu, kako bi u njoj posle smrti zauvek počivao.
Petar II Petrović Njegoš bio je veliki univerzalni duh. Genije osobite vrednosti: u svojim koncepcijama, u pesničko-filozofskim razmišljanjima o svetu i životu. Uz to bio je duboko religiozni čovek. Njegoš je bio samouk, bez ikakvog redovnog školovanja, ali to mu nije ništa smetalo da izloži tako visoku misaonu filozofiju, koja ga uzdiže u redove najvećih mislilaca i filozofa sveta. Svoje je znanje dopunjavao čitajući dela svetske književnosti; sve što je bilo najbolje u tome domenu, njemu je bilo poznato.
Tako isto i sva zbivanja u istoriji sveta proučavao je sa velikom pažnjom. Ovaj obilati način poznavanja svetske literature, nadoknadiće ono što je od škole propustio u mladim danima. Sa ovakvim bogatim poznavanjem života i prilika pod kojim se život razvija i stalne promene u prirodi i svetu, obogatiće svoje intelektualne sposobnosti, koje su bile u mogućnosti da mu pruže bogata iskustva i saznanja, kako bi mogao da u svojim spisima, na svoj način, ali vrlo originalno, sve to prikaže. Njega je najviše mučilo saznanje o čovekovom životu na zemlji. Zatim uloga njegova kao ljudskoga bića i u čemu se ona sastoji. On je jasno video da u svetu postoji stalna borba i stalne promene. Video je da se u prirodi stalno i neprekidno vodi jedan rat između oprečnih ideja i raznih ideologija, koje dele ljude u tabore i čine da se rat uvek nastavlja. Sve bi ovo ličilo na vremenske promene koje vladaju na zemlji, kao što su četiri doba; proleće, ljeto, jesen i zima, gde vidimo da u prirodi neprekidno jedno doba smenjuje drugo sa svojim razlikama, pošto svako od njih nosi svoje posebno obeležje. Takav odnos života i ideja na zemlji, Njegoš je filozofski dobro video i čovekovu sudbu opisao u Luči mikrokozma. To je ustvari borba između dobra i zla, između Satane i Boga i večita borba između ideja dobrih i ideja rđavih. Zaista, to je jedna tačna filozofska konstatacija. On je to i u svome Gorskom vijencu slikovito i filozofski prikazao. Naročito u pojavi Igumana Stefana. To je ličnost najpogodnija, preko koje je iskazao svoje filozofske misli i odnos čoveka prema Bogu i Boga prema čoveku i prirodi. Sve je to sprovedeno u mislima sa bogatim iskustvom života i svega što u njemu čovek preživljuje, kao gorčinu, razne nesreće i sve drugo što na putu čoveku stoji i njegovome opstanku na zemlji. Iguman Stefan predstavljen je kao starac od preko 80 godina, a uz to i slep. njegovo bogato iskustvo stečeno je kroz putovenja u sve predele koji su najsvetiji za hrišćansku veru. A to su: Sveta Zemlja i ona mesta u njoj kroz koja je Isus Hristos propovedao svoju Božansku nauku. Zatim, on je obišao najveće spomenike hrišćanstva, kao što su crkve u Kijevu i drugim mestima u Rusiji, Svetu goru i druga mesta. Sve to iskustvo Igumana Stefana oličeno je u njegovim rečima: ’Ja sam proša sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao”. Ili posle toga: ’Sve što dođe, ja sam mu naredan’. To je zaista jedna velika mudrost i životno iskustvo jednoga slepog čoveka kome je Bog dao moć da može mudro da izlaže svoja osećanja u vidu visokih filozofski razmišljanja o zbivanjima u svetu koja prate čoveka od rođenja pa do smrti.
Iako je Njegoš bio crkveni čovek i gospodar Crne Gore, on je vodio veliku nacionalnu borbu za oslobođenje od Turaka ne samo Crne Gore, nego celog Srpstva. Zatim i sve naše braće po krvi, koja su bila pod vladavinom Austro-Ugarske.
Takav njegov rad osetio se naročito posle revolucije od 1848. godine. Narodno osećanje podiglo je glavu i svoj glas protivu apsolutizma i Bahovog sistema koji je vladao u Austriji. Ovo buđenje nacionalne svesti njega je do kraja oduševilo. njegovo rodoljublje u tome pravcu oličeno je u pismu banu Jelačiću, u kome izražava svoju radost da ga je tajna sudbina postavila na čelo takve borbe. On mu čak nudi za borbu svoje Crnogorce. Tako isto on je imao velikog udela u povezivanju nacionalnoga rada na oslobođenju i ujedinjenju svih srpskih pokrajina. Njegova prepiska sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem i Ilijom Garašaninom je od prvorazrednog značaja. Ilija Garašanin bio je tvorac Načertanija, u kome je izrađen budući program oslobođenja našega naroda. Garašanin je mnogo držao do duhovne i nacionalne sposobnosti Petra Petrovića Njegoša. Njegovi su pogledi i planovi bili od izvanrednog značaja za jednu politiku nacionalnog srpskog jedinstva. Za tu svoju zamisao Garašanin je našao pogodnu ličnost u Matiji Banu, inače profesoru, koji je bio došao u Beograd, misleći da odatle može najbolje da posluži narodnoj stvari i stvaranju jedne jugoslavenske države, u kojoj bi bili i Hrvati. On je bio Srbin katoličke vere, i veliki pobornik jugoslovenske misli. Njegoš je u njega imao ogromno poverenje, za ceo njegov program koji je bio zamišljen o gornjemu jedinstvu i osloboðenju našeg naroda. Tako isto Petar Petrović Njegoš, kad je izbila borba između Srba i Mađara u Vojvodini, bio je do kraja oduševljen tom borbom. Ona je za njega značila ustanak protivu ugnjetača. Prve svoje iskovane medalje Obilića, poslao je onima koji su bili komandanti i predvodnici ove borbe protivu Mađara. Time je hteo da podvuče nacionalni značaj jedne borbe koja se rađala.
Radeći pod takvim okolnostima i na pitanjima nacionalnoga pravca i oslobođenja ne samo od Turaka, nego i od svih zavojevača gde se god naš narod nalazio pod njihovom vlašću, Njegoš je razvio svoje nacionalne duhovne vidike, koji su ga visoko podigli i omogućili mu da nastavi borbu u tom pravcu. On je imao odlične planove, ali njegove mogućnosti i sredstva bili su vrlo mali. On je to lepo podvukao u Gorskom vijencu, kada je kazao: ’Sirak tužni bez igđe ikoga’.
On je tačno video i shvatio da njegovi planovi ne mogu biti ostvareni. Mala Crna Gora bila je opkoljena sa svih strana neprijateljima. On se često u svojim molitvama obraćao Bogu za pomoć. Ali je i nebo nad njim bilo zatvoreno. Njegov
plač i molitva kao da nisu imali uspeha. Ali s druge strane Njegoš je mnogo doprineo borbi i slobodi srpskog naroda. On je odlično poznavao srpsku istoriju i posledice propasti na Kosovu kao najstrašnije tragedije srpskog naroda, gde su velikaši svojim radom tome doprineli. On je borbu sa Turcima smatrao svetom i u Obilićevom primeru nalazio pravac celokupne srpske borbe. Smatrao je da samo takvim pravcem srpski narod može izvršiti svoje oslobođenje od Turaka. Ovaj viteški stav koji je njegoš opevao u Gorskom vijencu, najbolje i nedvosmisleno dokazuje smisao njegoševe borbe u tom pravcu. Sve ono što je on zamišljao i pripremao, daće mu mogućnosti da tu svoju zamisao izrazi do kraja.
On sa takvim radom postaje prvi tvorac srpske misli i nacionalizma kod Srba. Ovaj rad bio je u svojoj suštini borben i u njemu se odricao život radi postignuća glavnih ciljeva oslobođenja srpskog naroda. Ideje i kletve kneza Lazara, kada je pozvao ceo srpski narod u borbu protivu Murata i Turaka, naše su u Obiliću i kosovskim junacima dostojne izvr-šioce zamisli kneza Lazara. Njegoša je to oduševilo.
On je uzeo da razradi i neguje takvu borbu kao jedinu moguću protivu Turaka. Sa takvim radom i idejom on će u Gorskom vijencu da iznese razloge koji su doveli srpski narod do propasti i ropstva pod Turcima. A zatim uzdizanje i vaskrsavanje te borbe pod vladikom Danilom, koja se krunisala samo blagodareći primeni viteštva i stalne neprekidne borbe protivu Turaka. Likovi te borbe oličeni su u vladici Danilu i njegovim junacima koji su ga okruživali, i koji su bili nosioci njegovih ideja u borbi protivu Turaka. Sloboda i nezavisnost je za Njegoša bila kruna srpskoga uspona za koju se trebalo boriti svim sredstvima. Kad je već od Boga suđeno da ljudi moraju de se bore za svoja prava, svoju slobodu, nezavisnost i uspon i kad ništa drugo ne ostaje već izvršenje, onda treba da se priloži život na oltar takve ideje, kao primer onima koji dolaze da produže njihovu borbu.
Postovani gosn TRN,
ja kao autenticni Crnogorac, moram Vam odgovoriti na ovo. Mi Crnogorci se nijesmo borili za veliku Srbiju, no smo se borili za slobodu srpskog naroda. Vi sa Vasim istomisljenicima pokusavate konstantim ponavljanjem jedne te iste teze o cetnicima i veliko srpskoj opasnosti po CG, isprati mozak narodu Crne Gore. Najednom su sve falsifikati sto se znalo o Crnoj Gori do 1991godine, i do pojave LSCG,sa Slavkovim manitim idejama koje je pokupio od komunista, koji su isli nazadnom logikom, da samo slab srpski narod daje jaku Jugoslaviju, te su se tako i ponasali.. Nazalost, poslije raskola DPS-a 1997god, takva politika dukljanoizma, negiranja Srpstva u CG, sirenja podjela itd je postala drzavna politika Crne Gore. Evidentno je da je srbijanska vlast napravila veliku gresku 1918godine, sto je napravila zajednicu sa Hrvatima, sto je procerala Kralja Nikolu koji je bio ultra Srbin za razliku od jugoslavena Karadjordjevica, i sto tad nije napravila veliku srpsku drzavu, ali sto je tu je. Tad su se neki ljudi digli na pobunu, medju njima i moj pradjed, ali to nije bila borba protiv Srba i Srpstva kako Vi to zelite falsifikovati, jer su tada stanovnici Crne Gore 95% se izjasnjavali kao Srbi, pa i sami bozicni ustanici.To je bila borba za kralja Nikolu i za njegove ideje. U toj dinastickoj borbi, nazalost, pobjedu je odnijela jugoslavenska struja. Moderna Crnogorska nacija je nastala poslije popisa 1948god. Sve Vi to dobro znate, ali na zalost pokusavate gebelsovim nacinom, da vise puta ponovljena laz postane istina, preobratiti narod Crne Gore. To sto Vi i vasi cinite, je jedan neshvatljiv vid autosovinizma i bratomrznje. Ako ste uopste nase gore list..Nadam se da me razumijete. Ne bih vise duzio, o tome mogu napisat more stranica, i opovrgavati Vase falsifikate.
Srdacan pozdrav
Miodrag
Miodraže, da te pitam:
Na početku tvog posta kažeš da se nijeste borili za veliku Srbiju no za slobodu srpskog naroda.U redu. Ako je to tako što vaša veljesrpska vojska( a to su četnici) napravi tolike zločine nad običnim narodom? Šta im je trebao genocidni rat protiv muslimanske nejači nad kojom su urađeni najgrozniji zločini. 1943. Đurišić u Pljevljima masakrira oko 2000 muslimanske nejači:đece, žena i staraca. Od toga broja oko 650- toro đece stare od 1 dan do 15 godina. Jel to borba za slobodu ili genocidno veljesrpsko (č)etničko čišćenje! Isti ti borci za kako ti kažeš slobodu srpskog naroda u toku II svjetskog rata sarađuju sa svim okupatorima a protiv pravih boraca za slobodu i protiv svog naroda. A vi kojima su dragi ti „borci za srpsku slobodu“ danas ste listom protiv nezavisne Crne Gore! Pošto nijeste uspjeli da izvršite neki oružani prepad na CG i da nas spriječite da postanemo država sad pokušavate raznim falsifikatima i propagandom da ovđe nema Crnogoraca no su svi Srbi da nekako vratite CG pod vlast velike Srbije. Dok je Crnogoraca i onih koji vole Crnu Goru to neće moći.
Po trnu ne zborimo srpski, vec turski ili siptarski? O ne, nego crnogorski?! „Jezik“ koji je neki musliman adnan cirgic kodifikovao u zagrebu 2006-te godine! „Jezik“ koji ima samo 2 slova! Nijesu mogli naci krstenog covjeka da izvrsi tu sprdnju, pa makar bio komunjara/dukljanin.
Ja sam za slobodu govora, ali pustati ovakve budalestine je gubljenje vremena i skretanje paznje sa pravih tema! Eto trn-u wc solja zvana cafe del montenegro pa neka tamo prosipa svu svoju pamet zajedno sa adnanom cirgicem.
Gospodine Daniele, molim da mi iskreno odgovoriš od kad postoji plan o velikoj Srbiji i koje oblasti taj plan predviđa takvoj velikoj državi? Evo 200 i više godina uporno sa više ili manje uspjeha nastoji se ostvarit Garašaninovo Načertanije. Mnogo je zločina i nevine krvi proliveno u tom cilju za ovo proteklo vrijeme. Svi ratovi 90-tih su vođeni kako bi se ostvario taj plan. Crna Gora prvenstveno a i BiH su okosnica te planirane države. Bosna je pokušana biti osvojena ratom a Crna Gora planskim posrbljavanjem i negiranjem bića Crne Gore! U tom cilju svaka iole značajnija ličnost iz crnogorske istorije mora biti prikazana kao Srbin po svaku cijenu a najčešće glupim nabjeđivanjem i falsifikovanim dokumentima kao npr ona posveta jednom svještenom licu đe Njegoš navodno kaže da srpski govori i piše , da mu je duša slavjanska a nac. pripadnost srbinska itd? Neću ulazit u detalje mada bih dosta mogao još samo da dodam da su četnici vojska koja je zadužena za veliku Srbiju! Stvaranje te velike Srbije istovremeno predviđa (č)etnička čišćenja od pripadnika drugih vjera i nacija. Ako mi dokažeš da ne postoji taj plan onda ću priznat da si ti a ne ja u pravu!
“ A ko nema čojstva ne može bit Crnogorac. Onda je sigurno crbin!“
Eto Trn se ubi da pokaze da nije srbomrzac, a onda se demantovao posljednjom recenicom, mada ne mislim da se tu bas radi o nekoj mrznji. To „crbin“ na kraju bi valjda trebalo da bude kategorija crnogorca koji je istovremeno i srbin. Ili sam mozda sve pogresno razumio? U svakom slucaju gospodine Trn vi vec vidite da je tesko diskutovati sa ljudima od nauke, pa iako nijesu istoricari. Vi ste samo obican gradjanin, a to sto mislite da mislite svojom glavom je vasa zabluda. Vi mislite i vidite problem tacno onako kako je bilo projektovano da ga obican covjek vidi. Da biste bili ravnopravan ucesnik u ovoj diskusiji morate izaci iz te zablude i proci odgovarajucu edukaciju. Inace sve vam je samo prazna prica zacinjena komunistickim floskulama. Imam srecu da licno poznajem vrsnog istoricara Predraga Vukica i do sada nikada nijesam vidio da ga je ijedan „ekspert“ sa montenegrinsko-dukljanske strane demantovao. Nikad niko nije ni pokusao! Kad Predrag pise (i govori) montenegrinski „eksperti“ cute u nadi da obicni ljudi, kao vi Trn, to nece procitati. Jednu stvar da vam kazem, kao neko ko je u nauci (koja nije istorija): Sve zablude, pogresne i zlonamjerne koncepcije ne mogu izdrzati test vremena. Iz tog razloga pravi intelektualci i ljudi od nauke, koji nemaju nikakve veze sa CG i Srbijom, vec su neutralni posmatraci, nijesu na vasoj strani. Na vasoj strani su samo suplji politicari i navodni eksperti koji su poslati u CG i Srbiju da sprovode princip divide et impera. Vjerujte mi da sam dobronamjeran kada kazem da se veoma lako opredijeliti kada gledate crnogorsko-srpski problem u CG izvana. I to nikad nije opredeljenje za vasu stranu. Naravno vase zablude su ujedno i vase neotudjivo pravo i niko vam ih nece oduzeti.
Komnenov putopis je zaista prava poema.
Hvala Mihailu Rundu i Ivanu Radoviću na preljubaznim riječima. Oni uvijek imaju šta da kažu, budući da su Njegoš i Lovćen neiscrpna tema i da stvar poznaju. No, što se tiče Šatobrijana, bio sam na njegovom grobu u Bretanji i to baš ljeta 1972 kad je rušena Njegoševa kapela, kao da se donekle utješim. Napisao sam i putopis naslovljen PRAH PJESNIKA U OKRILJU OKEANA u kome je naravno riječ i o Njegoševom grobu. Kao što je ovaj bio porušen od strane Austrije, slično je Šatobrijanov grob pretrpio oštećenja od njemačkih granata u Drugom svjetskom ratu, ali nikome nije palo napamet da, poslije rata, Šatobrijanu, jednom od francuskih velikana prvog reda, pravi nešto drugo, mauzolej recimo, nego su Francuzi obnovili vječno počivalište svoga velikog pisca u što približnijem vidu u odnosu na prvašnje. Tako je polomljena metalna ograda koja je stradavala od rđe zbog blizine mora, zamijenjena kamenim stupcima koje povezuje lanac, a bretonski krst iznad nadgrobne ploče ostao je kao i onaj raniji. Evo linka za moj putopis
http://www.tvorac-grada.com/ucesnici/komnen/srpski/prahpesnika.html
Zahvaljujem se komentatorima koji su se „uželjeli“ da u vezi svega ovoga opet čuju moje mišljenje. Razumijem ih jer i pored toga što je sam feljton njima po volji tako i svi komentari uglavnom idu u istom pravcu bez i jednog kontra mišljenja, a takav način komentarisanja je krajnje dosadan. Pogledajte, dobar dio ovih stalnih komentatora stalno jedan drugome povlađuju i međusobno se daruju priznanjima i pohvalama. Evo npr. gospodin Rundo oduševljeno i s ushićenjem kaže:“ Sami Bog nam je poslao Komnena da govori…onako kako je mom srcu najmilije“. Pa dalje kaže: „Komnen je Njegošu posvetio čitav svoj život“. Međutim, ja Komnenovu posvećenost Njegošu vidim drugim očima jer Komnena vidim kao viteza i borca za srpstvo, bolje reći veljesrpstvo, a Njegoš mu je u toj borbi neophodan instrument jer ako uspije da dokaže da je Njegoš Srbin šta hoće ostali mali Crnogorci? U jednom ranijem komentaru odao sam priznanje dr Radoviću na poznavanju istorije. On mi se na tome zahvalio i rekao da nije istoričar po struci već fizičar. I ja moram priznat da nijesam istoričar već običan građanin koji se osjeća Crnogorcem pa mi smeta negiranje svega crnogorskog kao i negiranje postojanja Crnogoraca .Na probleme u Crnoj Gori gledam svojim a ne tuđim očima.Međutim, vrijeđa me po nečija kvalifikacija da sam srbomrzac. Nikad u životu nijesam nikoga mrzio za to što je pripadnik drugog naroda ili druge vjere. Ali ne pristajem da me neko baš ostrašćeno ubjeđuje da nijesam ono što ja znam što sam no eto on treba da mi kaže ko sam! Dakle, prevedeno na običan jezik, ubjeđuje me da sam budala koja ništa ne zna ili da sam nekog nižeg porijekla od njega! E na to ne pristajem. Pošto nijesam kvalifikovani istoričar ne želim da se upuštam u detaljnije istorijske probleme koji zahtijevaju široko poznavanje istorijske problematike i navođenje određenih dokaza i istorijskih dokumenata u dijalogu sa visokokvalifikovanim stručnjacima koji su cio život posvetili borbi za srpstvo, bolje reći velikosrpstvo. Oni bi mene istorijskog amatera lako matirali i poslije likovali da su pobijedili Crnogorce ili kako kažu Dukljane. Evo npr.oni vrlo često kao jedan od dokaza da je Njegoš Srbin navode neku njegovu posvetu u kalendaru ( ne mogu da se sjetim kome posvećenom) đe on navodno kaže da srpski piše i zbori, da mu je narodnost slavjanska i srpska, tako nešto. Niđe nijesam našao to u originalu tj original nije ni nađen. U takvom falsifikovanju posebno se ističe Ljubomir Durković Jakšić koji je to lansirao a dokumentovano nije dokazao! Takvim dokazima se uglavnom služe oni koji u ime velike Srbije asimiluju Crnu Goru i Crnogorce. Zato dijalog na tu temu prepuštam kvalifikovanim istoričarima a ne lovcima na prevarantske pobjede. Ali imam recept da neko sebe testira jeli Crnogorac ili nije! Recimo ako znaš šta je čojstvo, onda si sigurno Crnogorac; ali ako npr pripadnike nacionalnih manjina u CG mrziš kao „gubu iz torine“ a Crnogorce zato što se tako izjašnjavaju za tebe su srbomrsci, pa onda imaš simpatije prema svim ratnim zločinima i zločincima, čak te ni ubijanje djece druge vjere ni malo ne dotiče, e onda u tebi nema čojstva. A ko nema čojstva ne može bit Crnogorac. Onda je sigurno crbin!
Ako je i bilo smisla negirati Crnogorce do 1945. od onog cuvenog clanka u „Borbi“ mislim da stvarno nema smisla. Lijepo, uredno ozvanicena nacija od strane jednog umnog covjeka i ona od tog datuma postoji.
Mislim da bi bilo lijepo da u „Muzeju crnogorske nacije“ (kad god da se napravi) primjerak te Borbe bude u centralnom, specijalnom dijelu, pod reflektorima, u staklu… Prosto, na najistaknutijem mjestu.
Ne vala, Mujo, no da nam lijepo ispričaš srpsku istoriju od Kosovske bitke pa do drugog srpskog ustanka! Zamisli rupa u istoriji veličine 500 godina. U crnogorskoj istoriji nema te rupe pa je vi pokušavate prisvojit kako bi zabašurili da ste tek od skora (za otprilike oko 200 godina) nacija i to potpuno nepovezana sa onim Srbima učesnicima kosovske bitke.
Zasto se dozvoljavaju ovakvi glupi komentari? Njegos (kao i svi ostali CG vladari) je isticao svoje srpstvo neprestano. Ovaj tupavi trn lazno tvrdi da se srbi hvataju samo jednoga stiha Njegosevog!
Trgovac ti laze sa smijehom,
zena laze suze prosipljuci;
niko krupno ka Turcin ne laze!
-Njegos
Nekako mi dođe žao ovog našeg nesretnog brata Crnogorca TRNA, zbog čega i za čiji račun ovo piše , navodim: „U falsifikovanju posebno se ističe Ljubomir Durković Jakšić koji je to lansirao a dokumentovano nije dokazao“…Misli na Njegošev zapis „Narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska“. itd. Ne, nesrećni naš Trnu, LJ.D. Jakšić nije nikada ništa falsifikovao. Lično sam ga poznavao , u vremeneu od 1952. do 1960. svakodnevno smo se sretali i pozdravljali u Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković u Beogradu. On je u njoj bio viši naučni savjetnik, a ja student. Njegovo ime sam našao i u dvotomnim memoarima patrijarha Dožića iz 1974. godine izdatim u Parizu. Tu sam dozno sam da je Durković bio jedno vrijeme njegov lični sekretar, o njemu govori sa zahvalnošću.Istina je da je on to citirao u svom poznatom djelu o nepostojanju crnogorske pravoslavne crkve. Koliko znam, prvu vijest o postojanju tog čuvenog Njegoševog zapisa objelodanio je preosvešteni vladika Amfilohije. On je bio jedno vrijeme vladika u Vršcu ( oko 1985. do 88. ?) i tamo je u njihovoj biblioteci pronašao Vukov kalendar DANICA za 1826. godinu. Iz literature doznajem i ovo – da je episkop užički Nikifor Maksimović boravio na Cetinju od oktobra 1832. do maja 1833. Tom prilikom Vladika Rade je poklonio vladici Nikiforu pomenuti Vukov kalendar i ispod korica napisao: – Dobrom hristijaninu i učiteelju gospodinu Preosvjaćenom užičkom episkopu Nikiforu o Đurđevudne na Lovćenu ljeta Gospodnjeg 1833.“ Umjesto svojim imenom, potpisao se stihom: Ime mi je Veroljub, Prezime mi rodoljub, Crnu Goru rodnu grudu kamen paše odasvud. Srpski pišem i zborim svakom gromko govorim: Narodnost mi srbinska, um i duša slavjanska.
Almanah DANICA za 1826. se i danas nalazi u eparhijskom domu u Vršcu.
Nesrćni Trnu, nisi istoričar kažeš, već običi građanin, i kažeš da imaš čojstva! Pa što podmećeš mrtvom čovjeku? Što ne napišeš svoje ime i prezime , pa da te na svoju slavu pozovem? Uzgred i ti znaj, da sam Božjom voljom dočekao godine Igumana Stefana i da nisam ni istoričar, ni učitelj, ni pop, već Crnogorac – Srbin.
Gospodine Rundo,
Uporno insistiraš na mojem imenu i prezimenu i ako dobro znaš iz kojih razloga ovdje ljudi komentarišu pod nickovima. Nije važno toliko moje ime već šta govorim i zastupam. Rekao sam da svakoga poštujem i uvažavam i da ne želim nikog da vrijeđam sem ako neslaganje sa nečijim mišljenjem ne smatraš vrijeđanjem. To što ste lično poznavali Ljubomira Durkovića Jakšića ne smatram dokazom da je istinito ono u vezi Njegoševog zapisa kojeg ste vi tačno naveli. Niđe nikad i niko nije utvrdio autentičnost tog dokumenta odnosno njegoševog rukopisa. Baš on se kao istoričar kad nije mogao da neku svoju tvrdnju naučno potkrijepi često pozivao na svoje ranije radove na tu temu i to uvažavao kao „dokaz“.Rekao sam da nijesam stručnjak za istoriju, ali nijesam ni toliko naivan da poverujem da je nešto dokument ako to stručnjaci naučno ne potvrde. Siguran sam da i vi jako dobro znate zadatak mnogih srpskih istoričara da po svaku cijenu negiraju da u opšte ima Crne Gore već da je ovo sve Srbija jer „gdje živi i jedan Srbin to mora bit Srbija“ i to će ti istoričari morat da dokazuju. Ne potcjenjujem nikoga zbog toga jer je i to sa vaše tačke gledišta patriotski zadatak. No ja se s tim ne slažem i uvijek ću reći: ovo je Crna Gora a nije Srbija. Srbi ovđe imaju ista prava na život kao i ostali narodi ali bez insistiranja na nekom elitizmu i nadređenosti. Nikad se takođe neću složit sa tvrdnjama da su sve značajnije istorijske ličnosti Crne Gore Srbi jer to nije tačno. Danas i prosječan čovjek vidi da je to borba za inauguraciju plana o velikoj Srbiji koja bez Crne Gore nema nikakvog smisla. Ti žališ mene a i ja žalim vas zbog te uzaludne i nemoguće misije jer dok god ima Crnogoraca nema velike Srbije!
Sami Bog nam je poslao Komnena! Ne zavidim mu na tome, već na njegovom velikom daru da divno govori i još ljepše piše i to onako kako je mome srcu majmilije! Poznajem ga duže od 50 godina, kako onda , tako i danas neumoran i nikako da zastane, svakog dana uvjek nešto novo, a Njegoš mu je uvjek pred očima. Moram biti neskroman i reći da je i meni Njegoš pred očima i u mom srcu još od moje najranije mladosti! Znam da sam „gutao“ sve što se o njemu pisalo i govorilo, posebno sve knjige nezaboravnog Jefta Milovića, na pr. „Njegoš u slici i riječi“, njegove „Staze ka Njegošu“, Durkovićev „Njegoš i Lovćen“ i čitava moja biblioteka je puna tih divnih knjiga! A sada dodajem i Komnena! Znao sam, ali nisam znao da je on ovoliko napisao, posebno na francuskom jeziku! To me ispunjava i ushićenjem, a i ponosom da smo iskreni prijatelji. Te silne knjige Komnen je napisao i objavio – sve o svom ruhu i svom kruhu! Njegošu je posvetio čitav svoj život! I neka danas nikoga ne čudi da on ovako piše, da on stalno donosi nešto novo , a kada je Njegoš u pitanju – niko mu na biljeg ne može stati! Bravo, dobri čovječe, niko te zaustaviti neće. Neka je dušmana ko na gori lista, nevolja nam dođe od zla domaćega, a to je ovaj feljton najbolje pokazao.
Nijesu samo Srbi slavili Njegoševu kapelu na Lovćenu, nego i stranci. Tako francuski putopisac po Balkanu, kapetan de Pimoden koji je posjetio Lovćen 1893, piše “ Isto tako kao što je Šatobrijan želeo da počiva pored okeana na pustoj steni zaliva Sen Maloa, Petar II je izabrao za grobnicu najviši vrh planine Lovćena, koji se uzdiže njegovih zemalja i svakog jutra pri dizaanju sunca njegov grob se blista“. Krunoslav Spasić NJEGOŠ I FANCUZI, doktorska teza na Sorboni 1970, strana 252. Mogla bi se sastaviti niska takvih bisera o Njegoševoj kapeli koju srušiše komunisti u sprezi s ustašama. Bog ih kleo i jedne i druge!
Uredništvo,zaštite pisca od samog sebe,uklonite komentar koji vrijeđa elementaran osjećaj za dobar ukus.
Istina se ne prodaje na veliko.
Niti kupuje na malo.
Evo već mesec dana pratimo feljton „Njegoš i Lovćen“, plod višegodišnjeg naučnoistraživačkog rada dr Ljubomira Durkovića-Jakšića i Komnena Bećirovića. Preporučio bih (koga zanima) i, meni veoma dragu, knjigu „Borba za Lovćen Njegošev“ Komnena Bećirovića. Pred našim očima promiču istorijski događaji, činjenice, dokazi… Čovek čita, gleda i divi se. Pa opet čita, gleda i još više se divi. Koliko mi je poznato, još niko nije argumentovano demantovao (ili negirao) nijedan jedini podatak, činjenicu ili dokaz. Pa ipak ima onih koji gledaju, čitaju i ne vide ništa. Ponavljaju, kao papagaji, političke i ideološke floskule koje pred iznetim dokazima pucaju kao mehur od sapunice. Lepo je Njegoš rekao: „Budale su s očima slijepe, koje vide, a zaludu vide“.
Ako revizionista Trn sa njegovom bratijom spava, ja sam, kao i svakog jutra, na frontu od rane zore, ali tek malo prije vidjeh da se velika priča o Njegošu i Lovćenu iz pera moga blaženopočivšeg prijatelja Ljubomira Durkovića, kojoj sam zdušno kumovao, uveliko nastavlja. Samo još da redakcija INS-a donese sliku kralja Aleksandra, drugog ktitora hrama na Lovćenu, pa da dukljni sasvim pobijesne. Inače se moja knjiga BORBA ZA LOVĆEN NJEGOŠEV,izašla 2002 u izdanju Svetigore, može naći u njenim knjižarama, kao i na Hramu u Podgorici.
Pssssssssstttt! Trn spava, kad se probudi, biće žurke sa Komnenom okofeljtona, nije tako nego ovako. Trn misli da je rođen prije Njegoša, ali mu majka nije rekla tačan datum!
Komnene, hvala ti što držiš ovako lijepa predavanja antinjegoševcima!