Feljton, 140 godina od rođenja patrijarha SPC dr Gavrila Dožića: Vodio Srbe u vrijeme velikih iskušenja (21)!

Piše: Miljan Stanišić

Da je princip odvojenosti crkve od države za komunističku vlast bila samo deklarativna, postoji sijaset primjera. Tako su npr. Petar Stambolić, potpred. Vlade Narodne republike Srbije i general major Ljubodrag Đurić, glavni sekr. Predsjedništva Savezne vlade, uputili kritike patrijarhu Dožiću za izbor nekih episkopa, smatrajući ih „reakcionarima“ i dr., a patrijarh im je odgovorio: „Vi ste nam zadali ranu sa crkvom u Makedoniji, sada hoćete to da učinite sa Crkvom u Bosni i Hercegovini“, nastavljajući da se sistematski sprečava rad crkve, koja je lišena imovine i time se izbaca na ulicu“i da „ona ne može živeti u vazduhu“. (R. Radić, n.dj., str. 508)

Akademik Lakić o stanju SPC i odnosu vlasti prema njoj u tom periodu piše: „Naime, počeli su progoni visokih crkvenih velikodostojnika. Neki su bili fizički napadani, a drugi čak i osuđeni na kazne zatvora. Među ‘podobnim’ sveštenicima se pojavio ‘pokret’ za korjenitu reformu crkvenog ustava, pomoć narodnim vlastima i novi izborni sistem u crkvi…U novoj Jugoslaviji, vlast nije brinula o jedinstvu na način kako je to činila Crkva. Naprotiv organizovano se bavila kako da je oslabi. Zato je i organizovala udruženje pravoslavnih sveštenika kojima je stavila u zadatak organizaciju tzv. ‘narodne crkve’ „. O planu vlasti da stavi SPC pod svoje okrilje, vršeći segragacije od nje kroz tzv. „narodne crkve“, akademik Zoran Lakić piše: „Još prije pvratka patrijarha dr Gavrila Dožića u zemlju, ustvari odmah nakon oslobođenja 1945. godine, u novoj Jugoslaviji je otvoren proces stvaranja tzv. Alternativne crkve, ili „Narodne crkve“ kako ju je nazivao Josip Broz Tito. Bilo je to, možda, i najveće iskušenje pred kojim se nalazila Srpska pravoslavna crkva. Njeno jedinstvo je ugrožavano stvaranjem pravoslavnih udruženja po principu federalnog organizovanja države. Tako se lakše kontrolisala Crkva od koje se tražilo da bude običan instrument države, što je po riječima patrijarha Dožića značilo stavljanje pravoslavnog sveštenstva „pod kontrolu državne bezbjednosti“. Prvo takvo udruženje osnovano je u Nikšiću juna 1945. godine. (dr Zoran Lakić, n.dj., str. 105-111) Jedan broj članova tih udruženja bili su članovi KPJ.

O sve težem položaju u kojemu se SPC nalazila, patrijarh Dožić je predsjed. Vlade FNRJ Titu prenio menorandum Sinoda SPC 29. marta 1949. g. u kojemu se naglašava da je SPC činila sve da se „stvori atmosfera poverenja i saradnje između crkvenih i državnih vlasti“ U memorandumu je naveden veći broj slučajeva protjerivanja sveštenika, a da je preko 60 pravoslavnih sveštenika u zatvorima, da se fizički nasrće na njih, da se uništavaju, ruše i pljačkaju hramovi i dr. Za navedene tvrdnje iz memoranduma Sinoda, vlast je odgovorela da su one „tendenciozne, bezobzirne, nedozvoljene i ucjenjivačke“. Na Dedinju se dogodila saobraćajna nesreća, kojom prilikom je u praznoj ulici patrijarhov auto iznenada naletio na drugo auto, pri čemu nije bilo fizičkih posledica po patrijarha Dožića, što je on shvatio kao upozorenje. Međutim, to ga nije pokolebalo. Patrijarh Gavrilo je 23. marta 1950. godine naveo da je veliki broj sveštenika SPC natjeran u Udruženje sveštenika „kojim upravlja A. Ranković, ministar unutrašnjih poslova i koje u potpunosti podržava politiku vlade“, kao i to da „Patrijaršija nema nikakve veze sa udruženjem pravoslavnih sveštenika“. Dalje je iznio da se na njega vrši pritisak da prizna autokefalnost pravoslavne crkve u Makedoniji i da je on to odbio. U proljeće 1950. godine pritisak na patrijarha i SPC se pojačava kako se bližilo zasjedanje Sabora SPC, zakazano za 11. maj. Optuživani su „izdajnici“ među sveštenstvom, navodeći konkretno njihova imena.(R. Radić, n.dj., str. 548-550, 563-564)

U vrijeme najvećeg pritiska na SPC i patrijarha Dožića, a uoči zasijedanja Sabora Sinoda SPC, patrijarh se teško razbolio, o čemu u izvještaju Sinoda koji je podnio Saboru piše da je patrijarhu Gavrilu „pozlilo u četvrtak uveče tokom bdenija u Sabornoj crkvi povodom Vaskrsa. Sutradan mu je ponovo bilo loše i intervenisali su dr Pavle Drecun i dr S. Bukovala“. Dalje se navodi da je patrijarh teško disao, puls mu je bio slab, osjećao je tegobe u grudima, a krvni pritisak mu je bio visok: „U toku poslepodneva stanje mu se popravilo – pozvao je Dušana Dožića da mu izda naredbe u vezi sa određenim zaduženjima i po završetku razgovora je okrenuo glavu i umro. U momentu smrti pored njega su bili Dušan Dožić i mitropolit Arsenije Bradvarević“. (R. Radić, n.dj., str. 565)