Feljton, 140 godina od rođenja patrijarha SPC dr Gavrila Dožića: Vodio Srbe u vrijeme velikih iskušenja (10)

Piše: Miljan Stanišić

Patrijarh Gavrilo se prihvatio uzvišene, ali i velike odgovornosti da stane na čelo SPC, u vrijeme nesređenih unutrašnjih odnosa u njenoj organizaciji, a potom i najezde naci-fašizma.

O stanju, po preuzimanju dužnosti, u SPC piše da je opšte stanje loše, a naročito finasijsko stanje i da će se iz njega teško naći izlaz. Dalje iznosi da je u SPC organizacija bila nesređena, a disciplina labava: „Borbi smo uspešno završili i sada nastupa period raščišćavanja i popravljanja naše teške situacije, pa sve to pade, evo na moja leđa nazavisno od moje volje. Jer Arhijereji svjesni da se Crkva nalazi u teškom stanju, našli su da su moja leđa najjača, da ih podmetnem, te su jednodušno navalili ovo breme na mene!“ (Arhiv Jugoslavije, reg, br. 411-20-590-591)

Patrijarh Dožić ističe da bi se što uspješnije uhvatili u koštac sa evidentnim problemima, potrebna je sloga i jedinstvo i u Crkvi i u narodu: „Trebalo bi sve te sitne i male zađevice i netrpeljivisti što pre izgladiti“…’Sloga kuću gradi’, veli naš narod…Sloboda sloga i demokratski život, sa kojim se Srbija ponosila – pre svetskog rata, pokazuje nam put za našu budućnost…“ Dakle, patrijarh Gavrilo se zalagao da se društveni odnosi izgrađuju na principima poštovanja najvećih demokratskih dostignuća, nasuprot autoritarizmu. O patrijarhovim daljim aktivnostima akademik Zoran Lakić piše: „Izbor za patrijarha Srpske pravoslavne crkve otvorio je nove obaveze i za Crkvu i za Patrijarha, tim više što je to bilo predvečerje nove svjetske kataklizme. Patrijarh prima visoke crkvene poglavare susjednih zemalja i sa njima razmjenjuje mišljenja o aktuelnoj političkoj situaciji i načinu kako da Crkva pomogne razrešavanju nagomilanih problema.

U istom smislu povremeno odlazi u inostranstvo sa istim zadatkom. Još veću aktivnost ispoljuje Crkva i Patrijarh u sagledavanju pitanja unutrašnjeg života zemlje. Godine 1939. i 1940. ispunjene su, upravo, takvom neumornom aktivnošću. U javnim nastupima, poslanicama i na drugi način, Patrijarh Dožić ostavlja poruke trajne vrijednosti, poruke koje vežu prošlost, sadašnjost i budućnost, ne samo svojih vjernika, već i ‘svih građana naše mile i drage otadžbine Jugoslavije’ „. (Dr Zoran Lakić, Duhovne vertikale Crne Gore, Cetinje, 2016, str. 83, 84)

Patrijarh Gavrilo je na Vidovdan 1939. godine održao prikladan govor povodom 550-godišnjice bitke na Kosovu, podsjetivši da njene poruke i pouke treba da budu usađena u svijesti svakoga Srbina, da se ugleda na naše slavne pretke još od Sv. Save, da je duhovno jedinstvo vodilja srpskog samoodržanja i brana svakome tuđinu, i da je imperativ slobodnoga čovjeka da se bori za slobodu, bez obzira na cijenu: „Ko zna našu slavu i veličinu srednjovjekovne Srbije, taj zna od kuda je bila ta neiscrpna sila koja je bodrila naš narod da istraje u ostvarenju svoje svetinje i ostvarenju svojih velikih ideala. To je, braćo i sestre, ona velika ideja Svetog Save, koja je dala najveću svest za samoodržanje i ostvarila duhovno jedinstvo celokupnog našeg naroda, stvorila ono duhovno jedinstvo i one sile koje nijesu nikoji neprijatelji i ugnjetači mogli uništiti. Eto, ta čudnovata sila održala je srpski narod pet stotina godina. Ona je spriječila da se raskomada i ne razdrobi u duhovnoj snazi i duhovnoj moći. Ta je sila opravila i popravljala ono neiscrpno vrelo koje je dalo našem narodu otpor i snagu protiv svih onih koji su hteli da unište Srpstvo i duhovne svetinje. Ta je sila bila izraz one snage i one duhovne moći koja je podržavala u težnjama i borbama da se osveti Kosovo, i da se uspostavi ona sloboda, koja je bila na Kosovu“. (Ljubomir Durković Jakšić, „Učešće patrijarha Gavrila i Srpske pravoslavne crkve u događajima ispred i za vreme 27. marta 1941. i njihovo stradanje u toku rata“, Beograd, 1980, str. 6)