Evropa vapi za promjenama: Status kvo je postao nepodnošljiv

Piše: Nebojša Katić

Liberalni demokratski poredak je u opasnosti. Srećom, vodeći zapadni mediji i uticajni intelektualci uspjeli su da otkriju i demaskiraju vinovnike takvog stanja – za sve su krivi nacionalistički orijentisani populisti i, naravno, Rusi koji ih podržavaju i podstiču.

Upravo je objavljen i manifest protiv populizma, koji poziva „evropske patriote” (baš tako) da ustanu u odbranu Evrope i njenih liberalnih vrijednosti. Riječ je o otvorenom pismu koje je 25. januara publikovao francuski dnevnik Liberasion, a potpisalo ga je 30 poznatih svjetskih pisaca i intelektualaca, uključujući i Abdulaha Sidrana.

Uzrok ili posljedica

Inicijator manifesta je filozof Bernar Anri-Levi, novi Volter, savjest Francuske (a i šire), simbol integriteta i intelektualnog poštenja. Nema tog humanitarnog bombardovanja koje Levi nije podržao i za koje se nije zalagao. Nema tih žrtava, tuđih dabome, koje Levi ne bi podnio kako bi se liberalni poredak širio planetom. Uzgred, dok je Levi pisao svoj manifest, drugi promotor liberalnih vrijednosti – Džordž Soros, u Davosu je pozivao na još žešći sukob Zapada sa Kinom. Tom prilikom, Soros je predsjednika Kine proglasio za najvećeg neprijatelja otvorenog društva.

Nije sporno da populizam jača svuda, pa i u Evropi, i nije sporno da su manifestacije tog populizma često neprijatne i opasne. Malo je vjerovatno i da će populisti riješiti socijalne i ekonomske probleme koji su i doveli do njihovog uspona. Vjerovatnije je da će se socijalni konflikti samo zaoštravati i da će se društva dodatno polarizovati. Ali, porast populizma nije uzrok malignih socijalnih procesa, već je njihova posljedica. Globalno stanje, pogotovo stanje u razvijenim zapadnim društvima, čedo je upravo liberalnih spasilaca.

Zato nije čudno da je lucidnom umu potpisnika manifesta promakao socijalni i ekonomski kontekst u kojem populizam cvjeta. Teret izlaska iz finansijske krize (tzv. Velike recesije) i spasavanje banaka i njihovih profita prevaljeni su na leđa građana. Bankari su tako dobili jeftini novac, a građani politiku žestoke budžetske štednje. Globalne korporacije rade šta žele i političke i intelektualne elite su u džepu te oligarhije i na njihovim platnim spiskovima. U Evropskoj uniji se oko 30.000 lobista stara o interesima velikog biznisa, dok se o interesima većine građana odavno ne stara niko.

Potpisnicima je promaklo da već decenijama socijalne nejednakosti rastu, da primanja stagniraju, da građani žive sve teže i nesigurnije, i da će nove generacije, prvi put u modernoj istoriji, živjeti lošije od svojih roditelja. Oštrom oku umnih potpisnika manifesta promakle su i neke zanimljive činjenice iz evropskog dvorišta, i to iz njegovog najrazvijenijeg dijela.

Istrajno ignorisanje

Ako je vjerovati francuskoj ministarki za rad, 87 procenata onih koji se danas zapošljavaju dobija posao samo na određeno vrijeme, većina tek na period kraći od mjesec dana, a čak trećina dobija posao samo na jedan dan, ili samo na par sati dnevno. Vlasti su ustanovile da je problem u previsokim porezima koji ometaju funkcionisanje fleksibilnog tržišta rada. Makronova administracija zato sprovodi poresku reformu, ali takvu da od nje profitiraju prije svega najbogatiji Francuzi koji čine čak jedan procenat ukupnog stanovništva. Veliki broj građana zbog toga je „požutio” od besa i svake subote (agresivno) demonstrira gradovima Francuske.

Na drugoj strani Lamanša, u pokušaju da napusti EU, Ujedinjeno Kraljevstvo se našlo u najvećoj krizi u svojoj posleratnoj istoriji. Bregzit je neposredna posljedica prije svega velikog socijalnog nezadovoljstva koje se godinama taložilo. Nezadovoljstvo se sada izlilo na pogrešnu stranu i prijeti da ugrozi ne samo budućnost, već i sam opstanak države.

Na istočnoj granici Francuske, u stabilnoj Njemačkoj, socijalne nejednakosti su tako narasle da su danas najveće u evrozoni. U moćnoj ekonomskoj lokomotivi Evrope, oko 40 procenata domaćinstava ne posjeduje ništa ili, kako se to ekonomskim rječnikom kaže, vrijednost njihove neto imovine ravna je nuli. Oni svojoj djeci neće imati šta da ostave.

Samo oko 45 procenata njemačkih domaćinstava ima stanove i kuće u svom vlasništvu – mnogo manje nego što je to slučaj u siromašnoj Srbiji, na primjer. Oko 20 procenata zaposlenih ima ili veoma niska primanja, ili preživljava od privremenog ili povremenog rada. U tom kontekstu, stimulisanje velikog priliva imigranata vjerovatno služi tome da se u Njemačkoj ništa ne promijeni.

Sve ključne ekonomske i socijalne probleme liberalna misao sistematski ignoriše i autistično istrajava na konzerviranju postojećeg stanja bez obzira na posljedice. Moralo bi biti jasno da su liberalne ideje začete početkom 19. vijeka izgubile svoj sjaj, da je globalni ambijent drastično promijenjen i da se na izazove novog vremena ne može odgovarati uvijek istim, starim frazama. Ostane li tako, građani će nastaviti da glasaju za promjene, za bilo kakve promjene, makar i za gore ili najgore. Status kvo je postao nepodnošljiv.

Izvor: Novi Standard