Episkop Sergije: Pismo iz Rmnja

Piše: Episkop bihaćko-petrovački Sergije

Nevolja je došla da nas vrati sebi, da nam ukaže bez čega smo sve mogli dok smo danonoćno žurili da postignemo sve ono što se od nas očekivalo.

Sada je jasno da smo bili robovi nepotrebnih potreba, da smo sticali više nego što nam treba, te da smo često puta, bez ikakvog razloga, bili nesrećni.

Sada se iznova potvrđuje istinitost one izreke „da nije bogat onaj koji mnogo ima, već onaj kome malo treba“. Braća sa Dalekog Istoka kažu da su čovjeku, za sreću, potrebne samo tri stvari: krov koji ne prokišnjava, šaka riže i srce koje voli!

Duh potrošačkog društva odavno je ušao u svaku poru našeg postojanja, načinio nas robovima novca, proizvođačima i potrošačima, brišući ono čovječno u nama.
Vrednovali smo jedni druge po tome ko koliko zarađuje i troši, kako se oblači i gdje ljetuje, kakav automobil vozi i s kim se druži.
Jeli smo hranu, ne znajući ko je i gdje proizvodi, kako raste i kako se pravi. Ništa nam to nije bilo bitno jer smo se poodavno udaljili od samih sebe, misleći da ipak postojimo kao ljudi. Ali, varali smo se!

Sveti Maksim Ispovjednik je rekao da čovjek nije ni dobar ni zao, već da je prijemčiv i na dobro i na zlo, ukoliko dođe u dodir sa njima. Tek sad vidimo da su nam životni obrasci bili loši, da smo živjeli u svijetu nedostojnom čovjeka i njegove slobode, po matrici koju su nam odredili drugi, a ne po obrascu kojeg bismo sami trebali stvoriti. Naše je sloboda zapravo bila naše dobrovoljno ropstvo, u kojem smo sebe okovali očekivanjima svijeta koji nas je zaslijepio svojom varljivom svjetlošću.

Kakvog li apsurda: u vrijeme tehnološkog uspona na Goru Posrnuća, danas ljudi opsjedaju trgovine tražeći brašno.
Zaboravili smo na zimovanja, ljetovanja, na prijeme i dočeke, jer čovjek sadašnjeg trenutka samo želi da (pre)živi. Danas je zadovoljan ako je sit i zdrav. Juče time nije bio zadovoljan. Šta se promijenilo? Okolnosti ili čovjek?

Danas je vrijednija koliba na selu nego stan na petom spratu u srcu metropole, jer u kolibi je sloboda, a u stanu ropstvo. A tako lako smo se odrekli sela i njegovih blagodati, hrleći u gradove da budemo tuđe roblje, da živimo od milosti poslodavaca, a mogli smo na selu biti slobodni ljudi, istinska gospoda; da živimo na svome i od svoga rada, da nas ne dotiču svjetski ekonomski i politički tokovi, da ne osjetimo krizu u kriznim vremenima.

Još su Sveti Oci davno rekli da je prvobitni okus grijeha preispunjen sladošću, a tek kasnije, svojom gorčinom, pokaže nam svoje istinsko lice, ali i dubinu našeg sunovrata.

Nama ostaje da se molimo, da čuvajući bližnje od samih sebe pokažemo koliko nam je stalo do drugih, ali isto tako da u vremenu fizičke razdvojenosti u molitvi zagrlimo jedni druge, radujući se ponovnom susretu, do kojeg trebamo svima oprostiti sve, u ime Hristovo!

Pjesnik je rekao:

Nekad bješe dobro, kažu naši stari,
Voljeli se ljudi, koristile stvari.
A za vrijeme ovo Bog će da nam sudi,
Jer se vole stvari, a koriste ljudi!“

Zato, ako iz ovog današnjeg trenutka ništa ne naučimo, uzalud stradamo!