Dvorski

Piše: Bogić I. Bulatović

Olako li koristimo riječi: Dvor, Monarhov dom, dinastička predsoblja i salone prijemne… Reći za nekoga da je dvorski ili salonski, o, pa to obavezuje, to podrazumijeva neki nivo, neki stalež, monarhistički neki kontekst i kodeks, istorijsku bitnost, neku tradiciju, podrazumijeva neki domet, neku reprezentativnost, protokol, otmenost nekakvu, nekakvu pouzdanost, ako ćemo pravo, i neki pedigre.

Sjetimo se, dvorski i cetinjski su bili gotovo svi ( od milošte, budući Čudesni, sa epitetima pored imena koji su bili izraz divljenja i oduševljenja prostoga, ratničkoga plemstva): Od ludoga Sime, manitoga Laze do sentimentalnoga Bore. Narod koji se hvali da mu neki preci bili neki perjanici, neke vojevode, serdari neki, glavari, senatori i kapetani… taj narod vrlo lako, sve te darove, činove i priznanja štedre Monarhije baca u kal kompartizma i za neke udbaške historičare, za plaćene neke povjesničare, za režisere neke već odigranih istorijskih scena, hoteći pejorativno, kaže „dvorski istoričar“.

Porediti jednog boljševika i zgradetinu nepravo zauzetu, a koju po kazni zidali zarobljenici, sa Dvorovima bijelim Petrovića, Karađorđevića, Nemanjića ili Crnojevića… držim da je, u najmanju ruku, uvreda za naše pretke zaklete Kralju, da ne govorim o Caru junaka. Ko god kaže za te kompartijske marionete, za skojevske komesare da su dvorski ili salonski naučnici, umjetnici, novinari, sportisti…. iznova učestvuje u aklamaciji lakrdijaša krunisanju jedne nekrštene, neobuzdane i neznavene glave.

Da se razumijemo, očevi onih koji su „zakraljili“ jednog priprostog i tanko učenoga pleb(l)ejca, učestvovali su u detronizovanju monarhizma i ćeranju Boga sa zemlje. Možda je onaj uličar i probisvijet sa Sutle, neznatnog podrijetla i posjedovao dvorjane i dvorske istoričare, biografe i pjesnike – zgrada mu ga dala! Uselio se u Dvorove carske (na salašu dvorskom kao mračnjak svaki, pohranjivao svoje pse, konje i ljubavnice), pa dobio i dvorske lude, gratis. Ali ovaj je i bez zgrade i bez miropomazanja.

Mnogo mu je i prutić, i frula jednorupka za uhom, i trofrtaljke, kamoli žezlo, šar i kruna. Bez obzira što pokazalo se, bez daljnjeg, kako Vezir naš mili reče, da nismo daleko od „stoke jedne grdne“!