Dvodecenijska tortura režima DPS-a nad srpskom i rusoljubivom porodicom Gajović

Porodica Gajović, iz Podgorice, već više od 20 godina trpi „golgotu“, odnosno psihičku i fizičku torturu od strane režima Mila Đukanovića, njegovih plaćenika i privatnih tajnih i javnih policajaca.

Ispovijest porodice Gajović prenosimo integralno:

Devedesetih godina 20. vijeka moj suprug Milan Gajović je bio, između ostalog, član Predsjedništva Demokratske partije socijalista Crne Gore (DPS), šef Kluba poslanika DPS-a u Vijeću građana Savezne skupštine, šef crnogorske delegacije u Vijeću republika Savezne skupštine i predsjednik Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore.

U oktobru 1998. godine isključen je iz DPS-a, jer se zalagao za trajnu zajedničku državu Crne Gore i Srbije, te da je Kosovo i Metohija neotuđivi dio Srbije i Savezne Republike Jugoslavije i da je Crna Gora dužna da pomaže, a ne odmaže, Srbiji u rešavanju kosmetskog problema. Sredinom 1997.godine, kandidovao se, u okviru Demokratske partije socijalista (DPS), za predsjednika Crne Gore.

Prema svjedočenjima ozbiljnih i pouzdanih osoba, njegov protivkandidat Milo Đukanović je krivotvorio rezultate glasanja na Glavnom odboru u svoju korist.

Politički progon, kao i nečasne i kriminalne radnje prema mojoj porodici od strane Mila Đukanovića i njegovih poslušnika počele su još dok je moj suprug bio na partijskim i državnim funkcijama i traju do dana današnjeg. Više puta je pokušano moje kidnapovanje. Prijetnje, psovanja, vrijeđanja, omalovažavanja, prskanja biber sprejom, od strane komšija, u prodavnicama, poštama, na ulici su gotovo svakodnevna pojava.

Bili smo žrtve i fizičkih napada komšija, Đukanovićevih plaćenika. Od udaraca po glavi tih komšija trpim jake bolove. Naši razgovori u stanu, kao i naši telefonski razgovori su prisluškivani. Iz prislušnog centra u Podgorici često su bili blokirani naši pozivi sa fiksnog i mobilnih telefona. Bili smo prinuđeni da trpimo i višegodišnje policijske hajke, odnosno nezakonito uznemiravanje i privođenje od strane policije i sa lisicama na rukama, kao i nezakonito privođenje kod sudije za prekršaje.

Uniformisani policajci i pripadnici Đukanovićevog obezbjeđenja su me više puta kundacima automatske puške i drškama pištolja udarali po glavi i leđima. Inscenirana mi je i saobraćajna nezgoda 1998.godine, u Podgorici. Naša djeca su bila žrtve prijetnji, vrijeđanja i fizičkih napada od pojedinih „pedagoga“ i učenika i u osnovnoj školi „Sutjeska“ i gimnaziji u Podgorici i više puta su se vraćali sa krvnim podlivima i krvarenjima iz nosa i usta.

Đukanovićevi plaćenici su znatnim novcem pridobili članove moje najbliže rodbine, kao i najbliže rodbine mog supruga da rade protiv naše porodice. Preko svojih plaćenika u sudovima, Đukanović je više puta pokušavao da nam nezakonito oduzme stan. Nekoliko puta nam je prekidano snabdijevanje električnom energijom, jednom čak 93 dana (od 17. avgusta do 15 novembra 2011. godine), kao i u toku gotovo cijelog februara 2014. godine.

Stanujemo u vlažnom i prilično ruiniranom stanu. Moj suprug, sa pravnim i ekonomskim fakultetom i advokatskim ispitom i ja, više od deset godina smo gotovo svakodnevno prosili novac po Podgorici.

Mom sinu Vasiliju (koji je završio gimnaziju) je, zbog pretrpljenog jakog stresa zbog psihičke i fizičke torture, prije svega u školi, a sve u Đukanovićevoj režiji, u januaru 2012.godine,postavljena dijagnoza F 23 (Psychoses acutae et transitivae). Sin Mirko, kao diplomirani pravnik ima probleme sa želucem i jetrom i neophodne su mu detaljne specijalističke analize i odgovarajuće liječenje.

Stanovi ispod i iznad nas, na 6.i 8.spratu, u ulici Đoka Miraševića broj 35 u Podgorici, po našim saznanjima, pripadaju Agenciji za nacionalnu bezbjednost, odnosno, još uvijek, Đukanovićevoj privatnoj tajnoj policiji. Od 1993.godine,kada smo uselili u naš stan, ispod i iznad nas se promijenilo 20-tak komšija. Svi oni su imali zadatak da nesnosno lupaju, psuju i provociraju, kako bi se izazvao incident i povod za hapšenje supruga i mene. Prije više od dvije godine, ispod i iznad nas useljeni su Albanci, sa istim zadatkom i ciljano prema nama kao Srbima. Jedan od tih Albanaca je preko mog starijeg sina, ponudio da kupi naš stan, ne pitajući za cijenu.

Moj suprug i ja smo, od njegovog isključenja iz DPS-a pa do dana današnjeg, preko medija, telefonskim putem i uličnim protestima, stalno ukazivali, najprije na narkomafijaški karakter, a kasnije i na antisrpsku i antirusku orijentaciju Đukanovićevog režima. Mi smo otvoreno i javno govorili o švercu duvana i droge, o saradnji čelnika crnogorskog režima i mafije, o političkim likvidacijama i drugim nezakonitostima crnogorske vlasti.

U septembru 1998.godine, oko mjesec dana prije isključenja iz DPS-a mog supruga, nakon insceniranog saobraćajnog udesa u Podgorici, kidnapovana sam od podgoričke policije i nasilno odvedena u Kliničko- bolnički centar, iako nijesam imala nikakve povrede. Tamo su me zadržali više od osam sati, prijeteći mi da ću biti zadržana na „liječenju“ neodređeno vrijeme.

Iz KBC-a sam izašla tek kad sam zaprijetila da ću polomiti prozorsko staklo i iskočiti, te kad su pojedini uniformisani pripadnici policije, medicinsko osoblje i prisutni građani stali u moju zaštitu.

U proljeće 1999.godine,u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, u Podgorici, u prisustvu mog tada maloljetnog starijeg sina, kundakom poluautomatske puške udario me je uniformisani policajac sa prezimenom Vuletić, jer sam nosila srpsku zastavu. Od toga trpim jake bolove do današnjeg dana.
Sve do odlaska u Beograd, živjeli smo u Podgorici, praktično u kućnom pritvoru. Na poziv srpskog haškog heroja, Slobodana Miloševića, krajem juna 2000. godine, došli smo u Beograd da bi moj suprug, kao poslanik u Vijeću republika Savezne skupštine, glasao da gospodin Milošević ostane predsjednik SRJ i u trećem mandatu.

Međutim, nedugo potom Milošević je, pod sumnjivim okolnostima, izgubio predsjedničke izbore i na vlast su došli zapadni plaćenici, petooktobarski pučisti i budimpeštanski torbari. Prema mojoj porodici otpočela je psihička i fizička tortura kao u Podgorici, a u režiji Mila Đukanovića i njegovih kompanjona iz vrha tadašnjeg DOS-a, odnosno tzv. Demokratske opozicije Srbije.

U oktobru iste godine, porodično smo protestovali ispred zgrade Savezne skupštine, sa transparentom na kome je pisalo „Progoni nas Milo Đukanović!“ O našem protestu, sledećeg dana, pisale su i „Večernje novosti“. U drugoj polovini 2001. i u toku 2002.godine,moj suprug i ja smo, po više dana u toku sedmice, prosili novac po Beogradu.

U Beogradu smo bili i abonenti Narodne kuhinje Srbije i Crvenog krsta Srbije, na čemu smo im neizmjerno zahvalni.
Preko puta zgrade u kojoj smo stanovali (Novi Beograd, Proleterske solidarnosti 20),živio je poznati narkobos Darko Šarić, koji se, da mi čujemo, hvalio svojim vezama sa Milom Đukanovićem i prijetio nam da će nas Đukanović zauvijek ućutkati.

Sugerisano nam i da ne bi trebalo da se pojavljujemo na javnim mjestima, a da će sve što nam treba drugi završiti.

Zahvaljujući, od Đukanovićevog režima likvidiranom, Dušku Jovanoviću, glavnom i odgovornom uredniku, podgorički dnevni list „Dan“ je,1.12.2003.godine,objavio tekst o nama. Od tada nas više nijesu smjeli „liječiti“.

Dana 25.10.2005.godine,moj suprug je podnio krivičnu prijavu (sa 24 priloga) tadašnjem ministru pravde Zoranu Stojkoviću. Krivična prijava je proslijeđena Republičkom javnom tužilaštvu i Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu. Moj suprug je podnio i krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Crne Gore, Ivici Stankoviću. Prijave nisi procesuirane. I to je dokaz da iza naše golgote stoji Milo Đukanović i pojedinci iz rukovodstva tzv. DOS-a.

Dragica Gajović

Podgorica, 19.avgust, 2021.godine