Dvaput ubijeni: Srbi duguju precima da se ne zatire istina o Jasenovcu

Piše: Veljko Đurić Mišina

Pored nekolicine poštovalaca djela Anta Pavelića, njegovih ustaša i Nezavisne Države Hrvatske širom današnje Republike Hrvatske, pojave se znatno drugačiji glasovi u Zagrebu. Nema ih mnogo, ali su vrijedni pažnje među nama Srbima. Ovom prilikom ističem sljedeći rad: Mirjana Kasapović, @Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina“, Politička misao, 1, Zagreb 2018, 7–33.

Revizionizam u Hrvatskoj nije novijeg datuma. Začetnici pisanja „hrvatske povijesti“ pojavili su se na istorijskoj pozornici sredinom 19. vijeka, a to su bili rimokatolički sveštenici. Taj proces traje do današnjih dana, pa ne treba da čudi što je na tom poslu danas prilično glasovit nekadašnji beogradski sveštenik, jezuita Vladimir Horvat, uz svesrdnu podršku redakcije nedjeljnika „Glas koncila”, glasila Rimokatoličke crkve sa Kapitola.

Horvat pripada grupi koja zagovara tezu o trostrukom Jasenovcu u kojoj su do kraja minimizirani zločini pripadnika ustaških postrojbi nad Srbima, Jevrejima, Ciganima/Romima i ostalim, a preuveličani nad Hrvatima. U tom kontekstu, kao potpora, na razne načine (štampani mediji, internet) širi se gomila neutemeljenih tvrdnji, sa posebnim osvrtom na Jasenovac.

Dobro upućeni istoričari znaju da je o Jasenovcu do danas objavljeno više od 3.500 naslova na raznim jezicima. I pored svega toga, veliki zločin počinjen u tom kompleksu koncentracionih logora ima brojne nepoznanice. Jedna od najvažnijih je broj stradalnika. O tome postoji „mali milion“ tvrdnji. Ustaška emigracija je tvrdila da zločina nije ni bilo, pojedini Srbi pominju i 1.400.000 stradalnika.

Da se podsjetimo nekoliko vrijednih činjenica: svojevremeno (1964) je izvršen djelimični popis ratnih žrtava. Popis je vremenom pretrpio reviziju, ali konačni rezultati, iz više razloga, nikada neće biti utvrđeni. Popis je poslužio za pravljenje manjih cjelina, na primjer, za određene teritorije ili stratišta. Tako je 1992. godine Savezni zavod za statistiku (Savezna Republika Jugoslavija) obznanio svoja istraživanja: Spisak žrtava rata 1941-1945. Ustaški logor Jasenovac. U Hrvatskoj, Spomen-područje Jasenovac predstavilo je 2007. godine svoje rezultate: Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945 (Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović). Muzej žrtava genocida godinama je radio na reviziji popisa iz 1964. godine i njegovi rezultati su dostupni javnosti.

Revizionisti u Hrvatskoj u svojim negiranjima određenih opšteprihvaćenih činjenica služe se raznim sredstvima i načinima rada. Tako, primjera radi, vole da „cijepaju dlaku na četvoro“! Pritom dođu do određenih rezultata na osnovu kojih grade svoje teorije. Da, kada je riječ o stradanju pripadnika srpskog naroda, naša nesreća bude veća, pojedine činjenice koje pomenuta grupica u Hrvatskoj dokaže, pokazuju našu nebrigu ili ko zna koju riječ u ovom slučaju primjeniti. Ovo ću da ilustrujem sljedećim primjerom:

Boris (Ljubomir) Tadić bio je kao predsjednik Republike Srbije i privatno 26. juna 2011. na Velebitu, kod Šaranove jame, jednog od većih stratišta za Srbe i Jevreje iz ljeta 1941. godine. Ipak, sada i u ovom kontekstu, treba naglasiti da Tadić nije otišao u Zagreb gdje se proslavljala 20. godišnjica proglašenja nezavisne države Hrvatske!

Od okončanja Drugog svjetskog rata do danas, od Jugoslavije, preko Savezne Republike Jugoslavije, Srbije i Crne Gora do Republike Srbije, nijedan visoki zvaničnik Srbije nije posjetio Jasenovac. Naravno, ako ne računamo jednu delegaciju Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije, koja je 4. juna 1968. godine mirno saslušala riječi Ivana Steve Krajačića, jednog od najmoćnijih ljudi tadašnje SFR Jugoslavije. Krajačić im je tom prilikom naglasio da su ih (misleći na Srbe) Hrvati tu malo poklali!

Pomenuo sam da je Boris Tadić bio na Velebitu. Tomislav Nikolić nije obilazio stratišta osim Kragujevca. Aleksandar Vučić je bio, sa Miloradom Dodikom, u Donjoj Gradini, stratištu i grobištu s druge strane Save i Jasenovca.

U Jasenovcu su bili pravoslavni patrijarsi (dva srpska i vaseljenski) i brojni episkopi. Doduše, i rimokatolički biskupi su posjećivali mjesto nekadašnjeg logora, ali na tom mjestu nikada nijedan od njih nije izrekao riječi osude velikog zločina.

Naprijed sam naglasio da je Boris Tadić bio na Jadovnu i kao privatno lice. Njegov djeda po majci, Strahinja (Kićan) Kićanović, rođen 1900. godine u selu Brodac Donji kod Bijeljine, zajedno sa starijim rođenim bratom Dušanom i grupom uglednih i bogatijih Srba u bijeljinskom kraju, bio je uhapšen i sprovedeni su na Velebit. Većina njih je okončala svoje živote u nekoj od tamošnjih brojnih jama. O tome postoje svjedočenja Kićanovićevih komšija i sapatnika, koje su hrvatske vlasti, poslije naredbe italijanskih vojnih vlasti da zatvore logor, deportovali u novoformirani logor u Jasenovcu. Originali tih svjedočenja nalaze se u Arhivu Jugoslavije. Pomenuta svjedočenja poslužila su Zatezalu da u spisak stradalnika upiše braću Kićanović.

Zabuna nastaje 1964. godine u vrijeme popisa žrtava rata. Naime, Strahinja Kićanović naveden je i među koricama knjige „Spisak žrtava rata 1941-1945”, „Ustaški logor Jasenovac”. Brat Dušan naveden je na istoj strani kao stanovnik sela Brodac Gornji! Ista tvrdnja nalazi se i u štampanoj verziji baze podataka Muzeja žrtava genocida!

Imena braće navedena su u knjizi „Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941-1945”, uz tvrdnju: „Ubijen od ustaša 1941. u logoru Jasenovac na neutvrđenom stratištu“.

Imena braće nalaze se i u knjizi Antuna Miletića „Ubijeni u koncentracionom logoru Jasenovac 1941-1945”. I Miletić navodi da su braća živjela razdvojeno, u dva sela! U štampanoj verziji baze podataka Muzeja žrtava rata navedeno je da je Strahinja stradao u Jadovnu, potom da je stradao u Jasenovcu. Ostali lični podaci su identični, razlika je u izvoru podataka! Upravo ovakvi propusti poslužili su hrvatskim revizionistima da, kad je riječ o ratnim zločinima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, stave pod sumnju i one, odavno sa dokazima utemeljene činjenice.

Na kraju je moguće postaviti pitanje: Zašto greška nije ispravljena? Odgovor ću, iz dobro znanih razloga, dati drugom prilikom. Pod uslovom da ste me uvjerili da ste dobro shvatili razloge pisanja ovog teksta!

Izvor: Stanje stvari