Dva primjera najljepše Crne Gore, zemlje čuda i kontrasta

Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Uz pitanje gdje su bili čelnici bivšeg režima tokom ove tri decenije, i koja su imali sprešnija posla da, u znak multikonfesionalne Crne Gore, ne prisustvuju misama katoličke crkve i vjerskim obredima islamske vjeroispovijesti, ovih dana je bljesnula vijest da su premijer Krivokapić i ministar pravde Leposavić prisustvovali božićnoj misi u konkatedrali Svetog Petra Apostola u Baru. Nešto neuobičajeno, a toliko obično, ljudski. U znak poštovanja, za razliku od čelnika bivšeg režima, koji su dosad sve završavali na formalnim čestitkama i osmijesima, jer su imali pametnija posla, da pelješe državu.

Nadbiskup barski, monsinjor Rok Đonlešaj, na početku mise je pozdravio premijera i ostale prisutne, među kojima posebno sveštenika Srpske pravoslavne crkve, Slobodana Zekovića, i zaključio: “Nakon ovog Božića, nastavićemo kod vas slaviti Božić.”

To je prava Crna Gora, kojoj težimo kroz vjekove, u kojoj se prijateljstvo ne crta na papiru uz jeftine parole onih koji su zaslužili da zasluženo odu.

Treba istaći i vijest da je predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić prisustvovao božićnoj misi u katoličkoj Crkvi Svetog Antuna u Tuzima. A slijedi frapantan podatak: bio je prvi predstavnik države Crne Gore, koji je za svih ovih decenija prisustvovao misi u Tuzima! Na lično zadovoljstvo, isto je istakao i generalni vikar Barske nadbiskupije i župnik u Tuzima, Paško Gojčaj.

Humana poruka zahvalnosti g. Gojčaja bar u podtekstu sadrži eho pitanja: gdje su dosad bili svi oni formalni poštovaoci međukonfesionalnog sklada u Crnoj Gori, koji su i otišli s vlasti jer su atakovali na Mitropoliju. I, umjesto da doprinesu izgradnji mira i sloge u Crnoj Gori, igrali su na kartu razgradnje i zavađanja naroda.

Drugi primjer Crne Gore, kao najljepše zemlje svijeta, zemlje kontrasta, nije ni blizu blagougodan kao prethodni:
Iako je dosta svijeta spremno da marginalizuje tuđu golgotu, treba se prisjetiti pakla koji je prolazio Milan Knežević, kojeg je policija na protestima DF-a zasipala sprejom u lice, napadala fizički, pa je završavao u Hitnoj, a na čiji dom je policijski odred vršio desant, lomio stvari po kući, maltretirao Milanovu staru majku… Kao politički osuđenik, Knežević je robijao u Spužu tri mjeseca, kod kuće nosio nanogicu, a i dalje slovi kao tobožnji učesnik u tobož državnom udaru. A sad, kako to samo Bog vidi i nadzire, izabran je za predsjednika Odbora za bezbjednost Skupštine, a time i člana Vijeća za nacionalnu bezbjednost Vlade Crne Gore.

Što bi čestiti Ivan Gundulić kazao: “Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli gori ustaje.”

…Ono, što posebno ohrabruje sve dobronamjerne građane Crne Gore, jeste da ima multikonfesionalnog iskrenog sklada. A ima i pravde, jer ima Crne Gore, i postojaće vazda u tom svetom sadejstvu.