Dušan Marić: Zašto ne mogu da žalim Francuze

Zgražavam se nad ubistvom novinara i nevinih ljudi u Francuskoj. To nema veze sa borbom za vjeru. To su zločini. Iza kojih, ubjeđen sam, stoje američke i druge zapadne obavještajne službe. Kao što su stajale iza terorističkih napada na Svjetski trgovački centar u Njujorku, zločina na sarajevskoj pijaci Markale ili zločina nad kijevskom trgu Majdan. Ali ništa manje zgražavam se nad gadostima koje su ti nazovi novinari i karikaturisti objavljivali o Muhamedu i drugim islamskim svecima i vrijednostima. To nema veze sa satirom, slobodom govora i novinarstvom. To je primitivno, jalijaško vrijeđanje muslimana i njihovog idola. Baš onako kao što to ovih dana tvrde muslimani. Oni koji se ne plaše da i u vrijeme ove „antiterorističke“ i antimuslimanske histerije kažu istinu.

Zgražavam se nad svima, posebno nad Srbima, koji po društvenim mrežama apeluju da se širi kretenska parola „Svi smo mi Šarli“ i na taj način pruži podrška tom smeću od novina.

Dakle, sa gađenjem odbacujem mogućnost da budem „Šarli“, a što se tiče ubijenih Francuza, želim im pokoj duše, ali ne mogu da ih žalim. Prosto, ne mogu.

Dok slušam kako lažni borci za slobodu govora i zaštitu ljudskih prava u Srbiji liju krokodilske suze nad ugroženom slobodom smeća od novinarstva (nadajući se da će na taj način sebi obezbjediti još koju donaciju iz inostranstva ili iz budžeta Vlade Srbije) priznajem da uopšte ne razmišljam o tim žrtvama.

Razmišljam o agresiji Francuske i NATO pakta na Republiku Srpsku 1995. godine, o agresiji te zločinačke organizacije na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine, o hiljadama tona bombi i raketa kojima su Francuzi i njihovi saveznici, hladnokrvno, sa strašću i mržnjom, tri mjeseca razarali srpske gradove i sela, rušili srpske škole i bolnice, pruge i fabrike….

Razmišljam o hiljadama Srba iz Hadžića na koje su francuski avioni bacili tone osiromašenog uranijuma, ali i o muslimanskoj djeci iz Hadžića koja se i danas, dok izađu da se igraju, truju tim francuskim „darovima“. Razmišljam o bombama teškim dvije tone kojima su Francuzi i njihovi saučesnici raznosili našu djecu. Precizno, nemilosrdno. I srpsku i šiptarsku. Iza njih je ostalo sedamdeset malih humki.

Razmišljam o otetoj Republici Srpskoj Krajini i 500.000 Srba koje su Tuđman i saradnici, uz pomoć Francuza i drugih zapadnih zemalja, protjerali u progonstvo, u život po bijelom svijetu, od nemila do nedraga.

Razmišljam o otetom Kosovu i Metohiji. Razmišljam o 1.008 srpskih vojnika i policajaca koje su 1998. i 1999. godine hladnokrvno ubili francuski piloti i legionari, zajedno sa svojim saveznicima iz NATO i terorističke OVK.

Razmišljam o više od 3.000 srpskih, ali i šiptarskih, civila koje su ubile bombe iz francuskih aviona i rakete sa francuskih brodova. Razmišljam o onoj izbjegličkoj koloni nesrećnih Šiptara koje Francuzi i njihovi saveznici pokosiše bombama i mitraljezima. Samo zato što su se kretali u „pogrešnom“ smjeru: na Kosovo, a ne sa Kosova.

Razmišljam o oduševljenju sa kojim su francuski predsjednik, premijer, vodeći političari, vodeći intelektualci i novinari izvještavali o ubijanju mog naroda. I pozivali svoje pilote da gađaju preciznije, da ubijaju nemilosrdnije. Razmišljam o 15.000 ranjenih Srba i Šiptara, koje su u agresiji na SR Jugoslaviju osakatili Francuzi i njihovi saveznici.

Razmišljam o nekoliko stotina srpskih vojnika i civila koje su, pod zaštitom Francuza i NATO pakta, pod zaštitom tadašnjeg okupacionog guvernera Kosova i Metohije Francuza Bernara Kušnera, teroristi iz OVK kidnapovali, odveli u Albaniju i tamo žive iskasapili radi prodaje njihovih organa. Razmišljam o mukama u kojima su ti nesrećnici umirali.

Razmišljam o mukama u kojima danas, 9. januara 2015. godine, živi majka koja zna da su njenom sinu, mladiću od 20 godina, živom vadili jedan po jedan organ…

Razmišljam o hiljadama mudžahedina koje su Francuzi, Amerikanci i druge zapadne zemlje dovele u BiH da ubijaju moj narod, da odsjecaju glave zarobljenim srpskim vojnicima na Ozrenu i Crnom vrhu kod Teslića, da na Stožeru i Kupreškim vratima jurišaju na moj Kupres, da preko Velike Plazenice napadaju na moj Blagaj….

Ali ja, srpski novinar i srpski nacionalista, srpski vojnik koji je četiri godine sa puškom u ruci ratovao protiv muslimana i mudžahedina, ubijao ih i gledao kako ubijaju moje vojnike, prijatelje, komšije…..razmišljam i o stotinama hiljada nedužnih muslimana koje su Francuzi, zajedno sa Amerikancima, Britancima i drugim „demokratama“ u posljednjih dvadeset godina ubili i još uvijek ubijaju u mučeničkom Iraku. Kao da ubijaju stoku, a ne žive ljude. Nečiju djecu, nečiju braću, nečije sestre….

Razmišljam o stotinama hiljada nedužnih muslimana koje su Francuzi i njihovi saveznici ubili i još uvijek ubijaju u Avganistanu. Razmišljam o stotinama hiljada nedužnih muslimana koji su poginuli i još uvijek ginu u mučkoj, varvarskoj, agresiji Francuza i njihovih saveznika na mučeničku Siriju, na Damask grad svih gradova, jednu od kolijevki civilizacije.

Razmišljam o desetinama hiljada nedužnih muslimana koji su prije nekoliko godina poginuli u agresiji Francuza i njihovih saveznika na Libiju, Tunis, Egipat…. Razmišljam o stotinama hiljada razorenih, potpuno zatrtih, muslimanskih porodica od Maroka do Pakistana, koje su uništili i zatrli Francuzi i njihovi zapadni saveznici. „Branioci“ demokratije.

Razmišljam o nizu islamskih terorističkih organizacija koje decenijama siju smrt po svijetu, a koje su upravo radi toga, radi ubijanja nedužnih ljudi osnovale Francuska, Amerika, Britanija i druge kolijevske „demokratije“: Islamska država, Al Kaida, Muslimansko bratstvo, Palestinski islamski džihad, Palestinski vukovi, Hezbolah, Hamas, Egipatski islamski džihad, Islamska grupa, El mudžehid….

Čitam, ima zapadnih plaćenika i ludaka koji pozivaju Srbe da u pojedinim gradovima organizuju proteste. Pozivaju Srbe da vode tuđe ratove. Kao da nam nije dosta i ovih naših.

Onima koji odluče da se odazovu tim pozivima predlažem da na te demonstracije odu sa sljedećim transparentima:

„Srbi su narod bez zakona i bez vjere. To je narod razbojnika i terorista.“ (Žak Širak, predsednik Francuske, na zajedničkoj konferenciji za štampu sa grčkim premijerom Papandreuom) „Srbi su đubre.“ (Loran Fabius, predsednik francuskog parlamenta u izjavi za francusku državnu TV) „NATO rasrbljivač“. ( Rasističa reklama spreja za uništavanje gamadi u emisiji „Horizonti“ francuske televizije) „Ako si počeo da dereš mečku, moraš i da je dokrajčiš“. ( Pariski dnevnik „La Figaro“ o agresiji NATO na Jugoslaviju, 16. aprila 1999. godine) „Srbi su izvadili iz jedne trudnice dijete iz utrobe, pred njenim suprugom. Njen muž je, u šoku, pokušao da vrati bebu u njenu utrobu“. (Iz propagandnog antisrpskog arsenala francuske državne televizije „France 2“)„Apostol Velike Srbije je jedna hladnokrvna životinja“. (Pariski list „L evenement“) „Prošle nedjelje imali smo devetoro ubijenih Srba, ove nedjelje – osmoro. To je jasni napredak“. ( francuski skot Bernard Kušner, šef civilne misije UN na KiM) „Đubre…dokle će ići Milošević…“ (Naslovna strana pariskog nedjeljnika „Globe Hebdo“ sa slikom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića) „Stop zločinima protiv čovječnosti srpskih nacionalista“. (Plakat koji su „Ljekari bez granica“ 1993. godine dijelili po Parizu i drugim francuskim gradovima) „Molim da se vatra nebeska obruši na Srbe i kazni ih za njihove zločine“.(Čuveni francuski sveštenik-humanitarac)