Dušan Kostić: U toj tami

U toj tami dugoj blješti moja luča,
Srbijo, iz kandži izleti još mlađa!
Slutim zoru brijegom kroz krv koja ključa
za tvoju slobodu, za sve što se rađa.

Izbjegoh, al’ tvoj sam do dna, zadnje niti,
zar mogu ne voljet dom taj, svoje kraje?
I ovdje, u sv’jetu, ja ću s tobom biti
međ nama daljina makar kolika je.

Jer znam čežnje tvoje, tvoj san, tvoje nade,
znam širinu duše i ljubav bez mjere,
tvoj mrak znam duboki, i tugu, sve jade,
svu bol koju boliš, sve to što te ždere.

Znam šta okom plane. mrko, usred uza,
krenu l’ čete listom, bljesnu li šišane;
znam ti svaku mis’o, svu gorčinu suza,
gnjev tvoj preduboki, lance pokidane.

Zemljo moja rodna! Znam i glad, i hajke,
kevtanja, i spletke, i žuč, mrakobjese;
znam jed šupljoglavca, glas tuđe svirajke,
znam dušu mantije, ćud kneževe kese.

Al’ za tebe trijeh – za dan što će doći,
za pučinu tvoju što se diže smjela,
za sm’jeh tvog proljeća mrak pokidah noći,
za živu ti riječ gorjeh do pepela.

Za sve snove tvoje utkane u strune
gusala, za bajku majke – tkalje meko,
za gorčinu kletve izdaju što kune,
riječ nježnu drage dragom na daleko.

Zemljo moja rodna! Tvoj sam. Rudi pjena
nad buktinjom srca – ljubav tiho plavi.
Ja znam snagu pera, praha razmućena:
svu ljepotu tvoju svjetom da proslavim!