Druga strana medalje (Nagrade, pokloni, prevare…)

Piše: Mijo Perunović

Sportska karijera je zbir svega što život sadrži!

Samo što se u njoj sve dešava intenzivnije, upečatljivije, brže. Ona je sva satkana od želja, čežnji, vjere, požrtvovanja, nadanja, radosti, tuge… Uspona i padova, slave i zaborava, ujedno – najrazličitijih iskustava!

Ovdje želim da se osvrnem na jedan segment o kome se malo zna, a koji se dešava u periodu po osvajanju šampionskih titula, i medalja! Postizanje tih rezultata automatski vas dovodi u poziciju, popularnog, voljenog, obožavanog… Svi hoće da vas vide, potapšu po ramenu, čestitaju, slikaju se sa vama, uzmu autogram, a bude i raznih nagrada, priznanja, poklona…

U vrijeme kada sam ostvarivao najveće rezultate, krajem  sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, i ja sam doživio sve ono gore navedeno: slavu, nagrade, priznanja, poklone…

No, u svoj toj ljepoti koju najveća popularnost nosi sa sobom, dešavaju se i neke veoma ružne stvari… Zbog toga je sport, i uspjesi u njemu velika životna škola!

Ali, da počnem ovo kazivanje sa prvim takvim iskustvom:

Uoči održavanja Svjetskog prvenstva u boksu (maj 1978.) u Beogradu, takozvanog BAPS-a, poslije mjesec dana napornih, završnih priprema, nekoliko dana pred početak prvenstva, stručni štab (Toma Hladni selektor, Bruno Hrastinski glavni trener, Ljah Nimani i Slavoljub Sorgić pomoćni treneri) organizova sastanak sa svim bokserima. Sastanak je počeo lijepom viješću: rečeno nam je da je u kancelariju BSJ stiglo pismo od „Crvene zastave“ iz Kragujevca. Zatim je Toma Hladni izvadio to pismo, pokazao nam ga i rekao: „Ovo je pismo, tj. Poruka Radničkog savjeta „Zastave“ kojom nas obavještavaju da su donijeli odluku (evo, tu je i pečat) da će najboljem bokseru naše reprezentacije na BAPS-u pokloniti „Zastavu 101“ Dakle zaista lijepa nagrada, i dodatni motiv za sve vas!“ Ja sam, stideći se samog sebe pomislio: kako bi to lijepo bilo, kad bih ja mogao da je dobijem (mada mi je to izgledalo kao nemoguća varijanta)…

Po završetku BAPS-a vrativši se kući sa srebrnom medaljom, u onoj euforičnoj atmosferi, pismo i „Zastava 101“ mi nisu ni padali na pamet. Poslije nekoliko dana se sjetih „Čovječe, pa ja treba da dobijem kola!“ Zvao sam čika Tomu i pitao: – Kako da preuzmem obećano auto, s obzirom da sam od međunarodnog žirija proglašen za najboljeg jugoslovenskog boksera? On mi je pomalo zatečen, odgovorio da mu se čini da su ovi iz „Zastave“ povukli onu odluku, ali da će se raspitati, i javiti mi šta je bilo. I normalno, nije bilo ništa… niti mi se javio, niti sam ja više tražio tu obećanu nagradu. A često mi je u kasnijem periodu padalo na pamet: Šta li je bilo sa tom – „mojom Zastavom“? Ko li je od njih iz rukovodstva BSJ preuzeo, ili možda prodao i uzeo pare?

U toj slavljeničkoj atmosferi koja je vladala oko mene tih dana, bilo je mnoštvo poziva da budem gost u raznim firmama, koje žele da mi prirede prijem, čestitaju na uspjehu, i uruče poklon. Tako me je zvao telefonom i direktor jedne, koja se bavila trgovinom. Reče da bi im bilo zadovoljstvo da budem njihov gost, i da žele da mi uruče jedan poklon.

Tih dana je u Podgorici (tadašnjem Titogradu) boravio novinar beogradskog časopisa „Zum reporter“, sa zadatkom da napravi priču o meni u nekoliko nastavaka. Pođosmo zajedno do pomenute firme, u kojoj smo srdačno dočekani. Pošto smo popričali i popili piće, gospodin direktor ustade i reče: „Evo, mi smo našem šampionu namijenili ovaj poklon (pokazujući na veliku kartonsku kutiju televizora u boji – EI Niš)! Moram priznati da sam bio prijatno iznenađen, u to vrijeme tv u boji je bio veoma vrijedan poklon. „Dođite da se slikamo“ reče direktor, prilazeći stolu na kome je bila velika kutija. Po obavljenom slikanju, ja sam se zahvalio na lijepim dočeku i vrijednom poklonu, i upitah direktora može li neko da mi pomogne da ga odnesemo do kola? I tada se desi nešto čemu se dan – danas glasno smijem…

„E, znate, ovo je samo prazna kutija, trenutno nijesu imali televizora u prodavnici, pa smo vam mi uzeli ovaj drugi televizor da se poslužite, dok im za koji dan ne dođe ovaj u boji, koji ćemo mi kupiti i donijeti vam! I uruči mi malu kutiju sa crno bijelim portabl televizorom…        Kasnije je u „Zum reporteru“  objavljena slika sa onom (praznom) kutijom televizora u boji, ispod koje je pisalo kako sam primio vrijedan poklon! Naravno, obećani tv u boji nikada nijesam dobio…

Tih dana dešavalo mi se da sretnem ponekog poznanika koji bi me pitao – Mijo, zašto nijesi došao kod nas u (i rekao bi ime firme u kojoj je radio.), donijeli smo bili odluku da ti damo novčanu nagradu? Ja bih odgovorio da me niko nije obavijestiti o tome pozivu.

– Poslat ti je poziv na klub!-

Tako se u meni stvaralo ubjeđenje da uprava kluba koristi moj tezultat da traži (i dobija) pare, a mene ne obaveštava o pozivima da budem gost. Ogorčenje u meni je raslo…

No, tih dana ipak me pozove  predsjednik našeg kluba, da dođem kod njega u kancelariju (bio je direktor jedne banke). Odem ja, on me sa osmijehom i zagrljajem dočeka, kaže – sjedi šampione da ti nešto kažem! I pokaza mi pismo od Radničkog savjeta „Košute“ iz Cetinja (poznate fabrike cipela), u kome nas (mene i njega) pozivaju da budemo gosti, i da mi povodom mog veličanstvenog uspjeha uruče nagradu o kojoj su na sastanku donijeli odluku.

Koji ti je broj cipela? – upita me najednom.   – 43, a što pitaš? Odgovorih. Pa, oni će da daju novčanu nagradu 5000 maraka, i svim bokserima prve ekipe po cipele. – Dobro, znači dobijam marke i cipele? – rekoh. – Ne, znaš oni će klubu da uplate te pare, a vi ćete svi dobiti po cipele…- objasni mi on. – Znači ja ću kao vicešampion svijeta dobiti cipele, a vi (klub) 5000 maraka? E, pa nećete mene voditi kao mečku, da uzimate pare! Neću ići! I, uputih mu još niz riječi koje nijesu baš pristojne…

Dakle, ovo su samo tri primjera od mnogo sličnih, da bih pokazao kako se sportisti koriste, izigravaju, i kako samo (uglavnom) od običnih ljudi – navijača, bivaju iskreno poštovani, voljeni i cijenjeni!

– Svaka medalja ima dvije strane –

Mart 2025.