Druga strana Amerike: Šta misle o Rusiji i situaciji u Ukrajini?

Istorijski siže:

Da bi se moglo razumjeti šta prosječan Amerikanac uopšte može misliti o bilo čemu što se vezuje za Rusiju i „rusko pitanje“ važno je znati da oni to usko vezuju za pitanje svoje nacionalne bezbjednosti. Nacionalna bezbjednost je gotovo pa sasvim američka kovanica koja ulazi u politički diskurs nakon završetka Drugog svjetskog rata. Američki građanin nakon završetka rata nije vidio potrebu za održavanjem visokog nivoa vojne mobilizacije koja bi em uzimala ogromne količine novca iz državnog budžeta, em mogla predstavljati prijetnju po demokratske, a prije svega liberalne vrijednosti. Stoga, američka vlada, da bi opravdala održavanje vojske, počinje o bezbjednosti da govori kao o nacionalnoj bezbjednosti, te 1947. godine usvaja Zakon o nacionalnoj bezbjednosti, osniva ubrzo potom i Savjet za nacionalnu bezbjednost, a onda i CIU. Nakon toga 1949. godine osniva se NATO savez i po riječima Generalnog sekretara NATO saveza Lorda Ismaja, koji je tu funkciju obavljao pedesetih godina prošlog vijeka, cilj NATO saveza bio je „Zadržati Amerikance unutra, Sovjete izvan, a Njemačku potčinjenom“. Sovjeta nema, Amerika je svuda, a Njemci su odavno potčinjeni, dakle zašto NATO još postoji?

Danas:

Da li prosječan Amerikanac zna odgovor na ovo pitanje nije nužno važno, jer se prosječan Amerikanac jedva bavi i vrlo zamršenom, gotovo anarhičnom situacijom u svojoj državi. Građanin Amerike biva nanovo zastrašivan od strane svojih medija i čelnika u svojoj vladi da je američka bezbjednost ugrožena. Međutim, ono što nama može biti važno jeste koje mišljenje postoji unutar medijskih kuća koje nisu nužno glasnogovornici Bijele kuće.

Kendis Ovens i Dejli Vajer

Vrlo gruba podjela na Demokrate i Republikance produbila se, reklo bi se dolaskom Trampa na vlast, a suštinski neumjesnim guranjem neoliberalne agende u lice svih. Takva situacija dovela je do „pomjeranja klatna“ kod mnogih Amerikanca koji su odlučili ili da prosto „pređu na drugu stranu“ koja je, ako ništa, bila ono što im je do tada i bilo poznato kao sveopšte prihvatljivo, ili su barem počeli da postavljaju više pitanja.

Navodna bezbjednost američkog naroda i Amerike je ono što je do sada u Americi bio sjedinjavajući faktor, međutim takav trend opada. Zašto je to tako, objašnjava i Kendis Ovens, novinarka konzervativnog medija Dejli Vajer.

„Amerikanci imaju tu uigranu matricu – kažemo da smo mi u nekoj zemlji jer moramo da uspostavimo demokratiju, država je na granici rata, podržimo buntovnike, oni obore vladu i onda mi postavimo koga mi želimo da postavimo“, rekla je Kendis u razgovoru sa Džek Posovikom, bivšim veteranom američke mornarice.

Njen sagovornik se nadovezao i rekao da je najlicemjernije u konkertnoj situaciji sa Ukrajinom što Amerika stvara narativ da NATO pokušava da se bori protiv ruskog pokušaja kreiranja ukrajinske Vlade, mada su prethodno američke vlasti otvoreno govorile da je baš SAD stvarao i birao novu vladu nakon učestvovanja u svrgavanju demokratski izabranog Viktora Janukoviča.

Kendis je potom pokazala mapu NATO saveza i rekla: „NATO ima svoju čizmu svuda. Razmislite, narativ je da Putin pokušava da proširi Rusiju. Molim vas, kako da se ne smijete tom narativu?“, zaključila je Ovens.

Metju Li i glasnogovornik američkog Ministarstva spoljnih poslova

 Na konferenciji za novinare koje je organizovalo Ministarstvo spoljnih poslova Amerike, glasnogovornik Ministarstva Ned Prajs je iznio tvrdnju da imaju informaciju da će Rusija navodno iscenirati napad Ukrajinaca na Rusiju kako bi imali povod da oni napadnu Ukrajinu.

Na nesreću Ned Prajsa, novinar Associated Press-a tražio je dokaze za tako ozbiljnu tvrdnju, na šta je Prajs nastavljao da  govori kako on navodi važne informacije koje treba da zna američka javnost.

Novinar Metju Li je na to rekao: „To što Vi govorite nisu dokazi, to su samo Vaše riječi. Iznosite potpuno neprovjerljive i nedokazive stvari. Gdje su Vam dokazi? Očekujete da Vam vjerujemo bez dokaza.“

Oliver Stoun i borba za istinu

Jedan od prvih novinara i producenata koji se istakao kao tragač za istinom kada je riječ o „ruskom pitanju“ na američkom tlu jeste Oliver Stoun. Stoun je 2017. godine napravio seriju dokumentaraca o Putinu čiji cilj je bio demistifikacija Vladimira Putina, Rusije i ruskog pogleda na svijet.

Oliver Stoun je potom gostovao u emisiji proliberalnog novinara Stivena Kolbera koji je, vidno nezadovoljan Stounovim dokumentarcem o Putinu, zlurado upitao: „Da li ti vjeruješ Vladimiru Putinu?“

Stoun je odgovorio: „On je predsjednik Rusije, ima na pameti ruske interese. Poštujem ga zbog toga. Razumijem zašto radi to što radi. Nikada ga nisam čuo da loše govori o Americe u ove dvije godine. Vidio sam samo da pokušava da pruži ruku SAD. Šalio sam se sa njim jer je uporno Amerikance nazvao „partnerima“, a ja nisam siguran da su ta partnerska osjećanja obostrana.“

Zaključak

 Zaista ne treba gajiti iluzije da će u skorijem vremenskom periodu Amerika žrtvovati ono što su njeni suštinski kolonijalni interesi, ali treba navesti da postoji intenzivan rast antiliberalnog i prodesničarskog narativa u SAD, koji se preliva i na ono što su stavovi o američkom uticaju van američkih granica.