Drevni srpski manastiri: Manastir Podmalinsko

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir je podignut na desnoj obali rijeke Bukovice, koja teče ispod Durmitora, a nalazi se na niskom i uskom brežuljku, na ne malom zaravanku.

S protivne strane preko rijeke Bukovice, visoko pri stranama brda Kravice, leži selo Malinsko. Manastir je i dobio ime po ovom selu. No negda se zvao i manastir Tušinski, po selu Tušini, koja je na gornjem toku Bukovice. Ha jednom kandilu u manastiru Bijeloj ima natpis od 1724, koji kaže da je kandilo priloženo manastiru „Tušini“ hramu svetih arhistratiga. Strane brda su vrlo strmene i visoke, skoro bez ikakva puta, a na Bukovici nema mosta, pa je pristup k manastiru veoma otežan, a selima sa druge strane rijeke često i nemoguć, jer je rijeka često bujna i ne može se gaziti. Ispod manastira su tijesne i duboke klisure upravo do Šavnika. Njih je prosjekla Bukovica i tuda je bio isključen pristup i k manastiru i manastir je s te strane bio osiguran od upada pljačkaških turskih ordija. Između manastira Bijele i manastira Podmalinskog diže se prostrano i visoko brdo Kravica i od jednog do drugog manastira put vodi preko Kravice, ali je taj put toliko strmen i prost, da se i putnik jedva spušta k manastirima. Nema sela blizu manastira, a najbliža su Malinsko s lijeve i Kosorić i Zukva s desne strane Bukovice, a udaljena su za pola sata hoda i više.

Manastirska crkva je duga iznutra 15, a široka 5.50 m. Unutrašnja njena izrada je vrlo interesantna. Sa strana su po dva kamena stuba sa kolonama koje drže crkveni svod. I oltar ima dva stuba i oltarska kolona sa prvom kolonom drži kube. Sa strana su po tri vrlo duboke apside i služe kao podupirači crkvenog svoda. Osnivač je, valjda, htio da ovim dade crkvi osobitu harmoniju i stil, koji će nadoknaditi veličinu crkve. Kube je malo. Crkva ima 4 poveća a kube 4 uska prozora. Nema zvonika. Ikonostas je do pola od zida; kako carska, tako i sjeverna i južna oltarska vrata su u zidu. Ikonostas je ne samo skroman, no i veoma siromašan. Crkva je posvećena Sv. Arhistratigu Mihailu i sagrađena od sige (tuha), a i popločana je istim materijalom. Ovog kamena ima u mjestima oko Bukovice izobilja i moguće je da je po „tuhu“ i Tušina dobila svoje ime. Crkva je pokrivena tiglom a kube daskama. Krov kubeta je trošan i upola propao. Zidovi kubeta i crkve su zeleni od vlage, pa daju sliku zapuštenog manastira. Nema svijećnjaka, a o kubetu visi mali polijelej od stakla. Manastir ima samo jednu skromnu kuću neuređenu i bez namještaja. Unutra u crkvi s lijeve strane je grob arhimandrita Serafima, rodom iz Srbije, za čije je doba manastir obnovljen. Ovaj arhimandrit ima znatnih zasluga za ovaj manastir. Nema nikakvih pisanih izvora, koji bi govorili o postanku ovog manastira. Narodno predanje vezuje njegov postanak sa Nemanjićima, ali ne i sa izvjesnom ličnošću. Govore, da su ga Turci razorili u 17 vijeku i da je iza toga bio pust za 50 do 100 god., a tada su ga obnovili Drobnjaci. Turci su više puta harali i palili po Drobnjaku, pa je i manastir često puta bio i pljačkan, a jednog puta i razoren. Tom prilikom su Turci zatekli kod manastira 12 kaluđera i sve su ih poubijali. Njihovi se grobovi, po predanju, nalaze jedan do drugog sa sjeverne strane crkve. U to doba manastir je bio vrlo bogat; u njemu je živjelo do 20 kaluđera; držali su po 500 ovaca, i imali su dalje od manastira svoje staje i manastir je imao velike prihode i bio čuven. Možda je on u to doba služio za središte Drobnjaka, gdje su se prvaci sakupljali i vijećali o držanju prema Turcima, pa zato je i bio trn u oku turskim silnicima. U to srećno doba ovog manastira crkva je, po predanju, bila veća i bilo je više manastirskih kuća. Prilikom razorenja kaluđeri su, tako se tvrdi, sakrili jedno zvono u rijeci Bukovici i mnogo bakarnog posuđa u jednoj pećini, ali se od svega toga nije ništa našlo. U to doba je manastir imao na Bukovici vodenicu, ali se danas od nje skoro ni tragovi ne poznaju. Ova pohara manastir je toliko upropastila, da otada pa sve do danas samo životari. Od starine manastir ima dva rukopisna jevanđelja. Jedno je pisao neki Dmitar 7066 (1558) za doba sultana Sulejmana. Ha njemu je jedna pribilješka iz 1593, u kojoj se kaže da je tada poginuo Hasan-paša u Bosanskoj Krajini i da je tada došao u Dobrilovinu iguman Janjićije i duhovnik Zarija.

Drugo jevanđelje, okovano srebrnim pločama, pisao je 1698 u Sv. Gori jeromonah Vasilije, rodom iz Drobnjaka iz sela Zagulja, i priložio ga hramu Sv. Arhistratiga Mihaila. Ha srebrnim koricama zabilježeno je „1691“ a to možda znači da su korice ranije za 7 godina načinjene nego što je jevanđelje bilo dovršeno. Ha njemu je jedan zapis, ali bez datuma, da je od starine bio svojina manastira Podmalinskog, pa je nekako dospjelo u ruke Peja Ognjenovića iz Banjana i da ga je od Peja otkupio neki Hajo i vratio manastiru. Osim toga u manastiru se čuva jedan mali srebrni krst, skovan 1775 g. Ha mineju za jul stoji bilješka iz 1722 g. Skoro je nađen jedan neobično veliki demirodžak, težak oko 50 kg., s nekim nejasnim natpisom na jednoj glavi. Neobična srazmjera njegova priča da je manastir negda bio bogat i da je ovdje živjelo veliko bratstvo. Manastirsko se imanje nalazi svud unaokolo manastira, pa u selima Malinskom, Zukvi i Kosoriću, Slatini i Borovoj Glavi. Manastir okružava sa svih strana gusta šuma, mjestimice prošarana sjenokosima. Ima oko 280 rala oranice i nešto malo livade. Ali od svega ovoga manastirski prihodi su neznatni, jer arendatori neuredno plaćaju. Iznad manastira, na putu za Šavnik, nalazi se visoravan Mletičak, vrlo čuveno mjesto, gdje je 1840 g. nasilnik Smailaga Čengić platio glavom sva svoja divljaštva, koja je učinio Drobnjacima. Ovaj manastir daje lošu sliku i trebalo bi mu dati mogućnosti, da se popravi crkva i kuća, da se snabdije potrebnim utvarima i namještajem, pa da ce učini, izgradnjom puteva i mosta na rijeci Bukovici, i pristupačnijim. On je to zaslužio po svojoj ulozi, koju je vršio u prošlosti.

Zetski glasnik, V/1933, br. 59, str. 2.