Drevni srpski manastiri: Manastir Dajbabe

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora  Andrije P. Jovićevića

Na Ćemovskom polju, između Podgorice i rijeke Cijevne, nedaleko od kolskog i željezničkog puta Podgorica — Plavnica, diže se visoka Dajbabska Glavica. U podnožju sa zapada nalazi se selo Dajbabe, a na južnoj blagoj padini podignut je manastir.

Selo je dalo ime i glavici i manastiru. Oko manastira je podignuta lijepa šuma, a manastir okružuju divni čempresi. Ostala glavica je gola i krševita, te se manastir po šumi iz daleka zapaža. Daleko ispred manastira u polju podignuta je ulazna kapija sa krstom, a s jedne i druge strane se pružaju dugačke aleje zasađene borovima za rasađivanje.

Njima će se zasaditi sva golet u blizini manastira i pretvoriti u vječito zelenilo. Od manastira je neobično lijep pogled na Zetsko polje, Skadarsko jezero i Rumiju, pa na krajinske gore i visoke crmničke planine. Odavde se brujanje zvona razliježe po cijeloj Zeti i poziva vjerne da se sjete Boga. Povjetarac sa Skadarskog jezera razblažuje ljetnu vrućinu i ovdje je život udoban, naročito za čovjeka koji voli da se u samoći odmori i prinese Bogu tople molitve.

Manastiru je postavio temelj i osnovao ga arhimandrit Simeon Popović, rođen na Cetinju 1855. On je svršio duhovnu akademiju u Rusiji 1887 godine, zakaluđerio se u Kijevopečerskoj lavri. Kad je došao u svoju domovinu postavljen je za nastojatelja manastira Vranjine, a docnije je premješten u manastir Ostrog, gdje je ostao 6-7 god.

Tu mu dođe jedno čobanče iz Dajbaba i ispriča mu da mu se na mjestu današnjeg manastira prijavila neka utvara, koja mu je rekla da je to sveto mjesto i da treba da se tu podigne manastir, jep je i ranije tu bio. Simeon je u ranoj mladosti pokazivao sklonost za post i molitvu, za pustinjački i isposnički život, pa po riječima ovog čobančeta dođe u Dajbabe i mjesto mu se dopadne.

Od seljana je otkupio zemljište i 1896 g. podigne za sebe ćeliju i crkvu, koja je 1897 g. osvećena i posvećena Velikoj Gospođi. Simeon nije stao na tome. On je od tada pa sve do danas radio na proširenju, povećavanju i uljepšavanju crkve, neprestano radio i dograđivao, i danas crkva sa ćelijama koje su mahom nad njom, predstavlja jedno utvrđenje.

Crkva je od ulaza do oltara pod zemljom, produbljena i iskopana u stijeni. Dužina od ulaznih vrata do oltara i sa oltarom iznosi 21.50 m. Od toga otpada na oltar 2.50, pravu crkvu i pripratu 10, a na hodnik 9 m. Širina je nejednaka; srednja ši- rina oko 2.60 m, a visina jedva 3 m. Priprata je nešto šira i ukrašena freskama koje je radio arhimandrit Simeon.

Među najljepše ubrajaju se Sv. Petra Cetinjskog, Sv. Save i Sv. Vasilije. Crkva nije potpuno molovana. Oltar je izdignut od crkve za 2 stepenice, a isto tako crkva od priprate. Zidovi i svod su neravni, oni su isklesani u stijeni koja je i teškom mu- kom pribijena i proširena. Sveta trpeza i proskomidija su na stancu kamenu. Od crkve vodi kroz jedna mala vrata uzan hodnik u desno i tamo se ulazi u dvije podzemne prostorije, opet spojene uzanim vratima.

Od ovih vodi tajni podzemni hodnik kroz jedan procijep u neka druga odjeljenja iz kojih se izlazi u nadzemne ćelije. Ove podzemne prostorije još nijesu uređene i posao oko toga skopčan je s dosta truda i troška.

Iz hodnika kroz jedna uska vrata ulazi se opet na desno u dva odjeljenja koja se pružaju u pravcu crkve i spuštaju se za 7 stepenica. U drugom odjeljenju je smješten Hristov grob u kome se nalazi plaštanica u dijamantima, dar ruskog cara Nikolaja.

Iznad groba visi veliki polijelej. Zidovi ovog odjeljenja su neravni i molovani, dužina mu je 5 a širina 2.50 m. Ispred groba je priprata, duga 3 a široka 1 m. Ova dva odjeljenja pred- stavljaju sporednu crkvu sa južne strane.

Iz hodnika vodi lijevo kroz mala vrata uzan prolaz u pravcu crkve i završava se proširenjem, čije podnožje liči na elipsu. Ovaj paraklis dug je 3, širok do 2 m, a visok 2.20 m. I ovo je odjeljenje molovano. Ovaj prolaz je širok 1.20 m i sav je živopisan. Ulazna vrata su visoka 2.45, široka 0.80 m. Pre- ma tome što prava crkva ima i sporedna i uporedna odjeljenja, crkva je trobrodna i pretstavlja po svom stilu jedan neobičan tip.

Čelo crkve je izvan zemlje, široko je 12.30 m i živopisano je. Tamo su slike: raspeća, uskrsnuće i Majka Božja. Prostor pred crkvom širok je 6 m i zatvaraju ga tri vrlo široke i visoke kolone. Ha krajevima su dva zvonika u vidu četvorougao- nih kula. Ha površini iznad crkve podignuto je mnogo manjih ćelija, a iznad ovih je ponajveća ćelija za arhimandrita. Sve su ćelije međusobno spojene, a sa crkvom podzemnim hodnicima, koji su tako izukrštani i isprepleteni, da se čovjek teško može snaći u ovom lavirintu podzemnih odjeljenja i puteva.

Sva ova konstrukcija ostavlja na čovjeka neobičan utisak. U crkvi u kojoj vlada potpuna tama i zatim na grobu Hristovom čovjek se osjeća drukčije nego na sunčanoj svjetlosti. Ovdje se duša prečišća a um uzlijeće Bogu, pa se i nehotimice sa usana otimaju tople molitve. Ulazeći u ove podzemne prostorije čovjek se preobražava, zaboravlja na svijet i bliži se Bogu.

Od prvog dana osvećenja hrama ovamo dolazi silan svijet sa svih strana, jednako muški kako i ženske, stari i mladi, katolici i muslimani, da potraže lijeka duši i tijelu. I nijesu rijetki slučajevi da su mnogi bolesnici koji su s vjerom došli, pošli izliječeni.

Arhimandrit Simeon Popović neprestano radi na dovršenju svog djela, pa i trud i svoje imanje zalaže na dovršenju i uređenju ove čudesne građevine. Iako star, on ulaže napor da ovu svetinju ostavi dovršenu i sve što radi, radi na korist naroda i na slavu Bogu. Manastir Dajbabe je veoma važna svetinja.

On je privukao na sebe pažnju svih pobožnih hrišćana ne samo iz Zete i Podgorice, nego i iz vrlo udaljenih krajeva. Ovamo dolazi silan svijet da se pomoli Bogu. Uloga koju ovaj manastir vrši vrlo je blagotvorna. Njegov čudotvorni uticaj osjeća se i kod Arbanasa i kod muslimana, i jedni i drugi dolaze ovamo s velikom vjerom u čudotvornu moć njegovu i nadom u Boga. Osobito na posjetioce utiče neka tajanstvenost koja vlada i čini čuda u ovom podzemnom hramu.

Zetski glasnik, V/1933, br. 85, str. 2; br. 86, str. 2.