Drevni srpski manastiri: Đurđevi Stupovi

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autor  Andrija P. Jovićević

Manastir je podignut sa lijeve strane rijeke Lima, u Limskoj dolini, na pola sata daljine od Berana, a nalazi se u podnožju nevelikih brda, obraslih gustom šumom. Brdašce iznad manastira zove se Rasovac.

Tu je prostrana ravnica, na kojoj se diže ova lijepa građevina. Manastir je zaklonjen samo sa zapada, a na ostalim stranama je vidik otvoren i širok. Ispod manastira izbija snažan izvor, Vrelo, na čijem toku je manastirska vodenica. Do manastira vodi dobar kolski put od Berana. Ljepotu manastira uvećava prostrano polje s obje strane Lima, pa okolina bogata stokom, voćnjacima i izvorskim vodama.

Crkva je jednobrodna; nesrazmjerno duža nego šira. Duga je spolja 27-28 m, a širina joj je nejednaka, od 6-9 m. Ima tri dijela: crkvu sa oltarom, srednju i prednju pripratu. Sa strane ima po četiri duboke apside. Srednja priprata je uzdignuta nad crkvom za jednu, a prednja priprata nad srednjom za dvije stepenice. Srednja priprata bila je odijeljena od crkve zidom, ali je taj docnije uklonjen.

Nad amvonom se uzdiže osmougaono kube sa 8 nevelikih prozora, a na svodu srednje priprate nazidan je četvoros- trani zvonik sa 4 dvojna, lijepo izrađena prozora. Zvonik nadvisuje kube. S obje strane zvonika podignute su kule sa otvorima za odbranu. Po ovim kulama manastir je i dobio ime. Ispod zvonika crkva se sužava, jer kule ulaze nešto unutra; kule i spolja izlaze izvan skoro za 1.5 m. Iz crkve se ulazi kroz uska vrata u južnu kulu i zvonik, a odavde i u sjevernu kulu. Prizemlje sjeverne kule služilo je za skrivnicu. U crkvi je uz desni zid arhijerejski sto i do njega pri zidu grob osnivača ovog svetog hrama, župana Prvoslava. Grob pokriva velika ploča, oivičena u raznim šarama u kamenu.

Unutrašnjost crkve je bila živopisana, ali zbog vlage, kojoj je crkva, usljed zapuštenosti, bila izložena, freske su propale i sva je unutrašnjost premazana krečom, a samo su zadržani ostaci starog živopisa na oltarskoj apsidi, neke šare iznad groba sa oštećenim natpisom iznad vijenca između crkve i srednje priprate na unutrašnjoj strani, na uskom pojasu na svodu i fasadama srednje priprate i na zapadnoj strani kolone, koja drži zvonik. Po ovim ostacima može se pretpostavljati, da su freske bile lijepe i plastične.

Crkva je sagrađena od uskih pojaseva sige i kamena naizmjenično, oko crkve je uski koridor, koji sprečava potkišavanje crkve. Osim glavnih zapadnih vrata crkva ima mala sjeverna vrata odmah do oltara. Zid iznad zapadnih vrata, kao i zapadni i južni zidovi od crkve i spoljašnji zidovi kula uzdižu se nad dotičnim krovovima skoro za 1 m, i liči onima u manastiru Studenici. Ova forma zidova daje crkvi lijepu sliku.

Manastir je osnovao župan Prvoslav

Manastir je osnovao župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac Stevana Nemanje koji se pretstavio oko 1220 g. i sahranjen je u crkvi u grobu, koji je podigao još za života. Iznad groba na malteru postoji natpis, koji potvrđuje to. Prvoslav je imao dvor na desnoj strani Lima, na jednom krševitom humku, koji se danas zove Gradac i na kome se poznaju tragovi grada.

Po svemu izgleda, da je prvobitna crkva Prvoslavova zahvatala današnju pravu crkvu sa kubetom i grobom osnivača; stražnja priprata sa zvonikom i kulama po izradi mnogo liči na crkvu i na prvi pogled daje se zaključiti, da su oba dijela iz jednog vremena i djelo jednih ruku, ali se daje uočiti, da je ovaj dio nadodat docnije, a da se u izradi imitovao rad stare crkve.

Za prednju pripratu je jasno, da je iz docnijeg doba. Ovaj dio su sagradili Kuči i Vasojevići u slavu neke pobjede na planini Jelici, blizu Čačka, koju su pod upravom vojvode Radonje Drekalovića i kao saveznici austrijski, izvojevali nad Turcima oko 1737 godine.

Negdje vrlo davno manastir ja jako nastradao od Turaka. Tom prilikom Turci su ne samo opljačkali, nego i nekoje djelove porušili i manastir je ostao pust za mnogo godina. Za ovo dugo vrijeme crkva je pokišnjavala i najstarije freske su potpuno propale, jer od vlage i kiše sav je malter opao.

Kad su Vasojevići stali prelaziti iz Lijeve Rijeke i naseljavati današnju vasojevićsku oblast oko rijeke Lima, onda su manastir opravili i pokrili. Možda je to bilo baš prilikom pobjede na Jelici, kad su prednju pripratu dozidali.

Ovaj je manastir bio vidan i pristupačan Turcima. Kad su se Vasojevići namnožili i zavladali gornjom dolinom Lima, Turcima je bilo otežano upravljanje ovim krajevima, jer su   se Vasojevići pod upravom svojih prvaka odupirali turskim prohtjevima.

Manastir je bio zborno mjesto prvaka vasojevićskih i ovdje se vijećalo i dogovaralo o svima preduzećima, koji su vodili slobodi narodnoj. Zato su Turci napadali na manastir kao na leglo akcije protiv njih i u najskorije vrijeme ga palili četiri puta: 1862, 1775, 1898 i 1912 god.

Iza svake pohare manastir je bio obnavljan odmah, a iza pohare 1912 g. ostao je pust sve do 1927 kada je obnovljena crkva, a dvije velike kuće stoje i danas neopravljene. U jednoj od ovih kuća bio je stan starešine, a u drugoj, većoj, škola. Poslije pohare 1912 g. Turska je na zahtjev crnogorske vlade, dala za opravku manastira preko dvije hiljade zlatnih turskih lira, i ova je suma predata crnogorskoj vladi. Od ove je sume tek 1927 g. vlada dala dinara za opravku manastira.

Ranije je manastir imao mnogo kuća. Temelji nekojih se po- znaju, ali većina je zarasla u travi i ne poznaju se. Ispred crkve danas postoji jedna skromna kuća, koja služi za stan starešine, i zidine dviju velikih kuća, izgorelih 1912 g. Manastir nema sredstava, da ih obnovi, a sa ostatkom sume koju je dala Turska, mogla bi se dovesti u prvobitno stanje.

Tvrdi se da je ovdje bila smještena prva episkopska stolica Budimske eparhije. Budimlje, po kome se u ono doba zvala Budimska župa, nalazi se s desne strane r. Lima, blizu dvo- ra župana Prvoslava, na cat puta od Đurđevih Stupova.

Budimlje je danas u ruševinama i poznaju se tragovi kuća i crkve. Budimlje je porušeno, a možda i Đurđevi Stupovi poharani i popaljeni oko 1848 g., kada su Turci ubili Budimskog episkopa Pajsija, koji je predvodio hrišćansku akciju protivu Turaka. Biće da je budimska eparhija od tada prestala i da su iza toga Đurđevi Stupovi ostali pusti za dugo.

Manastir je vršio vidnu kulturno prosvjetno nacionalnu ulogu u narodu. Uz manastir postoji škola odavno. Kad su iz doline Lima protjerani Klimente i stali se useljavati Va- sojevići, osnovana je prva škola sredinom 18 v. Tada su ovamo došla dva nevesinjska kaluđera i otvorili prvu školu i u njoj su se mladići učili slovenskom čitanju i pisanju. Docnije se program postepeno proširivao i đaci su u ovoj školi dobijali najpotrebnije osnovno znanje iz čitanja, pisanja, računa, istorije i zemljopisa.

Svi stariji viđeniji Vasojevići učili su školu u Đurđevim Stupovima. Tim svojim radom čitave generacije Vasojevića vaspitale su se u nacionalnom duhu, a to je imalo uticaja na sav njihov rad i odjeka u svim viteškim podvizima ovog velikog i junačkog plemena.

Iguman Mojsije Zečević

Od starine u pravom smislu nema ništa. Sve što je manastir imao propalo je za doba haranja i paljenja. Ima jedno malo zvono, koje je priložila knjeginja Darinka Danilova 1860 g. i jedan veliki krst filigranske izrade sa utisnutim drvetom, na kome su neobično vješto izrezane malene slike koje pred- stavljaju razne scene iz Hristova i Bogorodičina života.

Manastir je imao starešine koji su bili i vođe narodne. Najznamenitiji je bio iguman Mojsije Zečević, Vasojević. On je išao u Rusiju i sa dobivenom pomoći obnovio manastir. Kao vođa naroda ono je uvažen i poštovan i bio je prvak plemena. Vasojevići su ga slušali i bojali ga se; on je obuzdavao samovolju Vasojevića i za krivca je bio neumitan i bez milosti. Održavao je veze sa Petrom I i Petrom II i radio na oslobođenju i ujedinjenju brđanskih plemena sa Crnom Gorom. On je umro 1852 godine.

Iza njega je došao Nikodim Zečević, ali u to doba izlazi na pozornicu vojvoda Miljan Vuković, koji uzima narodno kr- milo u svoje ruke i duhovna vlast prenosi se na svetovno lice. Nikodim, ljut na ovakvu promjenu, napustio je manastir i po- šao u Studenicu gdje je i umro.

Mnogo je dobra činio narodu i arhimandrit Danilo Radulović iz Bjelopavlića. Od je kupio mnogo zemalja i opstanak manastira obezbijedio. Iguman Josif Lekić, Vasojević, dugogodišnji kaluđer i starešina manastira priložio je crkvi današnji ikonostas 1927 godine.

Manastir ima dobro imanje, ali od svega toga slabi su pri- hodi. Ljudi koji drže manastirsku zemlju, ranije manastirski čipčije neće da dadu manastiru njegov dio. Zato je manastir u bijedi i nema dovoljno sredstava za izdržavanje.

Narod posjeća manastir dobro. Berane nedaleko od mana- stira, nemaju druge crkve, pa dolaze ovamo da se okrijepe mo- litvom. U ovom svetom hramu, najveći se sabori održavaju o Velikoj Gospođi, Cvijetima i Đurđevu danu, kome je crkva pos- većena.

Limska dolina se bitno razlikuje od doline rijeke Tare. Dok Tara prolazi kroz klisure između visokih i strmenih gora i na većem je dijelu neprohodna, dolina Lima je široka i pros- trana, bregovi su blagi i strane razvedene i obrasle šumom. Zato je dolina Lima gusto naseljena, vrlo plodna, sa puno vode i puna prirodnih ljepota i bogatstva.

Položaj Limske doline privukao je na sebe pažnju prvih srpskih vladara i ovdje su u doba cvjetanja i napredovanja države nikli mnogi manastiri, mahom vladarske zadužbine. Nije pretjerana narodna priča, da je u Limskoj dolini bilo preko 40 manastira i crkava.

Od manastira u Zetskoj banovini, koji još postoje i pričaju o sjaju, slavi i veličini za doba Nemanjića, jesu Banja kod Priboja, Mileševo nar. Mileševci i Đurđevi Stupovi kod Berana.

Od razrušenih poznaju se temelji manastira: Sv. Đorđa iznad Banje, s lijeve strane Lima u Orahovici, današnjim Mažićima, gdje je bila prva Dabarska episkopska stolica, Pustinja kod Prijepolja, Pavlovica ispod planine Jadovnika, pa manastirišta: kod Dobrakova Davidovica zadužbina Dmitra (monaha Davida, po kome je i do- bio ime) sina velikog župana Vukana, Mili kod Brodareva, Sv. Petra i Pavla koja je bila pretvorena u džamiju u Bijelom Polju.

Majstorovina iznad Bijelog Polja, Šudikova u Budimlju i drugi. U Davidovici je grobnica Vratka, možda Juga Bogda- na, ktitorova unuka. Manastir Sv. Petra i Pavla podigao je Nemanjin brat Miroslav, veliki humski knez. Njega su Bugari 1258 g. opljačkali i opustošili.

Turci su ga u 17 v. pretvorili u džamiju. Šudikovo su izgoreli i razrušili Turci 1738 g. u osvetu što su Srbi pomagali Austrijancima u borbi protiv Turaka. U Šudikovu su napicane mnoge knjige. Zna se da su tu napisane knjige mineja 1573, psaltir 1592, molebnik 1602 god. itd. U Šudikovu je prije 1712 g. bila škola u kojoj je sveštenik sela Bačive (srez jagodinski) Damjan učio školu kod svoga strica jeromonaha Gerasima.

Literatura: Pravoslavno monaštvo i manastiri u srednjovje- kovnoj Srbiji od V. Markovića. Zapisi i natpisi od LJ. Stoja- novića i Narodna Enciklopedija S. X. S.

Zetski glasnik, XII/1940, br. 822, 824, str. 2.