DR Nikola Škerović, istoričar – naučnik, skoro zaboravljen
1 min read
Piše: Miljan Stanišić
Nikola Škerović je rođen 25. 04. 1885. godine u selu Kopito Petrovića (Bjelopavlići). U školi se pokazao kao izuzetno nadaren, pa je započeo Gimnaziju na Cetinju, a nastavio je i sa odličnim uspjehom završio u Rusiji. To ga je i opredijelilo da nastavi dalje školovanje, pa upisuje Filozofski fakultet na prestižnom Karlovom univerzitetu u Pragu na Odsjeku za istoriju, koji završava kao odličan student. Na istom univerzitetu je i doktorirao, odbranivši doktorsku disertaciju pod nazivom „Đuro Križanić“. U Pragu na Karlovom univerzitetu Nikola Škerović je pored studiranja i kasnijih sticanja naučnih zvanja, bio i veoma aktivan na okupljanju srpskog i jugoslovenskog naučnog potencijala u Češkoj, pa je bio i predsjednik Srpskog akademskog društva u Pragu i jedan od osnivača Udruženja jugoslovenskih akademskih društava u Češkoj. Time je stekao ugled i u njemu su mnogi vidjeli budućeg velikog naučnika i stvaraoca. Na tom polju sarađivao je sa mnogim poznatim ličnostima među kojima i sa Tomašem Maserikom, tvorcem Čehoslovačke Republike. Poslije završetka školovanja i sticanja naučnih zvanja dr Nikola Škerović se vraća u Crnu Goru kako bi prenio svoja znanja mladim generacijama, ali i ostalima. Tako se zapošljava kao profesor Gimnazije na Cetinju 1911. godine. NJegov započeti profesorski posao prekida balkanski rat 1912. godine, kada kao srpski patriota uzima pušku u ruke i bori se za svoju domovinu. Nakon balkanskih ratova angažovan je kao direktor, a ujedno je bio i profesor podgoričke Gimnazije.
Dr Škerović je bio demokratske i srpske nacionalne političke orjentacije i na tom polju je bio veoma aktivan. Učestvovao je na izborima, kao član Narodne stranke 1913. godine i bio je izabran za narodnog poslanika. Prvi je iznio plan o stvaranju unije Crne Gore i Srbije. Međutim, te planove je prekinulo izbijanje Prvog svjetskog rata, u kojemu je dr Nikola Škerović aktivno učestvovao. Od 1916. godine, poslije kapitulacije crnogorske vojske, dr Škerović je od austrougarske vojske uhapšen i interniran i do kraja rata je proveo u njihovim logorima i preživio teške uslove i zarobljenička iskušenja. Vrativši se u Crnu Goru po završetku Prvog svjetskog rata, predano je radio na obnovi rada podgoričke Gimnazije. Od 1922. do 1924. godine bio je izabran za prosvjetnog inspektora na Cetinju. Taj stručni angažman mu je bio prekinut kako bi dr Škerović svojim znanjem doprinio sređivanju stanja u Državnom arhivu na Cetinju, jer je njegova arhiva, da bi bila spašena od austrougarskog okupatora, bila zakopana. Taj posao je iziskivao veliki trud i znanje, pri čemu je on unio sav svoj potencijal kako bi ovu veoma važnu državnu ustanovu vratio svojoj namjeni, što je i uspio. Pored ovog iscrpljujućeg posla dr Nikola Škerović nije mogao da bude imun od političkih zbivanja u zemlji, jer je njegov ideal bilo demokratsko i pravedno društvo, pa je 1926. godine bio izabran za poslanika Oblasne skupštine, a 1927. godine i za narodnog poslanika.
Nakon uspješno završenog posla u Državnom arhivu na Cetinju, ponovo se vratio na mjesto direktora Gimnazije u Podgorici 1931. godine, gdje ostaje do penzionisanja 1935. godine. Dr Nikola Škerović je bio slobodoumna ličnost, demokratskih uvjerenja i kao čovjek od pera je bio kritičar društvenih anomalija, ali je i predlagao rješenja kako bi društvo bilo što demokratskije, uređenije i progresivnije. Kako bi ga na neki način gurnuli na margini i otupili njegovu „oštricu“, vlasti su odlučile da ga penzionišu, pa je u naponu svojih stvaralačkih mogućnosti u 50. godini života penzionisan. Ali, to nije obeshrabrilo dr Škerovića, već je on nastavio da se bavi stvaralačkim radom sa još većim elanom, objavljujući stručne radove u publikacijama, brojnim časopisima i listovima, kao i zapaženu studiju „Đuro Križanić“, a prije toga i „Pregled istorije Crne Gore“. Kao angažovani stvaralac, uoči Drugog svjetskog rata, objavljivao je tekstove opominjući one koji su se popustljivo odnosili pred opasnošću od naci-fašizma i iz svega toga nastojali da izvuku korist za sebe.
Tragika Drugog svjetskog rata surovo se poigrala sa dr Nikolom Škerovićem jer mu u njemu stradaju sva četiri sina. On je svoje sinove vaspitavao da sloboda domovine nema cijenu i za njenu odbranu treba žrtvovati sve, pa i svoj život. U Aprilskom ratu gine mu sin Branko, koji je kao poručnik broda hrabro poginuo na borbenom zadatku. Stradao je tako što je rušenjem mosta na Savi bio potopljen bojni brod u kojem se nalazio. Nikolin sin Slobodan je bio komunističke orjentacije i zbog tih aktivnosti proveo je četiri godine u zatočeništvu u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Strijeljan je 1941. godine na Banjici. I treći sin dr Novice Škerovića mlađani gimnazijalac Ljubomir je preminuo od posledica mučenja, od strane Gestapoa i Specijalne policije Beograda. Ostao mu je u životu sin Vladan, koji je bio student medicine. Kako se bližio kraj ratu nadao se da će mu preteći jedini preostali sin. Ali, da tragedija bude potpuna, prilikom povlačenja nacista iz zemlje na Sremskom frontu (koji je smislio J. B. Tito kako bi što više srpske mladeži stradalo) kod Šida, gine mu i sin Vladan (student medicine) tako što je kao bolničar žrtvovao sebe da bi spasavao ranjenike. Vladanova vjerenica Evica Krstić nije mogla da izdrži bol i tugu kada je saznala žalosnu vijest o smrti svoga vjerenika, pa je izvršila samoubistvo. Ove čiste stradalne duše sahranjene su na Novom groblju u Beogradu i tako su ostali zajedno za vječnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dr Nikola Škerović je bio, kao predstavnik iz Crne Gore, član političkog savjeta Ravnogorskog pokreta. Porodičnu tragediju dr Škerović je teško podnio, ali kao utemeljeni pravoslavac to je stoični izdržao, pa se nakon toga za više od četvrt vijeka, koliko je dalje živio, potpuno posvetio plodonosnom naučnom radu. Upokojio se 1972. godine u Beogradu.
Pročitajte JOŠ:
