Dr Nikola Škerović, istoričar-naučnik, skoro zaboravljen (14)

Piše: Miljan Stanišić

Herojstva, podvizi, samopožrtvovanje do epskih visina bila su odlika crnogorske vojske, koja je na daleko pronijela slavu svoga oružja. Iako je vojska bila oskudno naoružana ona je to nadomještavala navedenim osobinama, uvijek spremna na žrtvu za „krst časni i slobodu zlatnu“: „Te jedinstvene osobine, koje su nasleđivane tokom vjekova, trebale su da nadoknade i nadoknađivale su nedostatke u naoružanju i tehničkoj opremi.

To se jasno očitovalo u Balkanskom ratu, na Bregalnici i u Svjetskom ratu. Bez obzira na nedostatak artiljerije, a nedostatak pušaka, pa nedostatak ishrane, opreme u opšte, naročito za vrijeme Svjetskog rata, malena crnogorska vojska je pokazala čuda od junaštva i na Skadru, i na Beranama, na Bregalnici i na Grahovu, na Drini, na Kalinoviku, Glasincu, Mojkovcu i t. d. Ta čudna vojska, lišena i najnužnijih potreba, koje su potrebne za opstanak, naročito u ratu 1914, 15., 16., nepokolebljivo je vršila svoju dužnost pred narodom“.

Dr Nikola Škerović dalje ističe da je ta do mitskih visina hrabra, odana i požrtvovana vojska morala po prvi put da položi oružje zato što je njeni vođa, kralj Nikola, potpisao kapitulaciju Austrougarskoj, umjesto da odstupa sa srbijanskom vojskom, što je bilo jedino razumno i prihvatljivo rešenje: „Ona (vojska) je vršila svoju dužnost do poslednjeg trenutka, do poslednjeg daha, da nedostojno bude prinesena na žrtvu, Bog zna radi rđavih računa i namjera, baš u trenutku kada je njeno povlačenje za ostacima srbijanske vojske bilo prijeko potrebno i jedino razumljivo, što su zahtijevali i interesi naroda i dužnost pred jednom vojskom ako i malom, koja nikad nikome ne položi svoje svijetlo oružje, Napuštena od svog vrhovnog komandanta i njegovoga šefa štaba, ta malena, gola i bosa, utučena svim nesrećama jednog strašnog stradanja srpskog naroda, vojska je morala odbaciti svoje oružje.

Tako je tragično završila jedna malena vojska, koja je samo u mrtvima bila prepolovljena za vrijeme rata“. Surovo stanje pod austrougarskom okupacijom, nakon kapitulacije crnogorske vojske i napuštanja domovine kralja Nikole i njegove kamarile, zamijenilo je oslobođenje zemlje i vraćanje dostojanstva Crnoj Gori, koja je ostvarila vjekovni san da se ujedini sa ostalim srpskim krajevima u jednu državu, o čemu dr Škerović piše: „I nastali su dani robovanja strašnog i nečovječnog.

Zloglasni austrijski logori, glad, vješala, čete i četovanje, sve se to srušilo na glavu pregaženog naroda. I to je prošlo. I prvi vjesnik oslobođenja okupio je opet srpsku Crnu Goru. Ona je imala da rekne svoju mušku, svoju srpsku riječ. Crna Gora je trebala da prva rekne tu riječ. To joj je bila dužnost i pravo. Crna Gora je vazda vršila svoje dužnosti. Ona ju je izvršila 13. novembra 1918. godine u Podgorici.

Završavajući svoju slavnu posebnu istoriju, ona je postavila kamen temeljac svenarodnoj zgradi Jugoslaviji. Tako je moralo biti. Ni jedan drugi zaključak nije se mogao izvući iz crnogorske prošlosti. Visoka narodna svijest Crne Gore, čuvarke svih amaneta srpskih, nije mogla nikako drugačije završiti svoju posebnu istoriju, nego onako, kako ju je završila 1918. godine proglasom ujedinjenja Crne Gore i Srbije i ostalih srpsko-hrvatskih i slovenačkih zemalja. Tako je Crna Gora postigla svoj visoki cilj, proširila svoje granice od Jadrana do Dunava, i od Soluna do Triglava. Postignuti su ideali vjekova da se postave novi ideali budućnosti“.

Dr Nikola Škerović navodi faktore koji su uslovili da malena Crna Gora opstane u viševjekovnim teškim uslovima okupacija, gladi i sl.: „Srpski narod je mnogo propatio, mnogo trpio, mnogo izgubio. Njegova sudbina je bila teška. To je sudbina na krstu raspetog mučenika. Ali nikad nije pomračena njegova svijest, nikad nijesu pogasle njegove nade i vjera u dan svijetlog uskrsnuća; nikad se nije prekinula nit njegovog života…Jer nikad nije izgubljena veza, nikad nije nastupio prekid u svijesti, u duši i u fizičkom otporu i borbi. Tri moćna faktora su neustano, bezprekidno sarađivali u održanju tog kontinuiteta: ‘1) Crkva, kao čuvarka spomenika prošle slave i veličine. Crkva je jedna od najmoćnijih djelatnih činilaca naše istorije; ona je i prosvjetiteljica i čuvarka tradicije, pristanište i hram proganjane vjere potištenih u uskrsnuće, u slobodu. 2) Narodna književnost, kao izraz narodnoga duha. Narodna književnost je izradila i očuvala onaj visoki vaspitni materijal, koji je širen preko lakih struna na divnom jeziku narodnom, koji je učio i vaspitavao narod i kazivao mu slavnu prošlost, vaspitavajući ga i učeći za još slavniju i srećniju budućnost. 3) Crna Gora kao fizički predstavnik slobode Srpskog naroda. Crna Gora sa svojom šakom hrabrih, koji u njoj nađoše utočište pred bijesnom poplavom otomanskom, svojim neustanim, neprekidnim otporom i krvavom odbranom dveri u poslednje sklonište slobode, svijetlila je kao majak u burnoj, tamnoj noći, koji održava nadu kod brodolomaca i pridaje im snage da istraju do poslednjeg. Crna Gora je tokom vjekova bila grm iz koga se rodila nezavisnost Srpskog naroda…Tu nikad nije prestao zveket mača i zvuk bojne trube. Takva Crna Gora nikad, ni za tren, ni u 16, ni u 17, ni u 18. vijeku nije prestala postojati. Vječna buntovnica neustano je učila Srpski narod slobodi. U tome je njena veličina“.

Kroz ovaj feljton iznijeli smo pregled jednog dijela iz bogatog naučnog opusa dr Nikole Škerovića, kojeg je posleratna komunistička istoriografija potiskivala, kao i njihovi ideološki naslednici do dana današnjeg, jer se nije uklapao u njihov projektovani ideologizovani antisrpski program, a on je upravo bio onaj intelektualni stub 20. vijeka, kojim bi se ponosila svaka država koja drži do sebe, tj. do svoje istorije, nauke, kulture i morala.

Kraj