DPS-u nije do šale

Piše: Vujačić Ratimir

Nije prerano govoriti o pravcima razvoja DPS-a. Nekad čuvena i obavezna, programska knjiga Titinog socijalizma bijaše: „Pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja“ – najpotonji plod velikog stratega naše revolucije Edvarda Kadelja . Tekst završava neočekivano za jednog komunistu, i Titinog partijca: sreću, veli, čovjeku ne može donijeti partija i država – sreću čovjek teče sam. E, sad bi neki civil mogao reći, sreću ne može, tome se niko pametan i ne nada, ali nesreću, neslobodu, sjekiraciju i trpljenje – e to može. A Kardelju se, sa uzvisine vlasti, činilo da zna znanje, ipak je promašio kao i u drugim stvarima uostalom. On i njegovi đaci, bez partije i države, ne bi odmakli daleko. Kako inače objasniti žarku ljubav koju gaje prema istima.

DPS se trenutno razvija bez državnih resursa i potpore, pa mu svakako nedostaju kad razmišlja o svojoj budućnosti – pravcima razvoja, jel`te.  DPS se lišio usluga jednog Svetozara Marovića, misleći da su Tužilački savjet i Dnevnik RTCG sasma dovoljni, da nas ubijede, da ako nijesu najbolji, ako i malo kradu, a ono su bar napredni. I pošteni.

Džoni se vraća kući

DPS je najavio, od prvog dana nezavisnosti, a i prije njega:  biće građana – kako su samo znali  –  koji neće voljeti državu. Biće tužni i zabrnuti. Ali će se, veli, naviknuti. To jest moraće, jer sila Boga ne moli. Obezbijedio je u tu svrhu „demokratsku većinu“: svakog četvrtog glasača morao je kupi i korumpira, kešom, radnim mjestom, ekskluzivnim pravima… pristup resursima, rijekama, planinama…  Član partije, glasač, simpatizer, pogotovo funkcioner, očas je sticao imetak ili ako je ljenčuga, mogao je na miru da gricka državni hlebac. Pouzdan glasač nije ni morao, da se suoči sa surovom stvarnošću tajkuna, neoliberalizma i sedmodnevne radne nedjelje.

Kasno je da neko napiše priručnik – milioner, na lak način. Ne stoga što bi bio suvišan, milioni su već raspoređeni i na sigurnom, i što se o dps pohari zna sve i ništa. Korupcija je dps upravom uvedena u običaj, masovna i učestala, do banalnosti i dosade. Otrcana: državni službenik milioner, nije izuzetak već pravilo –  nekretnine, rente, kirije, ima se i keša, terenska vozila, a plata ni za dobar sendvič.

Država je da se pjeva

Što se tiče države i tu DPS ima jedinstven stav: država je da se voli i pjeva. Nije na državi da provjerava nečije poštenje, pogotovo ne onih koji su je takvu gradili i napravili za sebe i svoje glasače. Sa sve Tužilačkim savjetom koji dobija čiste desetke, petice i stanove za pravilan stav po ovom pitanja.

DPS bi mogao, ali neće, da nas sad ili nikad, poduči kako se voli država. I kako se na muci poznaju junaci. Tranzicioni i Tuđemilski. Gledajući ta tužna lica, reklo bi se da nijesu tome skloni. Nema ne, njima bez vlasti nema života. I još gore: nema ni poštenja.

Država i poštenje

Nema načina da se predvidi ponašanje poštenog političara, oštrog borca za zajedničku stvar. Filozofi su vazda, sa razumljivom sumnjičavošću, gledali na ponašanje čovjeka koje se temelji samo na poštenju. Čak je jedan Spinoza rekao da je jadna država koja se oslanja na poštenje. Ciljao je na neophodnu dopunu Zakona, stege, što bi rekao Knjaz Danilo, kao sigurnije tlo.

Nije čudo što je početni slogan Mila britve i družine bio: mladi, lijepi i pošteni. Posljednja na spisku vrlina pokazala se najprvom, i najvažnijom, kako za njih i trabante, tako i za društvo u cjelini.

Ključna stvar za svakog političara je upravo poštenje, koje u DPS Crnoj Gori nikad nije upitno, stoga  nije uputno ni provjeravati. Ono se podrazumijeva i ne smije biti predmet teorijske, kamoli sudske rasprave. Lijepo je rekao nažalost (već) zaboravljeni dps poslanik Obrad – Mišo Stanišić – u poštenje mi ne dirajte. Novi premijer je napravio nedavno početničku grešku kad je pomenuo poštenje prisutnih poslanika skupštinske većine:  poskočiše kao opareni, i pravo je čudo, što u opravdanom bijesu namah premijera nijesu smijenili. I nije rečeno da neće, teško da će mu oprostiti. Ako misle da jedu `ljeba bez motike, moraju čuvati poštenje. Od svake provjere.

Pročitajte JOŠ:

Srbiji je potrebna ambasada u Tbilisiju, jer prijateljstvo Srba i Gruzina datira još iz vremena Svetog Save