DPS-Topalovići „spalili“ Nikšić: „Ostali samo dugmići“

„Ostali samo dugmići“, čuvena je replika iz kultnog Šijanovog filma „Maratonci trče počasni krug“, nakon što „deda“ spali Đenku. Čitavu scenu upotpunjuje i poluosmijeh Mije Aleksića, sa kojeg se može pročitati i ono, tako pogubno – a naše: „Ćuti, može biti i gore“!

Vjerovatno da ne postoji rečenica koja bi bolje opisala ono što su DPS- Topalovići napravili od Nikšića-perjanice, kojem je klicao kralj Nikola. Industrijskog, ali i naučno-kulturnog centra Crne Gore. Ali, i od Nikšićana. Stoga naročito morbidno djeluju brojne čestitke crnogorskog državnog vrha povodom Dana oslobođenja Nikšića.

Čestitaju slobodu gradu koji su – zarobili. Ekonomski i duhovno!

Iz Nikšića su – redom: Milo, Aco i Sandra, Fićo i Milutin, kao i nebrojeni ministri i visoki državni službenici. A svi oni, udruženim snagama, od rodnog grada napravili su provinciju, čak i i u ovim našim, otužnim okvirima.

Dovodeći ljude na prag egzistencije, surovo kažnjavajući nepodobne nemogućnošću zaposlenja, zbunjujući narod raznoraznim istorijskim, jezičkim i drugim falsifikatima, od dobrog dijela Nikšićana stvorili su zombije, lišene kritičkog mišljenja i širokog spektra osobina koje čovjeka uistinu i čine čovjekom. A tada, sve postaje nebitno osim Mila, DPS-a i – punog frižidera.

Za radno mjesto u Javnoj upravi ili u firmama režimu bliskih „preduzetnika“ – mnogi su se odrekli prošlosti, ne shvatajući da zarad pukog preživljavanja u sadašnjosti prodaju budućnost, žrtvujući usput i bliske ljude. Ali i ponos i obraz, ako su ih ikad i imali.

Tako je i postalo moguće da jedan dio Nikšićana, vjerovali ili ne, mrzi Srbe. Da pojedini „modernizuju“ predačke spomenike idući za raspopom Mirašom od tende do tende (u kockarnice i na modne revije Miraš preferira ići sam). Tako je postalo moguće i da nekome smeta pjesma „Srpkinja je mene majka rodila“, kao i da dio Nikšićana navija za Budućnost (što je u neka srećnija vremena bilo nemoguće i čega se, inače, pravi navijači Budućnosti – groze), dok lokalni klubovi jedva preživljavaju.

Izjava Đukanovića da je „Nikšić sa svojim ljudima, doprinio u velikoj mjeri oblikovanju današnje Crne Gore“ najgrublja je uvreda i za Nikšić, i za one koji ga vole i u njemu žive.

Nije Nikšić, niti njegovi ljudi doprinio oblikovanju ovakve Crne Gore, nego su neljudi rozobličili i njega i čitavu Crnu Goru, pretvarajući ih u antipod onome što su nekad bili.

A bili su i slobodarski, i antifašistički, a i srpski!

„Izranjavljeni“ Nikšić neće oporaviti Milutin Simović, dovodeći vodu u nikšićka sela (podsjetimo, 21. je vijek), Duško Marković – bacajući lopatu maltera, niti Milo – koji rijetke posjete rodnom gradu iskoristi da ospe uvrede na račun SPC. A naročito ne opštinski funkcioneri i uhljebi-klimoglavci, podli saučesnici u „ubistvu“ svog grada.

Nikšić može oporaviti samo onaj prokazani dio stanovnika koji, bar povremeno, ode do crkve Sv. Vasilija pokušavajući da nađe snagu kako bi preživio „Milov zeman“ i koji, nekim čudom, rađe posegne za knjigom nego za članskom kartom DPS-a.