Dostojanstvo
1 min read
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Etimologija pojma DOSTOJANSTVO seže do latinskih korijena i vuče porijeklo od riječi dignitis koju smo mi preveli terminom „čast i ugled“ jedne osobe. Takođe, „dostojanstvo je termin koji se koristi da označi pravo na poštovanje i etički odnos od rođenja“. To je, istovremeno, „međunarodno zagarantovana kategorija i predstavlja dio svih akata kojima se regulišu ljudska prava“.
U etičkom kodeksu ljudi sa ovih prostora, ovaj pojam se objašnjavao raznim sinonimima, ali svi oni su značili jedno: pravo da se kroz život i društvo kreće uspravno, uzdignute glave i bez sjenke. Za takvo pravo i takav društveni status, ni jeda cijena nije bila previsoka, a da bi se stekli neophodni su bili hrabrost, poštenje, pamet, čovjekoljublje i, iznad i prije svega, istinoljublje.
Istorija Crne Gore je bogata likovima i primjerima „čojstva i junaštva“ kako je ovu, čisto etičku, kategoriju krstio Marko Miljanov. Na žalost, ta ista istorija ništa manje je bremenita pojedincima sasvim suprotnog etičkog predznaka. Pojedincima za koje je narod imao ništa manje preciznu i veoma sadržajnu etičku definiciju: nečovjek, izrod, nesoj, nerod… Dešavalo se, doduše, da istorijske (ne)prilike iz taloga neke pojedince podignu do nezasluženih visina, i obrnuto, ali narod je uvijek imao „svoju“, paralelnu, istoriju koja se u mnogo čemu nije slagala i poklapala sa zvaničnom. To što istoriju odvajkada pišu pobjednici nije bila nikakva garancija da se, nakon nekog doba, heroji nađu u blatu a prokazani, odbačeni i uniženi budu popeti na zasluženi pijedestal.
Kako god, pravo na dostojanstvo, odbranjeno ne društvenom pozicijom već ljudskim djelanjem i trajanjem, oduvijek je bilo i biva mjera svega. Ali, to pravo nikad do sada nije bilo ugroženo, napadnuto i osporeno kao u ovovremenoj Crnoj Gori. Građanin Crne Gore, kao biće i „nosilac državnog suvereniteta“ unižen je do mjere koja nije bilježena ni u vrijeme najžešće tiranije i robovanja. Čovjek – građanin, ta neprocjenjiva vrijednost savremenih društvenih sistema, u Crnoj Gori je dobio – cijenu. Od one kojom se njegov glas i lična karta vrednuju cijenom nedostojnom magareta, pa do one kojom se njegova lojalnost i odanost vrednuju robovskim ćutanjem, pognutom kičmom i strahopoštovanjem.
Te vrste „vrednovanja“ nije pošteđen niko. Od akademika čije se zvanje prevodi sa „besmrtnici“, profesora koji sa egzaltacijom slušaju i aplaudiraju jednom od najgorih studenata kojeg su u karijeri „propustili“, ljekara, novinara, pa do običnih građana koji, u golom strahu za golu egzistenciju, „trpe to što moraju da trpe dok moćni čine ono što mogu da čine“, kako je to davno rekao Tukidid.
Ali, dostojanstvo je, prije svega, moralna kategorija koja često odstupi od socijalnog statusa pojedinca. Mada pojedinačna vrlina, dostojanstvo se ponekad ispolji kao kolektivan izraz neslaganja, netrpljenja, prkosa, otpora i krika „zgaženog pod ropskom čizmom“. Nedavni istup grupe ljekara iz Nikšića koji su digli glas protiv NKT tiranije nad pravom vjerskog okupljanja, podržan od kolega širom Crne Gore, potvrda je da „poštenje još nije umrlo“. Takav čin, kojem se ovih dana pridružuju profesori, studenti, radnici… svjedoči onoj narodnoj da „sila može sve što hoće, al’ ne može dokle hoće“. Uzalud je sva propagandna mašinerija establišmenta koja ove manifestacije nemirenja sa jarmom pokušava da kvalifikuje raznim, često pogrdnim, terminima, one su dokaz aksioma koji su postavili još stari Grci da „tamo gdje djeluje sila, nema politike“! A izostanak politike, u njenom punom a ne ovdašnjom nedemokratskom praksom iskrivljenom i obezvrijeđenom značenju, siguran je znak da je određeni društveni poredak potrošen i da se njegovo „groblje vrijednosti“ može održavati isključivo lažima, prijetnjama i silom.
Kad ponos od svog jedinačnog karaktera poprimi manifest širokog otpora, onda pojedinačno srozavanje ljudskog digniteta, poput Pajovića, Džakovića i drugih (a pune su ih stranice društvenih hronika ovoga doba), postaju karikaturalna pojava, bez obzira na trenutni uticaj. Ti pojedinci samo daju na značaju onim suprotnim, svijetlim, primjerima buđenja ponosa, poput onog mladog Raičevića iz Berana, i drugih. Oni su potvrda da se za ponos plaća skupom cijenom, cijenom koja ovdje kod nas često prevazilazi onaj socijalni prag koji je, u simboličkoj ravni, tako blizu vješalima ili nabijanju na kolac. Sjetimo se samo nikšićkih profesora, i onog iz Herceg Novog, koji su, braneći čast i dostojanstvo profesije i srpskog jezika, već sedamnaest godina „na bijelom hljebu“. Ali, kaže se da za uspravan hod kakav dolikuje čovjeku ni jedna cijena nije previsoka. Razmišljajući o tome, uvijek se sjetim primjera jednog glavara iz Pipera, (tvrde da je bio Božović), kojeg su Turci htjeli da privole da ih predvodi u potjeri za hajducima. Redom su mu sinove nabijali na kolac, ali on je mučenički trpio – i ćutao. Najmlađi, tek dječak, dok je drhteći čekao „svoj red“ pitao je oca hoće li ga to puno boljeti.
„Hoće, sine, hoće, ali će kratko trajati. A sramota ako popustimo trajaće dovijeka“!
Ponos je, dakle, moralna kategorija često kaljana strahom, pohlepom i lažima. Ali, oni koji su mu znali vrijednost i bili spremni da istrpe, da ustanu, da progovore i odupru se, obezbjeđivali su sebi mjesto na onim svjetlijim stranicama istorijskih čitanki, legendi i narodnog pamćenja. Jer, samo je čovjek mjera samom sebi i do njega je da je odredi. „Mene može da ponižava ko god hoće, al’ da me ponizi nema čoveka na ovom svetu, sem jednog, a to sam ja“, govirio je Patrijarh Pavle, živa ikona ponosnog trajanja kroz život.
Dakle, da bi se vratilo kolektivno stanje ponosa i života dostojnog čovjeka ovoga doba, mora se vratiti lično dostojanstvo. Pa neka košta. A oni što se diče „ponosom“ na sili, moći i represiji zasnovanom, trebalo bi da znaju onu čuvenu sintagmu da su „ u Hramu slavnih nečija imena uklesana u kamenu a nečija ispisana u ledu“, i da mjesto „upisa“ ne zavisi ni od položaja, bogastva i svega što je za „ovog vremena“.
Danas je Vidovdan, onaj dan i onaj datum kada se, evo šest vjekova, iznova postavlja pitanje izbora između „nebeskog i ovozemaljskog carstva“. Izbor je uvijek lični, posledice često kolektivne a slava ili sramota traju dovijeka!!!
Pročitajte JOŠ:
