Doktorat na srpstvu, honorar na crnogorstvu: Ideološki preobražaj Živka Andrijaševića (I dio)
1 min read
Analiza ideološkog licemjerja jednog režimskog profesora
Živko Andrijašević predstavlja paradigmu intelektualca koji je akademski ugled stekao na jednoj ideološkoj matrici – srpskoj, da bi ga kasnije, u službi režima i pod okriljem finansijskih i institucionalnih privilegija, prodao drugoj – crnogorskoj. Ovaj tekst je prvi u nizu koji će sistematski prikazati etape tog preobražaja.
Široj javnosti poznat je kao ideolog DPS – (novo)crnogorstva, savjetnik premijera (M. Đukanovića), čovjek koji je godinama uživao brojne sinekure bivšeg režima, ali i kao čovjek koji je često bio u sukobu sa svojim kolegama i studentima. Etički odbor je Univerziteta Crne Gore ustanovio je juna 2023. godine da je Andrijašević plagirao sopstvenu knjigu („Crnogorska crkva 1852-1918“, Pogorica, 2008) za izbor u akademsko zvanje redovnog profesora, zbog čega mu je izrečena kazna – javna osuda, sa objavljivanjem na sjednici Senata Univerziteta.
Andrijašević se nije žalio, pa je pomenuta presuda postala pravosnažna septembra iste godine.
Doktorat
U svojoj doktorskoj disertaciji, odbranjenoj 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Andrijašević temeljno i sa punim naučnim ubjeđenjem razrađuje istorijsku ideologiju Crne Gore kao — srpske države. Bez i najmanje rezerve, on u svom radu iznosi sledeće stavove:
-
Da su Crnogorci bili „elitni Srbi“;
-
Da je Crna Gora „nastavak i čuvar srpske državnosti“;
-
Da je Zeta „kolijevka srpske državnosti“;
-
Da je državna politika Crne Gore bila „nacionalna misija srpstva“;
-
Da su Srbi u Crnoj Gori pripadali sve tri konfesije – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj.
Posebno je važno istaći da Andrijašević ne dovodi u pitanje nijedan od izvora koje koristi – on ih prihvata, interpretira i utemeljuje kao istorijsku istinu. Ovo jasno pokazuje da je on, i kao istoričar i kao intelektualac, u tom periodu bio ne samo ideološki naklonjen srpskoj nacionalnoj misiji Crne Gore, nego i aktivan njen tumač.
Krenimo redom u analizu njegove doktorske teze.
U uvodu diseratacije koja je naslovljena „Državna ideologija Crne Gore od 1848-1918“, Andrijašević detaljno objašnjava, i to potkrepljuje relevantnim izvorima, korijen pojma „srpstvo“ u Crnoj Gori. Napominje da je vladika Danilo Petrović Njegoš (1697-1735) bio „fasciniran Kosovskim mitom i nemanjićkim periodom crnogorske istorije“, kao i da je on (vladika Danilo) tvorac sintagme o Crnoj Gori kao „srpskoj zemlji“
Prema Andrijaševiću, vladika Danilo je smatrao da su crnogorski vladari „jedini slavni despotski rod“, koji je opstao poslije Nemanjića, a potiču od nemanjinog sina Vukana. Nemanjići su za knjaza Danila, kaže Andrijašević, „naši carevi srpski“, a Balšići i Crnojevići su „legitimni naslednici Nemanjića“.
Da je Crna Gora „jedini slobodni dio Srpskog Carstva“, smatrao je i vladika Petar I Petrović (1784-1830), piše Andrijašević u svojoj disertaciji, pozivajući se na njegovu Kratku istoriju Crne Gore, objavljenu u prvom broju časopisa Grlica, 1835. godine. „Posljednji Crnojević je, navodno, rekao da im on ostavlja umjesto sebe mitropolita – sve dok Bog „promisli za Srbski rod na drugi bolji način“.
Prema Andrijaševiću, Crnogorci su sebe smatrali „elitnim Srbima“, na šta je u velikoj mjeri uticala i epska poezija.
Politički ciljevi Crne Gore temeljili su se na mitu o neprekinutoj slobodi Crne Gore i crnogorskom nacionalnom elitizmu, smatra Andrijašević. Borba za okolne teritorije postala je borba za oslobađanje djelova Srpskog Carstva i ujedno osvetu Kosova. Smatralo se, piše Andrijašević, da su Crnogorci „srpski zbjeg“, koji se nastanio u planinama da bi se osvetio Turcima za Kosovski poraz i smrt kneza Lazara. Knjaz Nikola je u svojim pjesmama pozivao da se krene u borbu „za obnovu Carstva i za oslobođenje čitavog srpskog naroda“.
Treće poglavlje u disertaciji naslovljeno je: „Državna ideologija prvih godina „nove“ Crne Gore (1878-1885)“. U ovom poglavlju, Andrijašević se bavi Crnom Gorom nakon Berlinskog kongresa: međunarodnim priznanjem, proširenjem granica, ekonomskim prilikama, nacionalnoj strukturi, državnoj upravi… Nezadovoljna odlukama Berlinskom kongresa, piše Andrijašević, tadašnja crnogorska vlast smatrala je da je Crna Gora dobila samo mali dio onoga što joj pripada, na koje ima istorijsko i državno pravo. „S tim u vezi, isticalo se da je Crna Gora zakoniti i, s obzirom na žrtve, zaslužni nasljednik svih onih djelova Srpskog Carstva koji su bili, ili još uvijek jesu, pod turskom okupacijom“. Stoga je, smatra Andrijašević, i bilo za očekivati da će velike sile uvažiti to njeno pravo i dodijeliti joj teritorije, koje je, ako ništa drugo, a ono uvažavajući njene podnesene žrtve, zaslužila.
Citira Glas Crnogorca, u kome se navodi da: „Srpska stvar još nije dovršena“, a time i zadaci Crne Gore nijesu riješeni.
Andrijašević u disertaciji navodi da uređena i modernizovana crnogorska država treba i dalje da bude „rasadnik slobode srpske“, i da bude „privlačna snaga za svoju braću u okolini“. To je, prema tumačenju Andrijaševića, nagovještaj opredjeljenja političkog centra Crne Gore da i dalje bude jedan od predvodnika nacionalno-oslobodilačkog pokreta srpskog naroda i opredjeljenja državne politike Crne Gore da nastavi sa nacionalnom djelatnošću u okruženju.
Crna Gora je, prema mišljenju Andrijaševića, imala posebno mjesto u toj borbi srpskog naroda, a svojom „vjekovnom junačkom borbom održala (je) neprekidnost srpske države“.
Nakon Berlinskog kongresa
Nakon Berlinskog kongresa državna vlast je kreirala politiku za stvaranje „nove“ Crne Gore, temeljeći je na crnogorstvu, piše Andrijašević u svojoj disertaciji, navodeći da je to izazvalo „neke nedoumice i pitanja: da li je crnogorstvo pandan srpstvu, i da li se Crna Gora usvajanjem crnogorstva kao državnog načela, odriče borbe za interese srpstva, kao osnovnog načela svoje nacionalne politike?“ Takvi članci, piše Andrijašević u disertaciji, izazivali su negodovanje u dijelu crnogorske omladine, „koja je bila zanesena srpskim idealima“, ali i „u dijelu srpske štampe“, jer se posumnjalo da se time „Crna Gora odriče svoje nacionalne misije i da se želi predstaviti kao izdvojeni dio srpskog etničkog i duhovnog kruga“.
Prema Andrijaševićevom tumačenju, crnogorstvo se doživljavalo kao skup moralnih načela koja su izgrađena u „staroj“ Crnoj Gori, i koja je sada trebalo učiniti uzorom ili modelom na kojemu treba graditi i „novu“ Crnu Goru. Crnogorstvo je trebalo da postane osnovni postulat na kojemu će se izgrađivati društvena svijest i relacije u novopripojenim oblastima koje nijesu imale iskustvo zajedničkog života sa „starom“ Crnom Gorom sve do 1878. godine. Srbi iz novopripojenih oblasti, piše Andrijašević, postaće „pravi“ Crnogorci, tj. dio crnogorske države, onoga trenutka kada u potpunosti prihvate crnogorstvo, kao skup moralnih normi i društvenih pravila
Crnogorstvo je, prema pisanju Andrijaševića, osmišljeno kao društveni ideal, sa ciljem da se u novopripojenom dijelu Crne Gore stvori osobena istorijska svijest. Prihvatanjem crnogorstva prihvatio bi se skup moralnih nazora koji su stvoreni u „herojskoj“ Crnoj Gori. Dokazi o izuzetnosti crnogorstva leže u „istoriji“ Crne Gore – da ona nije nikada potpala pod tursku vlast. „Crnogorstvo, tj. duh čojstva i junaštva održao je i stvorio takvu Crnu Goru, Crnu Goru koja je zbog toga postala uzor čitavom slovenskom svijetu i najveća nada pokorenim Srbima. Srbi iz novodobijenih oblasti koji prihvataju crnogorstvo kao ideal i kao sistem najviših moralnih vrijednosti, neminovno prihvataju i onu svijest o prošlom koja ide u prilog tako shvaćenom crnogorstvu i koja opravdava njegovo apsolutno prihvaćanje… Kada se to (prihvatanje crnogorstva) desi, onda, primjera radi, Carev Laz, Martinići, Krusi ili Grahovac postaju dio „naše istorije“, bez obzira što „naši“ preci u tim bitkama nijesu učestvovali, niti su tada bili u sastavu Crne Gore… Kada bude prihvaćeno da je istorija „stare“ Crne Gore „naša“ istorija, onda Crna Gora postaje „naša država“, a Petrovići-Njegoši “naša dinastija“, piše Andrijašević.
Dakle, to crnogorstvo je bilo stvar projekta, ono je moralo biti idealizovano. Ono nije bilo nacionalno koliko je bio etički pojam.
Jasno je, dakle, da je stav Andrijaševića da crnogorstvo nije postojalo prije Berlinskog kongresa, odnosno, nije ga bilo prije nego je knjaz Nikola osmislio strategiju da politički pridobije stanovništvo u novopripojenim krajevima Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa. No, da se taj pojam – crnogorstvo, nije mogao tumačiti kao posebna nacionalno određenje, Andrijašević je nedvosmislen:
„Dio toliko puta potenciranog stanovišta da su Crnogorci nešto posebno, ali ne zato što su posebna nacija, nego zato što su nacionalna elita!“ Andrijađević upravo priznaje da je teza „elitnih Srba“ dovela na koncu do paradoksa da vjeruju da uopšte i nisu Srbi. Stoga zaključuje da forsiranjem crnogorstva kao temelja nove crnogorske države nije bio nagovještaj da se Crna Gora odriče od nacionalne misije i „interesa srpstva“, već prije svega nagovještaj da će se najvažnije duhovne osobenosti Crnogoraca očuvati i nakon velikih društveno-političkih promjena do kojih je došlo 1878. godine, ali i učvršćivati kod novih državnih podanika. Očuvanje i širenje tako shvaćenog crnogorstva bio je dio državne strategije, usmjerene ka integraciji „stare“ Crne Gore sa novopripojenim oblastima, odnosno, ka postizanju duhovnog jedinstva čitavog ovog prostora“.
To crnogorstvo, dakle, nije značilo odricanje od koncepta nacionalnog i državnog ujedinjenja srpskog naroda, smatra Andrijašević.
Politički obrt kao naučna „revizija“
Andrijašević je primjer tzv. naučnika u službi režima: on ne evoluira u znanju, već se ideološki prilagođava. Njegova „revizija“ istorije nije zasnovana na novim dokazima ili otkrićima – ona je posledica političke koristi. Srpstvo je bilo put do zvanja, crnogorstvo je put do nagrada, honorara i položaja.
Očekivano, u režimskim krugovima on nije postao poznat i priznat onda kada se bavio istorijom, nego je, podsjećamo Andrijašević za knjigu „Crnogorska istorija“ dobio Trinaestojulsku nagradu i doživotnu nacionalnu penziju – u knjizi u kojoj je izbačeno svako pominjanje srpskog karaktera Crne Gore, iako je upravo tim tezama izgradio svoj akademski status.
Prvi dio analize ideološkog diskursa Živka Andrijaševića pokazao je kontrast između onoga što je pisao kao doktorand u Beogradu i onoga što je postao kao karijerni istoričar u Podgorici. Riječ je o dvije različite osobe – ili barem o jednoj osobi sa dvije „istorijske istine“, zavisno od toga ko plaća.
U narednom tekstu bavićemo se Andrijađevićevim opisom Zete kao kolijevke srpske državnosti.
Zašto je važno razobličiti akademski oportunizam?
Kada akademska zajednica prestane da bude autonoman korektiv društva i postane dio režima, onda znanje više nije znanje — nego propaganda. Tada naučni radovi postaju ideološki pamfleti, unaprijed naručeni dokumenti, a istoričari agenti političke konstrukcije stvarnosti. Upravo u tome leži značaj razobličavanja slučaja Živka Andrijaševića. Andrijašević je doktorsku titulu stekao na jednom ideološkom narativu (srpskom), a zatim je, vođen lično-karijerističkim motivima, u potpunosti promijenio svoj „naučni“ pogled i počeo promovisati suprotnu ideološku liniju (crnogorsku), pod kapom vlasti koja je bogato nagrađivala politički korektne istoričare. Takav postupak nije evolucija u mišljenju — to je intelektualna korupcija.
Nakon dosta razmisljanja o gospodji Budisavljevic koja je „spasila“ nekoliko hiljada zivota dece izJasenovcu (navodno eto „toliko“ da ne bude primecena), po mom misljenju (a dobro sam i dugo razmisljao, da ne kazem od trenutka objavljivanja filma), pustili su je da radi to sto radi, jer je radila u njihovom interesu. Sva ta „spasena“ deca udomljavana su u ustaske porodice i vaspitani su kao Ustase. A planirano je da budu udarna pesnica nacionalzma kasnije kad dodje do eskalacije. Poznajem mnogo slucajeva gde su ljudi pre devedesetih otkrili da im pravo ime i prezime nisu Stipe Božo, Ante Prljak nego Slobodan, Ilija, Milan i ta spoznaja svojih predaka… Ista situacija je bila i u Bosni, Hercegovini, Liki… Nije bitno da li je u pitanju katolicka vera ili muslimanska vera. Pa ne moze nijedna ideologija i ne moze niko da ti usadi nista u glavu, ukoliko do tebe prodre svest o tvojim precima. Velika vecina tih ljudi jeste bila izgubljena u trenutku kad treba da odaberes stranu, ali je vecina koji su bili svesni svog porekla, odabrala stranu predaka. Na srecu (u zavisnosti sa koje strane posmatras), smatram da je spaseno mnogo vise dece od onoga sto je prezentovano, jer je to bio genijalan nacin ostvarenja cilja tih monstruoznih ljudi, koji bi da drzavu grade tamo gde im narod ne zivi. A kako sve vise vremena prolazi i kako konstantno ima takvih akcija (otimanje dece od strane Ustasa, pre toga Turaka, unijacenje, islamiziranje itd) jednog naroda ima sve manje i manje i uvek se prica kako eto oni hoce „veliku drzavu“. Ima ljudi koji se secaju da su porodice koje su vladale Crnom Gorom trideset godina, sebe uzdizala pre devedesetih po srpskom duhu. I onda napravili zaokret. Tako i treba da bude. Srbin nazalost ne mozes postati kao Kanadjanin ili Amerikanac. Nemac mozes postati, ali te taj fasisticki narod nikad ne prihvati. Ti iako imas Nemacko drzavljanstvo, ti si za njih uvek niza rasa. Na Balkanu je stvar komplikovana. I na svakih 100godina Balkan se delimicno resetuje. A onda opet nanovo unijacenje, pokrstavanje, propaganda itd. Pa kako niste znali da je Niš stari sveti Albanski grad, a Pecka patrijarsija i Belo brdo meka narodnosti Albanije… Deda mi je sahranjen u Istri 1986. Na tom malom groblju bilo je na stotine italijanskih grobova, starih po nekoliko stotina godina, i deset puta manje ostalih grobova. Nekoliko puta sam bio u poslednjih 15 godina. Italijanskih grobova je ostalo mozda 10%. Sve su ih „preorali“. Tako to ide… Jedni se iseljavaju, drugi naseljavaju, do restarta. Jer sto bi jedan moj prijatelj rekao: moj cukundeda se vratio na ognjiste, moj deda se vratio na ognjiste, ali ja ne zelim da se vratim.
Može da se rodi čovek đe se rađa nije od njega se dobro pazi pranđedovsku narav krije
Kao doktorski kandidat mislim da bih mogao na neki nacin doprinjeti ovoj kritici akademskog opurtunizma, ako nista, dozvolite mi da bar da pokusam. Mi koji se bavimo naukom izlozeni smo akademskim pritiscima, i cesto suoceni sa razlicitim stavovima i ideoloskim imperativima, zavisno u kojoj akdemskoj oblasti i akademskom diskursu radimo. Ja sam licno imao pritisak a i osjetio posledice koje se ovdje u engleskom akademskom zivotu nazivaju „Imposter Syndrome“. To sam iskusio tokom rada na svom „honors“ disertaciji obradjujuci temu uloge SPC u formiranju i odrzavanju srpskog nacionalnog identiteta. Morao sam, aiako se nisam u potpunosti slagao, da zarad jacine mog glavnog argumenta argumentovano prikazem da i SPC nije uvijek i iskreno bila uz svoj narod kojem je prakticno formirala nacionalni identitet, nego da je to radila iz svojih materijalnih i interesa svog vlastitog opstanka. Naravno, bez obzira da li je ova moja tvrdnja tacna ili ne, ne umanjuje velicinu uloge SPC u definisanju i odrzavanju spskog nacionalnog identiteta i bica.
Koliko sam mogao shvatiti iz ovog kratkog kritickog teksta, Dr Zivko, a na sto Vas tekst ukazuje, nije iskreni objektivni akademik, i da nije svoj doktorski rad temeljio na svojim stavovoma to potvrdjuje cinjenica da je njegova disertacija pod nazorom i rukovodjena akademskim timom na u univerzitetu u Beogradu u skladu sa spskim akademskim diskursom (ideologijom) zastite i promovisanja srpske istorije na podrucju Crne Gore kao jedne od „srpskih zemalja“.
Da je ovaj akademik iskoristiou potrebu SANU za ovakvom vrstom rada u uslovima narusavanja i pretnje revizije srpske istorije i etnickog identiteta na prostoru Crnr Gore za oskocnu dasku prezentovanja sasvim supretne ideologije, moze se zakljuciti iz dijelova teksta njegove disertacije – trece poglavlje – gdje on prezentuje pojma „crnogorstva“ kao „skup moralnih normi i društvenih pravila“ koje trebaju prihivatiti svi oni koji do 1878 nisu bili u sastavu i pod uticajem tog „crnogorstva“. Ovaj argument, indirektno ili cak direktno pobija njegov glavni argument Crne Gore kao „srpske elite“ i koljvke-bastiona srpstva. Dakle, ako je suditi po ovome, a izgleda da je dovoljno, a sto potvrdjuje i njegova ne akademska evolucija i akademsko sazrevanje, nego ideoloski preokret zarad licne materijalne koristi. Pa zar nije dovoljna cinjenica da je radio kao savjetnik covjeku, Milu Djukanovicu, koji se potvrdio kao jedan od najzescih neprijatelja srba, posebno srba u Crnoj Gori.
Na kraju, budite svjesni i uzmite u obzir da akademici grijese, sto je ljudski, i da nisu u stanju izbaciti subjektivnost u svojim pristupima, jer je to nemoguce unatoc rigoroznosti akademske prakse i upotrebi objektivnih akademskih metoda i metodoligija. Cesto se desi da akademske disertacije, eseji i analize, na prvi pogled i na izvjesno vrijeme izgledaju kao izuzetno kvalitetni radovi, a onda obrtom i izlaskom na povrsinu drugih dokaza gube na znacaju i vrijednosti, ili jednostavno postaju samo primjeri akademskih gresaka cija vrijednost spada na korektnu akademsku fromu i praksu. Primjer je Francss Fukuyama sa svojom cuvenim knjigom i tvrdnjom „The End of History and the Last Man“.
Nadam se da ce akademici i oni koji krenu tim putem u Crnoj Gori i SANU uspjeti da se suoce i suprostave zloupotrebi akademskog poziva i njegovom politiziranju-akademskom opurtinizmu.
Sve najbolje,
Zašto se odstupa od one stare,,crnogorci su elitni srbi ,, što i dr. Govno priznaje, a da su današnji crnogorci jedino priznati među sobom, crnogorski srbomrsci.
Čovjek bez morala, kičme i čojstva. Nije vrijedan pominjanja imena. Primjer puta nečovjeka prodanog komunističkim idejama i koji se prodaje za „šaku“ eura!
Živko rasrbice,kako si moga izdati prađedove i Njegoša i igrati šokačko proustaško kolo sa montegrinima?
Javi se ako ovo čitaš i osvjetli svoj crni obraz.
PRAVILA POSTUPKA IZBORA
U AKADEMSKA I NAUČNA ZVANJA
Član 9
Ako se nakon izbora u akademsko odnosno naučno zvanje dokaže da naučni radovi
na osnovu kojih je izvršen izbor predstavljaju plagijat, ili ako lice sa akademskim
odnosno naučnim zvanjem prekrši Kodeks akademske etike, pokreće se postupak za
oduzimanje zvanja.
Postupak iz stava 1 ovog člana pokreće Senat Univerziteta na sopstvenu inicijativu ili
na predlog Vijeća organizacione jedinice Univerziteta.
Na Filozofskom fakultetu imate jos istoricara koji su plagirali i kojima treba oduzeti titulu i zvanja. Imate bivse i sadasnje rukovodice koje treba ispitati u vezi izbora. Pola profesora bi izgubilo zvanja.
Ovaj Papak je izgubio Obraz za Novac,ne samo što je izgubio Obraz nego bi i Dupe dao za njega i da bude Podguzna Muva u DRPSU.Da čovek menja mišljenje kao ovaj, to može samo Ljudski Odron i Talog,da li ta nekada velika Srbenda ima i malo Srama makar kad se pogleda u Ogledalo vidi sebe i ne poznaje se.
Dr Živko samo kleca stopama mnogo čuvenijeg kolege, simbola izdaje sopstvene diplome, katedre i svega onoga na čemu se afirmisao – Novaka Kilibarde. Nije da ga branim, ali teško da će dostići Novakovu ‘slavu’.
Samo se pitam šta je to tako primamljivo da vrhunski obrazovani ljudi sami sebe bace u .ovna.
Bio je asistent kada sam studirao istoriju u NK. Kakva je to Srbenda bila… Ponosio se što je Hercegovac. Za Crnu Goru je govorio da je to samo geografski pojam, jedna od država Srba… Čak je sumnjao u čistoću krvi Srba iz krajnjeg JI Srbije, kao i Negotinske Krajine
Njegov potrčko dr. Papković Dragutin će ga prestići u nesojstvu i neznanju. Prije par dana svi portali su objavili jedan njegov uradak, nešto o Nevesinjskoj pušci i Berlinskom kongresu, u kome kaže „Crna Gora je prije Berlinskog kongresa imala međunarodno priznatu granicu (prema Autro-Ugarskoj iz 1841…“ Kako dr. Bravusjan ne zna da je Austro-Ugarska nastala 1867.?
Ma daj! Ima bolji primer… Tvrdio je da je Crna Gora pod kraljem Mihailom Vojislavljevićem 1072. godine poslala vojsku da Srbiju (tzv. Pomoravski Vojtehov ustanak) spasi od Romeje (Vizantije) na čelu s vojvodom Petrilom… Tada je, veli, Mihailo proširio Crnu Goru do Prizrena….
A Mihailo je inače tek krunisan 1077. godine…. Da ne bude zabune
Upravo ta Papovicev tekst u Pobjedi je bio predmet moga komentara koji Pobjeda nije objavila.Moje poznavanje istorije nije takvo da se mogu olako upustati u polemike s onima koji su to izucavali.Medjutim,tu mi je nesto „zasmrdjelo“,reagovao sam komentarom koji je bio maksimalno prilagodjen uredjivackoj politici Pobjede ali ga nijesu objavili a on je glasio:
„Sto se tice pravoslavnih Hercegovaca (tvoja formulacija),ako uzmemo da si sve u pravu,ti mozes tu svoju istoriju okacit macku o rep a evo zasto.Muslimani,danasnji Bosanci,BiH smatraju svojom nacionalnom drzavom.To nije nikakva tajna,ostale nazivaju podstanarima.Hrvati nikad nijesu odustali od Hrvatske do Zemuna.Hrvatska je skoro ociscena od Srba a „udarna pesnica“ su bili Hrvati iz Hercegovine.Iz Crne Gore,tradicionalnog saveznika Hercegovaca,porucuju im upravo to;vi pravoslavni Hercegovci ste isto sto i Crnogorci ali ste sad nacionalni Bosanci i Hercegovci a ono ZAVNOBIH “ i srpska i hrvatsaka i muslimanska“ je bila samo jedna neslana shala koja je postala vic o Crnim Bosancima i Gorim Hercegovcima“.
Bila je na kraju,jos jedna recenica koje se ne sjecam doslovce ali nesto u smislu;ako Hrcegovci kazu da su nacionalni Eskimi,tvoje je samo da se to prihvatis.
Moram priznat da su u predhodnoj kolumni,autor D. Veselinov,takodje o Nevesinjskoj pusci,objavili moje protivljenje zbog neke bajke o bogumilima i crkvi bosanskoj.
Ovo je jedan od uglednijih i uspješnijih članova šupak elite Monteprkna.Što se više vszelin troši veći su uspijesi , a džepovi puniji..
Ovaj Andrijašević najbolji primjer KONVERTITSTVA i mizerne ljudske ličnosti koja nema temelja koji je neophodan da bi ostao uspravno. On je neko koga ne cijene ni oni koji su od njega napravili primitivna kome će se svi podsmijevati i koga će i njegovi najbliži prezirati.
Znači,što više €ura u džep to dalje od prađedova i Srbstva.
No sada u tzv. crnogorskomontenegrinstvo,sve više se uhljebljuje ustašluk u CG a Bogomi i po Srbiji.
Na puti ustašluka po CG najveća brana je SPC i Srbi u CG.
A rasrbice sviju vjera dobijaju podršku da prekrajaju istoriju i protjeruju Srbsku dražavnost od Nemanjića do danas. Autor Andrijašević to istorijskim činjencama lijepo objašnjava a što se sa njim događa,znaju €uri.
I onaj prof,Kilibarda je bio veći Srbin od sviju Srba pa i mene i onda ode u montenegrine=€ure.
Lele do vijeka.Najgori učenik generacije,Barske gimnazije,danas ,,DR,,nauka.Zato je C.Gora,procentualno na vrhu u Evropi,po ,,DOKTORIMA NAUKA,,