Dok progone o. Jovana zaboravljaju na vandalizam rektora Nikolića – licemjerstvo novocrnogorske etike
1 min read
Danilo Nikolić (Foto: Novosti)
Medijska hajka koja se podigla protiv sveštenika Mitropoplije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve o. Jovana Plamenca i njegovog sina Krsta zbog, kako su u više navrata isticali iz struktura bliskih odlazećem režimu, neovlaštenog i protivzakonitog prekopanja groba mitropolita, ni manje ni više nego Crnogorske pravoslavne crkve, Arsenija Plamenca, u potpunosti je ogolila licemjernu prirodu decenijama stvaranog totalitarnog poretka.
I dok varvarski čin rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, kao svjedočanstva jednog vremena i civilizacijskog biljega petrovićevske Crne Gore, nailazi na (prećutno) odobravanje najedared ustalasane mase „branitelja Crne Gore“, plemenita inicijativa za obnavljanje Kapele, s druge strane, iz istovjetnog ideološkog kružooka, nailazi na prekornu osudu.
Međutim, za dekonstrukciju mita o upitnosti novocrnogorskog identiteta, ne moramo ići tako daleko. Slučaj rektora Univerziteta Crne Gore Danila Nikolića koji je, zbog ideoloških razloga uklonio epitaf sa nadgorbnog spomenika svog prađeda Staniše Nikolića u Ozrinićima, a na šta je prvi ukazao bivši gradonačelnik Cetinja i istaknuti publicista Jovan Markuš, prije skoro dvije godine, u principijelnoj ravni aktuelizuje se i ovih dana.
Brisanje tragova o identitetu sopstvenog pretka u funkciji potvrđivanja ispravnosti raskida sa turobnom prošlošću
Istoričar Tomaš Damjanović ovaj slučaj promatra kao svojevrsni tranzicioni period u ideološkoj prekompoziciji i konvertitstvu potomaka onih ljudi koji su se odlučili za radikalni raskid istorijskih i identitetskih veza sa svojim precima.
„Premda je, u odgovoru na upite medija, rektor šturo naglasio da je posrijedi strogo familijarna stvar, činjenica je da se, uz dužno uvažavanje njegovog prava na uređenje porodične grobnice, radi o pojavnom obliku duha koji, u različitim denominacijama, vlada javnom scenom Crne Gore već osam decenija. S tim u vezi, totalitarizam kome smo, za sve to vrijeme, izloženi ne dopušta pravo na privatnost: svaki je gest prvorazredni politički čin, a kakvoću ćemo mu odrediti u odnosu na to kako se postavlja prema onome što prethodi totalitarizmu samom. Hoće se reći: ako se, kao dominantni društveni narativ, uspostavi načelo da vas jedna riječ ili pogled – u najširem smislu, uživanje prava na mišljenje – može označiti neprijateljem napretka te, shodno tome, odvesti na kolac, streljački vod, pasje groblje, Goli otok ili vas, u savremenim okolnostima, po uzusima DPS-a i SDP-a i pripadajućih im izvedenica, ostaviti na društvenoj margini, a svaka od naznačenih stavki jeste samo različita i svome vremenu prikladna manifestacija jednog te istog duha, onda se ni uklanjanje stihova čija sadržina prkosi postojećem društvenom konstruktu ne mogu tumačiti kao gest koji pripada registru privatnog. Posljedično, brisanje tragova o identitetu sopstvenog pretka jeste u funkciji potvrđivanja ispravnosti raskida sa turobnom prošlošću„, istakao je Damjanović u razgovoru za IN4S.
Istoričar Damjanović ističe da se ovakav čin savršeno naslanja na tezu o promjeni civilizacijskog kruga, koja, dodaje on, u datom kontekstu, podrazumijeva ne samo sučeljavanje sa izborima naših djedova (to je tek prva faza procesa), nego i brisanje autentičnih tragova o njima (druga faza), da bi se, na koncu, u posljednjoj fazi, prazni prostor naše prošlosti popunio izmaštanim i iz naloga sadašnjice projektovanim doživljajem svijeta.
„Tada se završava proces tranzicije, koja, barem u našem slučaju, podrazumijeva skopčanost duhovnog i materijalnog principa: tek tako, pokazavši spremnost na gaženje volje sopstvenog pretka, uz prigodnu reinterpretaciju njegovog vrednosnog sustava, vi dobijate pravo da svoju poziciju na društvenoj skali moći opravdate onim višim razlogom – niste samo jedan od profesora i niste puki karijerista, još manje konformista. Ne. Vi sada, takvim raskidom, sebi priskrbljujete pravo na trajnost dominantne pozicije u odnosu na one koji nisu bili kadri da načine takav raskid sa sopstvenom poviješću. Drugim riječima, takav čin je potvrda valjanosti tranzicije koju smo doživjeli: vaši nemoćni neprijatelji nijesu u tako nelagodnoj poziciji sticajem okolnosti ili odsustvom spremnosti na samoporicanje, nego zato što ih je istorija kaznila, budući da se nisu našli na pravoj – hoće se reći: pravednoj i progresivnoj – strani. Nadalje, time se potvrđuje legitimitet famoznih tranzicionih pobjednika, jer njihova pobjeda – ostvarena u striktno ekonomskoj ravni – nema garanciju trajnosti sve dok se, u glave gubitnika, ne usadi kao prirodna posljedica pravilnog odnosa prema zajedničkoj povijesti“, poručio je on.
Biloški i ideološki potomci onih koji su utjerivali stoku u Crkve drže slovo svešteniku kako će se odnositi prema grobnici Mitropolita
S druge strane, slučaj grobnice mitropolita Plamenca, gdje se pokušalo utvrditi da li njegovi zemni ostaci zaista počivaju na označenom mjestu – bez ikakve pretenzije da se jednoj značajnoj ličnosti našeg 18. vijeka mijenja identitet – ali su takav čin, u kontekstu borbe za očuvanje monopola (i) na duhovnu sferu, ovdašnji mediji, naklonjeni ideji retuširanja istorije, protumačili kao – nimalo slučajno – atak na istoriju samu.
„Pojednostavljeno rečeno, biološki i ideološki sljedbenici onih kojima je domaća stoka u crkvi prigodan prizor ovdašnjeg duhovnog života, a sveštenik u ulozi konja ili – u nešto nesrećnijim okolnostima po njega – u neobilježenoj grobnici prava mjera organizacije pravoslavne crkve danas pravoslavnom svešteniku drže slovo o tome kako se odnositi prema – mogućoj, ne i potvrđenoj – grobnici jednog mitropolita. Govorimo, dakle, o duhu iz kojeg izviru ljudi kojima je, recimo, u slučaju manastira Stanjevići, onovremena ruina bila adekvatan arhitektonski oblik, dočim je obnovljeni manastir – izraz devastacije. Zaista, govore istinu, jer obnavljanje manastira i jeste devastacija stanja u kome taj isti manastir – shodno tako nakaznom doživljaju svijeta i pravoslavlja – treba da bude. Najbolje je, je li, da ga uopšte nema, a ako već postoji, neka bude ruina u koju ljudi ne zalaze, osim u slučaju nužde. Sa takvim stanovištem se naša zajednica suočava vjekovima, a naročito opasna manifestacija tog neprijateljstva jeste ona koja se, u posljednjih osam decenija, konstituisala kao naše – hoće se reći: izvorno – viđenje svijeta. Preciznije rečeno: ona koju su nam podvalili kao izvornu“, naglasio je Damjanović u razgovoru za naš portal.
Obnavljanje kapele na Lovćenu značilo bi buđenje samosvijesti u narodu
Damjanović je ova dva primjera uporedio tek kao pojavne oblike dva stanja duha, koji se, međutim, na nivou simbola, najsnažnije očituju kroz primjere Njegoševe kapele i Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu.
„Ta dva simbola su antipodi jedan drugom: dok kapela predstavlja zavještanje samog Njegoša i izraz pripadnosti Crne Gore pravoslavnom svijetu, bespogovorne odanosti jedne zajednice ideji koja nadilazi vrijednost svakog člana ponaosob – a zacijelo je i mnogo više od prostog zbira pojedinaca – dotle je svrha mauzoleja potiranje vjekovne utemeljenosti te zajednice. Otuda se, kao simbol raskida sa tradicijom i faktičkog uništenja pravoslavne zajednice – konkretno: Srpske pravoslavne crkve – mauzolej i nije mogao postaviti uporedo sa kapelom – to bi, zbilja, bila simbolička šizofrenija – nego je njegovom izdizanju na Lovćen moralo prethoditi rušenje te kapele. U krajnjem: jedina svrha postojanja mauzoleja jeste da, u simboličkom smislu, popuni onaj prostor koji je ostao upražnjen uništenjem kapele i tako označi dovršenje tranzicije jedne zajednice iz pravoslavne u protivpravoslavnu. Na jednoj drukčijoj razini – to je zamjena ideje o samosvojnosti priznanjem poraza i, konačno, prihvatanjem podaništva spram referentne tačke za promjenu civilizacijskog kruga“, zaključio je Damjanović za IN4S i primijetio da je otuda i hajka koja se, već tri decenije, vodila protiv počivšeg mitropolita Amfilohija.
Ona je, prema mišljenju Damjanovića, bila motivisana zebnjom da će se desiti nezamislivo, odnosno da će probuditi samosvijest za koju se, oburdavanjem kapele, mislilo da je pokopana za sva vremena. To je, dakle, zaključuje Damjanović, sraz dva svijeta: pojavljuje se u različitim formama, na različite načine, ali mu je suština nepromjenjiva.
Ovakav postupak ovoj JADOVA od rektora u sportu se naziva Autogola u životu AUTOŠOVNIZAM.
Neke velike ljude iskopaju njihovi mali potomci.
Sve same ogavno-antipatične rasrbice u redovima drps-ovaca i liberala !!!!! Da je vječna naša prava Srbija, primorsko-zagorska Srbija i srpska Crna Gora. tj. Katunska nahija u njenom sklopu!!!!!!!!!!!
To rektorsko govedo treba i prezime da promeni u Nikolaidis , takvoj bagri kao sto je on, ne pripada srpsko prezime Nikolić ! Kada je rektorski vašaljivko već pokrstio i svog pokojnog pretka neka sebi promeni i ime ,neka bude Murat ! Ni manjeg prostora , ni manje ljudi , a kakva se nepočinstva učiniše u Crnoj Gori za 75 godina ! Neposrnu Crna Gora stotinama godina pred divljacima iz Anadolije , a oburva je domaći ološ i srebroljupci za nekoliko decenija ! No dade nam Bog blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija da nas zaustavi pred provalijom i povede na put spasa i izbavljenja , neka mu je večna slava i hvala !
Svaka ti brate čast na komentaru. Htjedoh nešto i ja reći ali poslije tvog komentara da se ne brukam. Jedino malo primjedbe na pismo kojim pišeš jer su među prvim
kaznenim odredbama Austrougari Ćirilicu zabranili i što je bilo loše sjeme koje je kako se vidi proklijalo posle više od sto godina.
Brate Rade , za ćirilicu sam se tukao sa dusmanima još po srednjoj školi ! Od umnih ljudi sirom sveta sam se naslusao pohvala o ćirilici kao „jedinstvenom glasovnom , i estetskom pismu“ za koje se mnogi zalažu da se proglasi svetskim kulturnim dobrom ( misli se na srpsko ćirilično pismo) !Moj problem je tehničke prirode , stari mi je model mobilnog telefona i nema strucnjaka koga nisam konsultovao , ali je nemoguce latinicno pismo zameniti ćiriličnim !Brate Rade, da smo svi mi živi i zdravi , pa i oni koji nam ne misle dobro, jer kakav bi nam život bio i bez njih narednih hiljadu godina !? Neka Bog podari svu sreću i zdravlje , tebi i familiji !
Poenta je u sledećem , da bi neko bio na javnoj funkciji mora biti moralna , poštena nekorumptivna osoba . Ovaj kamarad Nikolić vaspitava našu omladinu . Kome on može biti uzor . Koliko posla ima nova vlada . Mi moramo mijenjati sistem vrednosti u crnogorskom društvu za 180 °.
Pa normalno da su ovi iz bivše vlasti potomci krvnika i zlotvora koji su crkve i manastire pretvarali u štale , zato ove krvnike i fašiste što prije je moguće iskorijeniti, kako ovo zlo nikad više nebi harali crnom gorom !!!
Ovaj Nikolic,je sramota bradstva.Da neko od moje familije pokusa dapromijeni identitetmojega DEDE,koji je ostavio kosti na Brdanjolu,,ZA SRPSTVO I OBRAZ C.GORE,,Garantujem,da ja ili on nebi vise nosili isto prezime.
@Kapetan Stanisa Ventilator
Izuzetno! Nabolji komentar danas! Jedino bih stavio Milov rektor i erektorka.
zasto odvajati danila od erektorke i on bi milu ….ce dao.
Doprinos ovom i onom svijetu
https://srpska24.me/%d0%b3%d1%80%d0%be%d0%b1%d0%be%d0%b2%d0%b8-%d0%b8-%d0%be%d0%b1%d0%b0%d0%b2%d0%b5%d0%b7%d0%b5-%d0%bf%d0%be%d0%b2%d0%be%d0%b4-%d0%b1%d1%80%d1%87%d0%b5%d0%bb%d0%b8-%d0%be%d0%b4-%d0%ba%d0%be%d1%81%d1%82/
Serbona, ne moze nista ostati na Jezerskom vrhu, pored kapelice. Nikakav artefact. Katakombe popuniti lovcenskim kamenom, karijatide su sastavni dio mauzoleja i nek idu sa njime. Mozete i njih da iskoristite, ako hocete u Titorgradu, kao simbol rodne ravnopravnosti. Ja im ne vidim drugu svrhu, inace izrgledaju grozno, losa imitacija starogrcke umjetnosti. Jezerski vrh je najljepsi moguci spomenik Njegosu, pa i onako osakacen tunelom i stepenicama. Mislim da su se vise nego dovoljno moderni umjetnici izivljavali nad nasom istorijom i velikanima. Pogledajte i onaj cirkus od spomenika Ivanu Crnojevicu na Cetinju, gdje su ga napravili kao degenerika. Potpuno izvan konteksta vremena u kome je zivio i uloge koju je imao.
Najbolje je ovakve pojave opisao Novak Kilibarda, najveća moralna horizontala na ovim prostorima: Ništa strašno, zaspeš kao Srbin, probudiš se kao Crnogorac!
Nastavak: Zaspeš kao splačina, probudiš se kao dudukljanin! Svaka splačina ima na to pravo!
Ali mijenjati đedovu volju i volju drugih predaka u istoj grobnici, pismo kojim su đedovi pisali, ploču pod kojom su đedovi legli i prebačati đedove u dudukljane čirgiličare mogu samo pažljivo probrani Milovi rektori, Danilo, Radmila…
Zamislite kakav je to covjek, koji mijenja nadgrobnu plocu đedu.
A zamisli da je ovakav mentalni sklop rektor univerziteta?Tuga jedna….
Smeće, što bi drugo bio!
Ovakve možeš poturiti đe oćeš! Za rektora, predsjednika Skupštine, u akademiju nauka kod Frizera, direktora komunalnog, magacionera…univerzalni, kao Brajović, Pajović, Miško Šiško, Bošković, Simović, Gvozdenović, Škrelja… i ostala boranija!
„…jedina svrha postojanja mauzoleja jeste da, u simboličkom smislu, popuni onaj prostor koji je ostao upražnjen uništenjem kapele i tako označi dovršenje tranzicije jedne zajednice iz pravoslavne u protivpravoslavnu.“
Tacno u centar!
Zato sam uvjek bio protiv ideje vracanja kapelice pored mauzoleja, da bi se na neki nacin pomirile dvije struje. Nema tu pomirenja, jer se tacno zna koja je struja u pravu, a koja je u krivu. Mauzolej treba demontirati i ukloniti sa Jezerskog vrha. Jezerski vrh treba rekonstruisati i dovesti na prvobitnu nadmorsku visinu od 1660 metara i onda podici kapelicu u identicnom obliku kakva je bila. Mislim da je najljepsa fotografija kapele izasla u jednom ruskom listu negdje oko 1900 godine. Kapelica izgleda kao da nije sagradjena, nego prirodno izvire iz Jezerskog vrha. Cak se i ne vidi staza, koja je vidljiva u prilazu rekonstruisanoj kapelici izmedju dva rata. Citav ambijent sada vise nije moguce rekonstruisati (ili ce mozda u nekoj buducnosti to biti izvodljivo?), ali u svakom slucaju na vrh Lovcena se mora vratiti Njegosev skromni mali hram, sa maksimalno mogucom autenticnoscu. Oni koji lelecu za mauzolejem kao simbolom novog „crnorgorskog poretka“, mogu da dam sugestiju da ga ponovo podignu u Titogradu, na mjestu koje oni zele, moze i pored onog bronzanog Tita.
Tacno. Kapela se mora ponovo podici ista kao sona sto ju je Njegos bio napravio a sto sa mauzolejom to treba narod da odluci na referendumu. Iako je svako rusenje ruzno u ovom slucaju treba predloziti neko prihvatljivo rjesenje. Mozda ukloniti spoljni dio te skalamerije a one katakombe dolje ostaviti uz neko oplemenjavanje istih posebno uklanjanjem crnog mermera. Karijatide Crnogorki takodje osraviti ali okolinu prilagoditi izvornom Crnogorskom bicu iz Njehosevog vremena. Dok se to ne uradi Crna Gora ce tavoriti u untrasnjim sukobima izmedju tradicionalnih i „modernih“ Crnogoraca
Kapela će se podići ponovo kada Crnogorci budu birali Mitropolita. Kao što je i Njegoš bio izabran.
Njegoša nisu birali CGci, već SvPC, a budućeg MCP sigurno neće da biraju ateisti, titoisti, nepravoslavci ( muslimani i katolici), globalistički fundamentalisti isl družine kao kada su izglasali čuveni zakon
a kapela će se obnoviti, a vi vidite što ćete reći Papi
Dome ustaso,uporno se mijesas u nase pravoslavne rabote. Ako ti je bas do toga,i zanima te, eto ti one sotonske CPC, pa tamo i dalje sami birajte „svestenike’ „vladike“ i „patrijarhe“ koliko vam volja. I do sad ste ih sami birali, i ateisti, i raspopi, cak i bivsi komunisti iz DPS. A ako vam je malo ta jedna Miraseva CPC sekta neka vam Milo i ANB osnuju i formiraju jos jednu crnogorsku „crkvu“ pa imajte ne jednog no dva crnogorska „mitropolita“ i „patrijarha“