Dok čekamo njega

Piše: Emilo Labudović

Još nije stigao, hoće li ne zna se, a oni koji su zaduženi za procjenu tvrde da samo što nije. Da je više nego izvjestan kazuju prilike u okruženju gdje su mnogo bogatiji i mnogo spremniji poklekli pred kugom ovoga vijeka. A dok ga čekamo, ne sjedi se skrštenih ruku. Doduše, kako ko.

Odgovorni zasijedaju, savjetuju, naređuju, zabranjuju, a nama neodgovornima se savjetuje i naređuje da skrstimo ruke i „ostanemo doma“. Stvar je, ipak, ozbiljna i daleko je od komotnog i lakomislenog ponašanja. Jeste da smo poznati po tome da ne trpimo da budemo izuzetak i zaobiđeni (sjetimo se samo nikšićkog grafita za vrijeme NATO agresije „bombardujte i nas, nijesmo gubavi“), ali bi ovoj situaciji i u Nikšiću više odgovarala ona Hristova „Oče moj, ako je moguće neka me ova čaša mimoiđe“!

Ali, „ne pada snijeg (a valjalo bi da padne) da pomori svijet već da svaka zvjerka ostavi svoj trag“ pa ni ova, jedva pod mikroskopom vidljiva živuljka neće pomoriti čovječanstvo. Činjenica je da će broj žrtava i materijalni gubici biti ogromni, da će svjetska ekonomija ponovo ući u recesiju, da će trgovina i turizam naročito doživjeti brodolom ali… preživjeće se.

A vrijeme svekolikog karantina po sistemu „ostanimo doma“, vrijeme redukovanih putovanja, posla, izlazaka, odsustvo litija (one su bile „najsumnjivije“), izostanak „dojč“ i kapućina u Njegoševoj, prilika je da, kad već ne možemo drugima – dođemo sebi.

Danas jedva da ima onih koji pamte poslijeratne „tačkice“ i oficirske magacine, malo je onih koji se sjećaju par – nepar sistema točenja goriva, prorijedili su se oni koji se sjećaju nestašica kafe, brašna i duvana, vremena sankcija… Ali, istorija ima ružnu naviku da se ponavlja, i to uvijek u gorem izdanju.

A ovakve situacije ponovo podsjećaju i opominju koliko priroda umije da bude surova i koliko ne priznaje čovjeka za gospodara. Koliko su sav civilizacijski napredak, sva tehnološka čuda, informaciona i četvrta industrijska revolucija tek krhka grana na drvetu života koja očas može da se polomi. Opominju koliko je isprazna i odneljuđena filozofija potrošačkog društva koja preko noći od svekolikog bogatstva i blagostanja može da se svede na džaku brašna i flašu ulja „osvojene“ u stampedu po supermarketima.

Opominju i pokazuju koliko su pogubni ovovremena otuđenost i samodovoljnost, samoizolacija  u kojoj porodicu, prijatelje i ukupan društveni život nadomještaju mobilni telefoni, Fejsbuk i Instagram. Tek ovakve situacije nas podsjete i opomenu koliko smo mali i beznačajni u ledenom svemiru oko nas, koliko smo sami u „svijetu kome rod i ne treba“.

Zato bi vrijeme kad se, silom prilika, vraćamo svom prirodnom i dobronamjernom okruženju, trebalo iskoristiti da se ponovo susretnemo sa porodicom. Sa djecom koju viđamo u prolazu i kojoj toplinu bliskosti i posvećenosti pokušavamo nadoknaditi hladnim novcem. Da čujemo roditelje čiji životi polako čile i kopne pored naše užurbanosti i trke sa nedostižnim. Da se, prije svega, sretnemo sa samima sobom i sagledamo je li ovo što živimo život o kojem smo sanjali, gdje smo skrenuli s puta i izgubili ideale. I da, dok miruju litije, zavirimo u sopstvene duše i vidimo ima li u njima mjesta za Boga, za moral, pravdu i istinu.

A kako, hvala Bogu i nedavnim kišama, struje ima dovoljno, ovo vrijeme će biti prava prilika da se vratimo knjizi i pročitamo nešto od onoga što smo davno planirali a nikad našli vremena. Da obrišemo prašinu sa njih (virusa na koricama pouzdano nema jer ih godinama niko nije doticao) i „zaronimo“ u neki ljepši i sigurniji svijet od ovoga napolju. Da djeci i unučadima pročitate ili ispričate neku lijepu bajku.

A svjestan da svako ima svoj izbor literature, onima koji su neopredijeljeni i kojima je svejedno šta čitaju, i posebno sladokuscima, najtoplije preporučujem jedan od najboljih romana Borislava Pekića, horor triler „Besnilo“. Em ćete se dobro zabaviti, em će te se uvjeriti koliko su virusi zaguljena stvar i teško zaustavljivi. U svakom slučaju, to koliko će ovo izbivanje biti stresno zavisi samo od nas. Zato, glavu gore, telefon iz ruku a knjigu u ruke