Đokovićeva i Del Potrova sportska lekcija: Pozdrav na mreži dva viteza

Piše: Nikola Vasojević

Pozdrav preko mreže Novaka Đokovića i Huana Martina del Potra u toku igre i nakon jedog uspješnog poena argentinskog tenisera prošli su neopaženo u medijima, a čini mi se da je taj pozdrav potvrdio da u ovom surovom svijetu i dalje ima viteštva i morala i da nije sve podređeno novcu i volji za moć. Pozdrav dva vanserijska tenisera i iskreni stisak ruke za dobar potez, u sred igre i kada to niko nije očekivao, bili su kao susret dva viteza na bojnom polju. Kao da su već tada u jeku borbe za svaki poen priznali jedan drugom da će pobijediti bolji, a da onaj ko izgubi neće biti poražen, nego da će biti sastavni dio protivničke pobjede. Novak ne bi mogao da bude vitez na bojnom polju da nasuprot sebe nije imao viteza kova Huana Martina del Potra i ne čini mi se da Argentinac sinoć nije izgubio, nego da je postao dio pobjede Đokovića i njegov sastavni dio. U takvom dvoboju nema poraženih, jer jedan bez drugog ne mogu. U jednom naizgled banalnom i slučajnom susretu na mreži objavila se suština sporta kao viteškog nadmetanja. Valjda zbog toga što je savremeni sport prestao da bude viteška arena, već surova gladijatorska scena, gdje za poraženog nema milosti, ovaj pozdrav Đokovića i Del potra učinio mi se kao otjelotvorenje morala, ali i predstavljanja dvojice sportista kao kompletnih ličnosti.

Mislim da nema Srbina koji nije ponosan na Novaka Đokovića. Odavno je on postao mnogo više od sportiste i za Srbe je već postao nacionalni junak. Ne vrijedi mnogo govoriti o njemu, jer mnogo toga je rečeno i teško je dodati bilo šta novo. Ipak, Đoković uspijeva da nas iznenadi, a ovaj potez sa Del Potrom pokazao nam je da od njega možemo da očekujemo još mnogo šta dobroga.

Ne treba biti neki teniski stručnjak, pa znati da ovako nešto Nadal ili Federer nikada ne bi uradili. Niti to odgovara njihovim karakterima niti njihovoj ulozi koji su im magovi iza sportske scene namijenili. Oni su surovi profesionalci, bez milosti za protivnika, osim kurtoaznog stiska ruke i većina njihovog nastupa na terenskim terenima na tome se završavaju. Uostalom, za to su dobro plaćeni i zbog toga odlično igraju svoju namijenjenu ulogu.

Možda griješim, ali mi se čini da su Đoković i Del Potro sinoć nekako iskočili iz tog gladijatorskog-kapitalističkog shvatanja sporta i pokazali da stari viteški svijet nije mrtav i da kada nađe prave predstavnike zna da se suprostavi surovoj moći novca, sebičnosti, đavolske gordosti i nezasitoj volji za moć. Jedan mali pozdrav sve je to bacio u prašinu, a na njenim ostacima uzdigli su se dva tenisera koji svoje pobjede daruju i svom protivniku. 

Da li treba nalašavati da Srbi, gdje god da su, treba da budu ponosni na Novaka Đokovića i njegov sinoćnji pozdrav sa Del Potrom. Manje ponosni ne treba ni da budu Argentinci na svog teniskog asa.

Uglavnom, dva viteza su sinoć očitali sportsku i duhovnu lekciju svima koji su znali da to vide i prihvate. I lijepo je to bilo vidjeti baš u Rimu, gradu koji je centar hrišćanske kulture i njene civilizacije! Na kraju, nadam se da bi se sa mnom složio i Duci Simonović, koji nema mnogo lijepih riječi za današnje sportiste, pa ni za Novaka Đokovića!