Đe sam bio i šta sam znao

Vuk Lučić

Ja sam bio đe su ljudi razgovore počinjali ali riječi nije bilo

Ja sam bio đe se sjeme od kukolja nije maklo, ja sam bio ali nisam

Đe sam bio ne zna niko

Kad se sjetim šta su rekli bolje vrijeme ne dolazi

Kad se sjetim kud sam luto, bolje riječi ne nalazim

Nije svjetlo kuda sjaji no je svijetlo đe se vrti

Ja sam bio vrćen tamo đe se rađa iskra stara

Bio sam tamo gdje je sunce zašlo, svanula je zora ja se nijesam nado…

Vidio sam ljude koji ne gledaju, vidjeli su mene koji tamo ne bjeh

Vidio sam ljude i jednog među njima, koji jedan nije ali jeste čovjek

Da li je to pastir koji frulu svira ili je to vuk koji u tor vodi

Gdje je svjetlo koje obećaše oci, svud je tama što je sinovi spuštiše

Ako odem kud ću stići, moje mjesto svud me čeka, ak ostanem ko će biti, čovjek koji sa mnom osta

U divljini pitomina, u pitomom vuk drijema, u ovcama spava kastig, koji vuka ne sačeka

Neće nikad moći vuci  biti čovjek punan zlobe, neće nikad moći ovce biti jake kano vuci

Ko će reći šta se zbori, ko će put kriv preprječit,

Prtina na nas nova ček u sred šume nekrčene, koji nema šake jake, nek se na put ne pokrene

Ja sam bio nerazuman, i petljo sam slova riječi, ja sam bio neumjesan, dok mi put ne prepječi,

Onaj čojek kojeg viđeh, u prolazu, izvan grada, koji me je opsovao a ja njemu dužan osto

Nisam tada znao mnogo ali sada znam i manje

(Autor je pjesnik iz Republike Srpske)