Dižimo ruke

Piše: Janko Jelić 

Kažu da su Sokrat i Platon imali otvoreno negativno mišljenje o demokratiji, a kasnije im se pridružio i Aristotel. Prvi među njima je svoje antidemokratsko raspoloženje platio oduzimanjem društvenog ugleda i na kraju životom. Zanimljivo je iz Sokratovog primjera kako je ta kategorija koju doživljavamo najpravednijim i najsavršenijim sistemom uređenja zajednice u kome je osnovni princip sloboda izbora još na svojim počecima bila suštinski suprotstavljena istinskoj ljudskoj slobodi mišljenja i govorenja. Koliko sam mogao da pojmim iz tumačenja pomenutih filozofa svaka demokratija neposredno vodi u diktaturu i tiraniju. Zato što se u njoj ističe sloboda kao stanje koje ni po čemu ne zavisi od vrline.

I u takvom sistemu se vrlo brzo desi da se iz samog sistema koji bi po svom imenu trebalo da bude vladavina naroda isključi sam narod, a njegova preovlađujuća volja postane fluid za manipulaciju i sredstvo za legitimisanje nasilja. Jednostavno, kroz sistemsko odsustvo vrline vlast i moć preuzmu ljudi koji liče na opisani sistem po tome što se ne rukovode vrlinom, već porivom za još većom moći i još većim uživanjem, ali i beskrupuloznoj spremnosti da svoje porive zadovolje. Zato su, dragi čitaoče, danas u demokratiji na vlasti uglavnom beskrupulozne siledžije, ili tipovi koji siledžijama služe i sanjaju da i sami postanu siledžije umjesto siledžija. U takvom sistemu su podsistemi javne osude, kastiganja i beskonačne spekulacije kroz „nezavisne“ medije i još nezavisnije NVO značajniji i učinkovitiji od svakog zvaničnog zakona. Zato su u takvom sistemu učeni i čestiti ljudi uglavnom preglasani, montirano kompromitovani, proglašeni za neprijatelje i nazadne kojih se valja osloboditi. Zato se danas čestiti ljudi i plaše i klone svake politike i društvene odgovornosti, dok se bašibozuk osili i prihvati svega što mu se ponudi.
Da ne bi bilo zabune, moja malenkost nije antidemokratski nastrojena, ali nijesam lud da ne vidim da je ovo u čemu živimo čak i gore od onoga što su nam kao rezultat demokratije projektovali antički filozofi. Vrlo vjerovatno to ima veze i sa time što ova naša pseudodemokratija nije naš proizvod već nametnuti okupacioni institut, sredstvo za upravljanje i sluđivanje ionako sluđenog pojedinca i dezorjentisane zajednice. Otuda je tiranija koja je došla nakon komunističke jednopartijske i samim tim nedemokratske vlasti dvostruko veća, jer smo mi u Crnoj Gori doživjeli duplu tiraniju. Tiraniju jednog čovjeka i njemu odane grupe ljudi, a potom i tiraniju mišljenja koja prijeti da bude gora i beskrupuloznija od bahatosti kroz koju prepoznajemo vlast Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. U tiraniji DPS-a tirani su ipak bili lako prepoznatljivi, u ovoj drugoj tiraniji krug potencijalnih zlostavljača se širi i uvećava manijakalnom željom neostvarenih i nezadovoljnih da se dokažu u opštem kastiganju i zlostavljanju ponajviše onih ljudi koje bismo još uvijek mogli nazvati normalnim i običnim, a posebno prema onima koji se još uvijek neskriveno pozivaju na naslijeđene vrijednosti i kroz njih teže istini.
Priča o besmislicama, apsurdima i izopačenostima crnogorskog „demokratskog“ sistema uvedenog putem meke okupacione sile je preduga priča. Teško da bi i jedna pozamašna knjiga mogla sve to da obuhvati, tako da se ni moja malenkost neće previše upuštati u opisivanje i upoređivanje pojedinosti. Čini se da ono što sve naše „demokratske“ priče objedinjuje jeste da se u njima gotovo sve svodi na golo nasilje pod šarenim plaštom nejasnih i najčešće lažnih građanskih vrijednosti i ruganje svakome onome ko na nasilje bar ponekad ne pristaje. I porijeklo tog nasilja je lako uočljivo, okupator je svojim „demokratskim“ metodama rekao ovdašnjim pristalicama najjednostavniji način da se potčine i upodobe novom sistemu:
„Nemate šta da mislite, ponašajte se prema potčinjenima i protivnicima isto onako kako se mi ponašamo prema vama!“
Tako je bilo na početku okupacije i okupacione demokratije. Sad okupator više ništa ne mora da govori. Sad njegov sistem sam govori za sebe živeći u nama i kroz nas kao što bolest živi kroz namučenog, ali opet živog, čovjeka. Sadašnji pobornici okupacionih vrijednosti svoj ideološko-politički princip imaju i bez škole, nauke i pouke, u malom prstu. A prvi i osnovni princip jeste ne misliti o istini kao o cjelini koja ima svoje uzroke i svoje posledice i ne težiti ljudskosti, dakle lišiti se vrline. I otuda dođosmo do odgovora na pitanje otkud poriv i energija na ovoliku hajku na čovjeka zbog toga što mu se prst ispružio u presvetom trenutku intoniranja himne isto tako presvete i pride vječne države. Zamislimo se malo i sjetimo se referenduma o nezavisnosti koji je ličio na sve osim na demokratsko preglasavanje. To je, ustvari, bilo demokratsko batinanje mozga iz koga je i izrasla još jedna batina koja se danas zove zvaničnom crnogorskom himnom. Toj batini niko ne gleda u korijen, u onu žilu koja je vezuje za fašističku kompromitaciju, muzičko unakarađivanje i tekstualno krivotvorenje jedne narodne pjesme. Mnogi su pogrešno tada zaključili da je cilj bio privatna država, ali glavni cilj nam se svakodnevno otkriva od maja 2006, ili od malo ranije. To je antisrpska država.

Već tada se moglo naslutiti da i nad kriminalom i kriminalcima postoji nešto gore i licemjernije. Da, dragi čitaoče, to gore stanuje upravo u ovoj današnjoj demokratiji i to je ono što upravo rađa i podržava kriminal kao konstanta sistema. Sad bi se tog istog kriminala rado oslobodilo zamijenivši ga nekim drugim kriminalom. Nije čak ni bitno kojim tipom, bitno je da i taj kriminal ima ideološku potku i podobnost.
2020. godine prekaljeni kriminalci su brojčano izgubili izbore, i nastavili su da ih gube, ali niko nema odgovor na pitanje ko je u toj bici pobijedio. Zdrav razum i pošteno promišljanje sigurno nijesu. Jer ovo je zemlja u kojoj je prava slika izborne demokratije Opština Šavnik u kojoj izbori traju vječno i vječno se kradu. A prava slika predstavničkog demokratskog sistema stanuje u nekoliko mandata manjinskih partija koji ruše svaku, pa i najprimitivniju demokratsku logiku. Ustvari, te takozvane manjine su oni naši pravi surovi prijatelji i otkrivači istine da se ovdje i danas kao i ranije pita samo bahata i beskrupulozna manjina. Manjina koja upravo svojim izborom ruši nominalni građanski karakter zajednice, jer ako su svi građani isti i ravnopravni, zašto su onda neki orvelovski ipak malo, ili mnogo, ravnopravniji? Nije bitno kako se zovu, mada se uvijek zovu isto, bitno je da zadovoljavaju osnovnu ideološku i koncepcijsku liniju. A osnovna ideološka linija u zvaničnoj crnogorskoj politici je još uvijek antisrpstvo, a osnovna koncepcija je disfunkcionalnost, ili narodski rečeno, prazno tandaranje i preganjanje samozvanaca o civilizacijskim dostignućima, evroatlanskim putevima, usvajanjima standarda i zatvaranjima poglavlja. Nigdje ni riječi ni misli o čovjeku i njegovoj istini. I tu se savršeno uklapa zgražavajuća predstava o ispruženom prstu jednoga Marka. Jer i to je civilizacijsko dostignuće da se u zemlji koja puca po svim šavovima zbog nametnutih stega koje nikako ne pristaju ovdašnjem puku, najviši policijski i sudski organi, kao i glavni mediji i pride političari, bave utvrđivanjem istine da li je kriv prst ili njegov imalac. Da li se radi o neopreznosti jednoga uda ili o namjeri njegovog nosioca. Vjerovatno bi u skladu sa istim tim civilizacijskim nivoima Marko mogao da na sudu okrivi sopstveni prst, pa da svjedoči protiv njega.

I da onda Marko bude oslobođen krivice, a da prst bude najstrožije osuđen. Zaprepašćujuće jeste i djeluje besmisleno, ali je i zapanjujuće i zastrašujuće koliko je moguće.
Niko, naravno, ne dovodi u pitanje namjeru onoga koji je kompletan cirkus oko izvođenja himne postavio u žižu društvenih problema. Niko ne pita ove koji su se toliko civilizacijski uzdigli, da je to većini nepojmljivo i nedostižno, da li je civilizacijsko dostignuće i to da jedan Ervin ili Genci mogu da narede da jedan Janko ili Marko ne mogu da budu ministri, bez obzira na to kako drža prste. Usput su i Janko i Marko bar formalno obrazovaniji i popularniji tipovi. Kroz ovaj mali ogled izgleda opet dođosmo do Sokrata, Platona i do tiranije beskrupulozne manjine. A preko manjine do onoga koji nam je tu manjinu na vlast i na glavu popeo, a to je okupator lično, prekriven istim šarenim plaštom, ogrezao u ničim zasluženom bogatstvu i ugledu i đavolisan opsjenom da će živjeti i biti moćan vječno, kao i ova naša vječna država.
Za kraj bih samo u skladu sa osjećajem blagog prezira rekao da bi najbolje bilo da zvaničnu crnogorsku himnu slušamo podignutih ruku u znak predaje i nemoći. Mislim da to priliči i našem statusu porobljenog naroda i njoj kao sredstvu i simbolu porobljivača.