Divna i Jelena – Kantar zasluga za narod

Piše: Nebojša Babović

Divna Veković je bila stipendista Kralja Nikole i studirala je u Parizu. U medicinskim krugovima je poznata kao prva žena ljekar u Crnoj Gori. U literarnim krugovima je poznata kao žena koja je prva prevela „Gorski Vijenac“ na francuski jezik. Članica Međunarodnog crvenog krsta u Ženevi, medicinska sestra u Prvom svjetskom ratu, autor jednog od prvih francusko-srpskih rječnika , prevodilac i priređivač na francuski djela J.J. Zmaja i Vuka Karadžića. 1939, sluteći šta će se desiti, vraća se iz Pariza u Berane.

Protosinđel Panto Prokopije Veković je bio sveštenik, prvi učitelj iz Berana koji je bio nastavnik u Beranskoj gimnaziji, slobodarski nastrojen, bio je mučen od strane vlasti Osmanskog carstva, nakon toga interniran u logor od strane Austro-ugarske, da bi na kraju od posljedica mučenja i logora i preminuo 1919. godine u 50. godini. Ovakve, vrlo sužene biografije, kojih se ne bi postiđele ni mnogo veće države su bile povod da Opština Berane usvoji predlog da dvije ulice u Beranama ponesu ime po Divni i Pantu. Da neke nove generacije pred sobom imaju ideale u ljudima koji su ulagali u svoje obrazovanje i širili ga svuda oko sebe.

No to nije bilo dovoljno nekakvoj komisiji Ministarstva kulture koja je ove predloge odbila, pozivajući se na član 10 zakona koji kaže Nije dozvoljeno podizati spomen-obilježje:

4) licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača;

5) licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije;

6) licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem;

7) licu koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu.

Nevidljiva komisija je Divni za zlo uzela to što se nije priključila partizanima, nego je rat provela radeći u bolnici u okupiranim Beranama. Komisija nije uzela u obzir smutne mjesece posleratne revolucionarne pravde i činjenicu da je izgubila život bez sudske presude. Nije uzela u obzir ni činjenicu da od njene ruke za vrijeme rata nije stradao niko, a spašeni su i izliječeni mnogi. Ali je Komisija konstatovala da je Divna sarađivala sa Italijanima.

Istovremeno, ta ista komisija je vrlo lako Ivanu Vukoviću odobrila podizanje spomenika kraljici Italije s kojom je Divna “sarađivala. Na kantaru ideološke komisije, biti na čelu fašističke države je manji grijeh nego pokušavati živjeti pod fašističkom čizmom. Komisija pokazuje da u najgorem malograđanskom duhu više cijeni Jelenu koja je postigla poznata jer se iz dobre kuće još bolje udala, nego ženu koja je ni iz čega pomjerila granice učešća žena u društvu i koja je svijetu predstavila naša najveća kulturna djela.

Da je apsurd veći, reizdanje Divninog prevoda Gorskog vijenca je prije par dana dobilo nagradu na Sajmu knjiga u Kotoru. Pokazuje komisija kako stvarno želi da vidi ulogu žene u društvu. Samo kao odanu suprugu ma kakvog muža. Muža kojeg su Italijani trupačke protjerali nakon rata. I tako naša komisija lagano rehabilituje italijanske okupatore i dozvoljava im da se suoče sa svojom prošlošću, dok nas drži zarobljenima u njihovim iluzijama. A to potvrđuje i primjer lokalnog sveštenika za koga nam je takođe uskraćeno pravo na sjećanje. Prokopije je 30 godina života proveo u sukobu sa osmanskim i austrijskim vlastima, opismenjavajući našu djecu kada je to stvarno bio rizik? Njega je komisija proglasila nepodobnim jer je 1918. bio učesnik Podgoričke skupštine.

Čovjek koji je za života vidio više zla nego dobra i koji je pred kraj života dočekao da bude svoj na svome, je zabranjen jer je konačno vidio priliku da se u jednom političkom činu dođe do vijekovima sanjane slobode. Potezom olovke cetinjskog činovnika precrtane su sve njegove rane od turskih sindžira i godine logorskog života u austriji, jer je na tom pokvarenom kantaru učešće na Podgoričkoj skupštini čin izdaje. Srećom je izgleda umro 1919, jer bi mu vjerovatno prikačili i epitet fašiste.

Istovremeno, država sa radošću austrijske tvrđave predstavlja kao svoju turističku ponudu, bivše logore pretvara u hotele, a sužnje logora u izdajnike. No, mi iz Berana smo izgleda navikli na ova gaženja. Kad je sindrom, neka je Štokholmski. Svi ovi primjeri su samo još jedan mali dokaz paralaže u kojoj živimo i neiskrene želje za bilo kakvim razumijevanjem među nama. Možda će se nekome ove stvari učiniti nebitnim u obilju drugih problema, ali ako ti ne dozvoljavaju da polemišeš o likovima starim vijeka, orazličitim istorijskim okolnostima i iskustvim, kako misliš da će te pustiti da pričaš o onome što rade danas? Kako misliš da će te pustiti da zamišljaš državu u kojoj se ne pitaju ništa?

Žurnal

Pročitajte JOŠ:

Svetionik Srpstva u vjekovnoj tami: „Carigradski glasnik“ jedini list našeg naroda u Otomanskom carstvu