Divlje, lijepo, jeftino

Na Ilindan 2015, kada se kroz medijsku praćku ovaj plavo-bijeli ogled odapinje s nulte nadmorske – stađunske obalne vreline nisu posustale. Sezona je u špicu, i nije ugodno biti Hercegnovljanin koji bi do podna da obavi neki posao u 50 km udaljenom Kotoru, ili da uveče vižita nešto udaljeniju Budvu, preko svih zagušenih traka što hrle k trajektnom prelazu Kamenari – Lepetane.

Sv. Ilija, detalj, Boka Kotorska (Foto: N. M.)

Bokokotorskim primorjem vijuga saobraćajna zmija, 40 na sat.

Kada se za koju sedmicu u Kotoru bude svečano proslavljala smrt boginje Sezone, pod nazivom Bokeška noć, pri čemu će se obnavljati venecijanska fešta stara vjekovima, niti će se u grad od nekih popodnevih sati moći kolima, a teško da će se moći i brodovima.

Boka je puna kao šipak.

Ali neka niko ne misli kako će radišni Zalivljani, posebno ne za sezonsku uzdu dovedeni Crnogorci, zaraditi mnogo.

Doba apsolutnog špica, majke svih nervoza, sedam znojeva po satu, jedino vrijeme je u kome se nešto uopšte može akužati i inkasirati. I traje prekratko. Četrdeset i pet dana. A valja, u bajkovitom no skupom ambijentu, preživjeti preostalih 320.

Zato ovih dana intenzivno širim ruke, i u lica se sa sezonskim Bokeljima ljubim, upitan na srpskom sve u 16: Kakva je to alhemijska formula koja vam je rodila uvijek zlatni – godišnji odmor?

S temperaturom mora od 28 stepeni, i do te mjere bogatim, kvalitetnim kulturnim sadržajem da se Bokeljsko primorje od Novog do Buljarice valja zamisliti kao urbanistički spojen, veliki grad – ko može biti nezadovoljan?

U butigu mi ulaze mnogi stranci, oduševljeni geografijom, puni superlativa. Ne računajući Ruse, svakog dana razgovaram s Francuzima, Englezima, Nijemcima, Italijanima, Špancima, Grcima, Poljacima, Rumunima, Norvežanima, Šveđanima, Holanđanima, Američanima, Australijancima, Novozelanđanima… Kad osjetim da koga zanima, pričam o temama o kojima je prije 100 godina fureštima savjetovano da ne pitaju: o istoriji, jeziku i vjeri, potom o književnosti, ćirilici i latinici, o ribama, školjkama, o biljkama čija su sjemena donijeli pomorci. O pomorstvu. O Boki kao najmanjoj geografiji s najviše istorije na svijetu…

Postavljam i ja pitanja, baš kao i dijagnozu: svima smo njima prava egzotika. Gledaju nas kao čudom preživjelu vrstu usljed kamenja i drača, kako je doslovno glasila mletačka formulacija iz doba baroka. Kao što valja posjetiti Kubu dok je šjor Fidel živ, tako valja vižitati Montenegro za života don Mila, stekao sam utisak. Divlje jeste, lijepo jeste, jeftino – strancima – jeste.

Odgovaraju mi mantrom da svijet više nije lud da zarati ponovo. O događanjima u Ukrajini nemaju julskih i avgustovskih saznanja. O gomilanju oružja u baltičkim republikama takođe nisu čuli. Rasplet pa zaplet grčke krize nije im u fokusu. Islamska država jest bauk, no poodmaknut. Izrael ne pominje niko. O Rusiji kazuju uz osmijeh, no bez simpatija. Tvrde da poštuju crkvu ali da nisu vjerni. Ovdje im je lijepo, kažu, stekli su 1 giga fotografija, dobili su boju, kilce viška, i fejsbuk prijatelje.