Dijeljenje karata

Kažu mi ovih dana da me tražio neki Englez s Bjelskih Kruševica. Ne čudim se činjenici što i u decembru na obali ima fureštoga svijeta, jer stranaca na Mediteranu ima vazda, nego se čudim što je ovaj znao da sam pisac, i što je pričao na srpskom.

Kada se krene iz Herceg Novog prema Kotoru, na 12. kilometru iz obalne Bijele puca pogled ka selu Bjelske Kruševice. Ko ima dobar vid opaziće na 660 metara nadmorske visine jednu spratnu kamenu kuću kako blješti restaurirana unutar ansambla ruralnih građevina mahom iz doba baroka. Tu, u opustjelom selu punom žive vode, živi rečeni Englez – da li tokom cijele godine, i da li kao prvi Evropljanin koji je povezao 2 i 2, te se iz naplativih razloga zapatio na pikselu gdje je rođen otac prvog slovenskog pape, Sixta V (1520-1590)…

S povlašćene pozicije Bjelskih Kruševica vidi se pošten komad zauvijek prodate zemlje Boke Kotorske.

Kud god oko da pogleda – zenica zumira zemlju otetu parama. Namjerno koristim glagol koji na srpskom kazuje kako se pod kupovinom ne podrazumijeva legalna razmjena sitnih Golijatovih novaca za velika Davidova imanja. Ili: koji glagol da iskoristi onaj stranac koji našu zemlju prevede na sebe za dinar, a sve vrijeme dobro zna da tamo odakle dolaze njegovi pak kupci – ta naša zemlja vrijedi stoput više?

I dok oficijelni Montenegro diže nogu i urinira na sve što je srpsko, rusko, kanonski pravoslavno, lingvistički neupitno, izvorno bokeljsko i crnogorsko („sankcije“ Rusiji“, progon sveštenstva, silovanje lingvistike kao nauke, priznavanje Kosova*…), Primorci opažaju kako je Rusa sve manje, te kako vansezonski pazari ne pokrivaju izdatke za kiriju, vodu, struju, nekmoli za radnike.

Engleza sa Kruševica još nisam upoznao, ali ne sumnjam da bi se poradovao kada bi se, u skladu s novom doktrinom, NATO über alles, pseudodržavna čestica Montenegro okrenula još očiglednije protiv Rusije. Tada bi hiljadama nekretnina u ruskom vlasništvu na Bokeljskom primorju drastično opala cijena. I ko bi, za sitne pare mogao da ih kupi?

Prijatelji sa zapada, naravno. I još bi objasnili da time pomažu državi Crnoj Gori.

Neka mi bude dopušteno da ogled nazvan Dijeljenje karata završim anegdotskom pričom u čijem se finalu na poučan način kazuje kako je moguće da budemo različiti, a da opet živimo u miru…

Svi bokeljski kartaši tradicionalno igraju italijanskim, ne francuskim kartama. Iz ruke izbacuju, tako – ne herc, tref, pik i karo – nego ove četiri boje: baštune, špade, kupe i dinare.

Iz sveg iskustva niklog oko partije karata, ostao je izraz u narodu, po kome je neko zauvijek u kupe, a neko dovijeka u špade. A da se ljudi posvađaju, posvađaju se! – I oko nacije, vjere i jezika, i žene, i barke, i podjele dobitka…

Nego, rijetko se biju, Bokelji. Jednostavno kažu: Ti si u kupe! A ja sam u špade. I mirno more.

 Nikola Malović