Deset medalja u Riju? (2)

U susret Olimpijskim igrama u Riju 2016, redakcija IN4S, i njen saradnik g. Boško Radović, pokrenuli su serijal tekstova na temu: Koliko medalja Srbija može osvojiti na tom takmičenju, odnosno, da li su se stekli uslovi da naša zemlja postavi svojevrsni rekord u tom smislu? Od sada, pa do početka Igara u avgustu 2016.g., svakoga mjeseca ćemo imati po jednu kolumnu koja će govoriti o ovoj temi, i koja bi mogla da otvori jednu produktivnu navijačku diskusiju o svemu.

piše: Boško Radović

Koliko medalja osvajaju pojedine zemlje?

Na takvom, veličanstvenom sportskom sabranju, gdje sve zemlje svijeta šalju svoje najbolje sportiste, i gdje svako sportsko borilište ima svoje najveće šampione, – koliko može očekivati, i čemu se može nadati jedna mala država, rastrzana decenijskim problemima i patnjama naroda? Koliko pobjeda svojih sportista može postići Srbija, među državama daleko snažnijim i stabilnijim od nje? Među državama koje svojim ekonomskim potencijalom mogu da iznjedre bolje i sigurnije uslove za stasavanje i pripremu vrhunskih sportista. Šta predstavlja Srbija, a šta srpski sportisti među skoro 200 zemalja koje se takmiče na Olimpijskim igrama? Čime da srpski navijači budu zadovoljni? Šta mogu smatrati takmičarskim uspjehom, a šta da broje u neuspjeh?

Kada je u pitanju Olimpijada, broj osvojenih medalja je bio i biće jedini kriterijum uspjeha. Jeste „važno učestvovati“, jer bez „učešća“ nema takmičenja – ali je ipak, krajnja svrha cijele ove manifestacije, broj pobjeda, broj osvojenih odličja. Najprije onih zlatnih, a potom i onih sa manjim sjajem. Zato ćemo danas pokušati, da čitaocima IN4S- a, približimo taj kriterijum olimpijskog uspjeha. A to ćemo uraditi podsjećanjem na činjenice, koji broj medalja su osvojile pojedine zemlje na proteklim olimpijskim takmičenjima, i gdje tu stoji Srbija, sa svojim dosadašnjim uspjesima, i sa svojim današnjim potencijalima.

Svjetske sportske velesile

Podaci koje ćemo ovdje iznositi lako su provjerljivi na internetu, pa ćemo o njima govoriti u najopštijim tezama, bez upuštanja u detalje. Na nekoliko posljednjih olimpijada, najveći broj medalja osvajaju sportisti SAD, negdje oko 100 ( 30 do 40 zlatnih, i po 30-tak srebrnih i bronzanih ). Na desetak zlatnih medalja manje od Amerikanaca stoje Rusi i Kinezi ( sa ukupnim brojem medalja na 80 do 90 ). Slijede zemlje koje osvoje od 30 do 50 medalja ( između 10 i 20 zlatnih ), a to su Velika Britanija, Italija, Njemačka, Francuska, Australija, Južna Koreja i Japan. Dakle, to je svjetska sportska elita, – deset velesila u sportu! U skladu sa onim što smo već rekli, vidi se da je poredak ekonomskih i političkih svjetskih sila, gotovo preslikan na ovu sportsku tabelu. Ko ima ekonomsku i političku moć, taj lakše razvija svoje prirodne potencijale, i tu gotovo da nema izuzetka.

To se jasno vidi i kada se pogledaju imena zemalja iz druge kategorije. I ovdje je riječ o nekih 10-tak država, a njih smo rangirali u drugu svjetsku kategoriju po tome što njihovi sportisti na olimpijskim igrama osvoje između 10 i 20 medalja: Holandija, Mađarska, Kuba, Jamajka ( u Pekingu 2008. i Londonu 2012. Jamajčani su osvojili preko 10 medalja zahvaljujući sprinterima ), Iran ( u Londonu preskočio brojku od 10 medalja ), Španija, N.Zeland ( poput Irana, od Londona broji preko 10 ), Ukrajina, Bjelorusija, Kenija, Kanada, Brazil. Ovdje svakako nijesu sve same ekonomske sile, ali pored Španije, Holandije, Brazila i Kanade, riječ je o zemljama „u usponu“ ( kao što je, recimo, Iran ) i zemljama koje imaju određenu političku, društvenu homogenost ( Kuba, Bjelorusija,…), a imamo i slučajeve gdje prirodna darovitost parira svim ovim političkim preduslovima ( Jamajka, Mađarska, Ukrajina …).

Eto, to je ukupno 20-tak svjetskih velesila u sportu, rangiranih po broju medalja koje njihovi sportisti osvajaju na posljednjih nekoliko olimpijada. Interesantna je činjenica kako brojke pokazuju da je dovoljno osvojiti preko 5 zlatnih medalja, pa da neku državu možemo ubrojati među 15 najuspješnijih sportskih zemalja svijeta. Samo (!?) 5 zlatnih, reklo bi se…

Svjetske sportske sile, drugog reda

Ako se podsjetimo da u svijetu postoji oko 200 zemalja, učesnica olimpijade, onda imamo pravo da poslije 20 velesila, i sljedećih 15-tak nazovemo nekakvim sportskim silama, u odnosu na ostalih više od 3/4  ( 80% ) političke mape svijeta.

Dakle, sportske sile drugog reda su one zemlje koje na olimpijskim igrama osvajaju između 5 i 10 medalja ( broj zlatnih varira od 1 do 5 ). U tu skupinu spadaju: Češka, Etiopija, Rumunija ( prije Pekinga osvajala redovno preko 10 medalja ), Danska, Meksiko, Turska, Norveška, Švedska, Argentina, Švajcarska, Kolumbija, Indija, Belgija, Bugarska ( isti fenomen „opadanja uspjeha“ kao Rumunija ), Poljska ( oni su 70-tih, 80- tih, pa i 90-tih godina 20. vijeka osvajali i preko 20 medalja…), zatim Portugal, Mongolija, Sjeverna Koreja…

Gledajući imena ovih zemalja, uočavamo da i ovdje imamo splet dva dominantna uticaja. Jedan je ekonomska moć i politički uticaj države, a drugi je unutrašnja društvena i politička homogenost neke zemlje. Treći faktor je izrazita prirodna nadarenost koja nekada kompenzuje nedostatak prva dva faktora. Sami pogledajete spisak pa rasudite kojoj zemlji pripada neki od ovih opisa. Očigledno je da je ekonomski faktor presudio da Korejance sa Sjevera, od ovih sa Juga, dijeli 20 do 30 medalja! Isti taj faktor svrstava sve skandinavske zemlje u jednu kategoriju. Po istom kriterijumu dolazi do pada uspješnosti Rumunije, Bugarske i Poljske. One naime, ni prije nijesu bile ekonomske velesile, ali su nesumljivo predstavljale školski primjer „utegnutih“ ( kompaktnih ) društava, čemu je „kumovao“ politički jednopartijski sistem. Da ne pominjemo primjer svjetske supersile DR Njemačke ( Istočne Njemačke ) koje više nema na mapi svijeta.

Bivša Jugoslavija

Na granici između ovih „svjetskih sila“ ( nekih 40-tak zemalja, od SAD do Mongolije i Portugala; tj. od 100 do 5 medalja ) i „ostatka svijeta“ – u koji spadaju zemlje koje osvoje tek poneku medalju ili ni jednu ( npr. Albanija, Angola, Bolivija, Honduras, Mali, Somalija ili Jemen, nijesu nikad ništa osvojile! ), nalaze se zemlje „bivše Jugoslavije“.  Od Barselone 1992.g., pa do Londona 2012.g., tokom dvije decenije u kojima nema Jugoslavije na sportskim borilištima, Slovenija, Hrvatska i Srbija ( SR Jugoslavija ), uspjevale su da „dobace do“ 5 medalja!

Ako bismo gledali olimpijske uspjehe SFRJ, onda možemo reći da zemlje nastale „raspadom Jugoslavije“ imaju pedigre svjetske sportske sile.  SFR Jugoslavija je u Seulu 1988.g., u svojoj istorijskoj „labudovoj pjesmi“ osvojila 12 medalja ( od toga 3 zlatne)! Ako pogledamo unazad, vidjećemo da taj rezultat nije bio slučajan. Istini za volju, igre u Los Anđelesu i Moskvi bile su desetkovane političkim bojkotima, ali Jugoslavija je i tamo osvojila puno medalja. 18 ( 7 zalata ) u L. A. i 9 ( 2 zlata ) u Moskvi. ( Očigledno nam je više odgovaralo odsusutvo slovenskih suparnika, pa smo u Americi bili najuspješniji u istoriji !) Međutim, i prije toga, SFRJ je osvojila 8 medalja ( 2 zlatne ) u Montrealu 1976., zatim 5 (2) u Minhenu 1972., u Meksiko Sitiju 1968.g., 8 (3), pa četiri godine ranije u Tokiju  5 (2)!

Nećemo reći ništa novo, ako se sjetimo da je SFRJ bila politički respektabilna zemlja u svojih pola vijeka postojanja, možda ne ekonomski jaka, ali poput Rumunije i Poljske „utegnuta“, a od njih opet mnogo liberalnija, otvorenija. Danas bi takva zemlja, sa ovim rezultatima, bila među 20 najjačih zemalja svijeta u sportu, ali te zemlje više nema!

(Nastaviće se)                                                             

U nastavku, broj (3): Koliko je medalja osvojila Srbija, do sada?