Demanti koji ga je razotkrio: Sindikalac Žarić nije porekao nijednu činjenicu

Redakcija portala IN4S nedavno je objavila istraživački tekst pod naslovom: „Može li bivši švercer narkotika voditi sindikat u državnom preduzeću?“, u kojem se, na osnovu javno dostupnih podataka, postavlja sasvim legitimno pitanje – da li je moralno primjereno da lice koje je pravosnažno osuđeno zbog šverca 50 kilograma marihuane predvodi sindikalnu organizaciju u državnoj firmi i nastupa u ime radnika prema institucijama. Nakon objave teksta, redakciji su se zajednički obratili Jedinstveni sindikat radnika ŽPCG i Sindikalna organizacija mašinovođa, čiji je predsjednik upravo Dejan Žarić – lice iz naslova našeg teksta. Saopštenje koje su uputili naziva se demantijem, ali u njemu nema nijedne činjenice koja bi opovrgla bilo šta izneseno u našem tekstu. Umjesto toga, saopštenje sadrži etiketiranje portala IN4S, neosnovane optužbe o „naručenom tekstu“ i „zlonamjernim namjerama“, kao i proširenu kritiku menadžmenta Željezničkog prevoza Crne Gore, koji je u našem originalnom tekstu tek usputno pomenut.

Suština novinarskog demantija mora biti vezana za činjenice – ne za subjektivne utiske, neugodnost ili politički narativ. U ovom slučaju, u takozvanom demantiju nije pokušano ni da se ospori ključna činjenica: da je gospodin Žarić 2011. godine pravosnažno osuđen na četiri godine zatvora zbog pokušaja šverca velike količine narkotika. Umjesto negiranja tog podatka, ponuđena je formalno-pravna tvrdnja da je Žarić „brisan iz kaznene evidencije“, što se, kako se navodi, može dokumentovano potvrditi. Ali brisanje iz kaznene evidencije ne znači da krivično djelo nije počinjeno, niti da osuđeno lice ima moralni imunitet na javno preispitivanje svoje prošlosti.

U pravnom sistemu Crne Gore, kao i u većini demokratskih država, brisanje iz evidencije znači da osuda ne proizvodi formalne pravne posljedice u određenim procedurama – ali to ne briše istoriju, niti ukida pravo javnosti da postavlja pitanja o moralnoj podobnosti pojedinaca koji vrše društvene i sindikalne funkcije. To što neko formalno-pravno više nije osuđenik, ne znači da mu je zaborav zagarantovan. Ukoliko ta osoba želi da se pojavljuje u javnosti kao simbol radničke borbe i pravde, sasvim je prirodno da javnost ima pravo da zna kakvu prošlost ta osoba nosi.

Naš tekst nije imao za cilj diskreditaciju Dejana Žarića kao pojedinca, već ukazivanje na širi društveni fenomen – nastavak prakse postavljanja problematičnih kadrova u javni sektor, uprkos promjeni vlasti 2020. godine. Gospodin Žarić nije izuzetak, već dio obrasca u kojem se na odgovorne pozicije postavljaju lica bliska bivšem režimu, pa i ona sa krivičnim dosijeom. Ironija je u tome što je na činjenicu da je Žarić osuđivan ukazao upravo dnevni list Vijesti, koji se nalazi na potpuno suprotnoj strani medijskog spektra u odnosu na IN4S. Mi smo samo nastavili istraživanje i došli do saznanja koja dodatno produbljuju opravdanost javnog preispitivanja ovog slučaja. Ozbiljne indicije ukazuju da se dio sindikalne strukture u ŽPCG koristi za lične, a ne radničke interese, što su nam potvrdili i sami radnici te kompanije.

Umjesto da odgovore na suštinska pitanja, Žarić i njegov saborac su u svom saopštenju skrenuli pažnju na menadžment ŽPCG, navodne dugove, ranije veze i unutrašnje sukobe. Sve su to teme koje zavređuju medijsku pažnju – i kojima ćemo se baviti– ali one nisu i ne mogu biti demanti na tekst koji je postavio jedno prosto pitanje: da li je prihvatljivo da lice sa teškom kriminalnom prošlošću predvodi sindikat u državnoj firmi? Uzgred pored iznošenja u javnost o nepravilnosti u radu menadžmenta zašto sindikalne vođe ne podnesu krivičnu prijavu protiv menadžmenta, pa i to bi bilo u svrsi prava radnika.

Redakcija IN4S je, nakon objavljenog teksta, uputila zvanična pitanja predsjednicima dva sindikata – Dejanu Žariću i Milanu Usančeviću – sa jednostavnim upitom: koliko članova ima sindikat koji predvode? Odgovor nismo dobili. Umjesto njega, dobili smo kritike – zašto postavljamo pitanja, zašto nešto nismo objavili (iako jesmo), i zašto uopšte pišemo o njima.

Ali javnost ima pravo da zna – i na ta pitanja niko nema pravo da zabrani odgovor.

Prema saznanjima do kojih je došao IN4S, jedan od dva sindikata – onaj koji vodi Dejan Žarić – broji svega desetak članova. U okviru ŽPCG trenutno djeluju tri sindikata: Jedinstveni sindikat mašinovođa ŽPCG, sa oko 60 članova, kojim predsjedava Milan Usančević; Sindikalna organizacija mašinovođa Crne Gore, na čijem je čelu Dejan Žarić i koja broji oko 10 članova; te najveća sindikalna struktura – Sindikalna organizacija ŽPCG – sa preko 160 članova, koju predvodi Sveto Stanović. Ni Žarić ni Usančević nisu dostavili tražene podatke, niti su demantovali bilo šta iz teksta. To je pravo svakog pojedinca. Ali je i odgovornost svakog novinara da tu ćutnju zabilježi – jer je u ćutanju često sadržana najveća potvrda napisanog.

Redakcija IN4S će, u skladu sa zakonom, nastaviti da objavljuje sve zvanične i potpisane demantije koji se odnose na naše tekstove. Ali isto tako ćemo nastaviti da štitimo pravo javnosti da zna – bez obzira koliko ta istina nekoga boli. Pravo na novi početak je sveto, ali moralna podobnost da vodite druge, da budete simbol pravde i radničke borbe, zahtijeva nešto više od puke pravne rehabilitacije. S tim u vezi, redakcija IN4S zaključuje ovu prepisku – do novih saznanja o radu ovih sindikata, tačnije njihovih vođa.