Dečanski sjaj
1 min read
Manastir Visoki Dečani
Piše: o. Gojko Perović za Žurnal
Uprkos ograničenju kretanja i okupljanja u ove teške dane, veliki broj hrišćana, laika i sveštenika, sabrao se protekla dva dana u Manastiru Visoki Dečani, da proslavi dan sjećanja na Svetog kralja mučenika Stefana Dečanskog.
Teritorija Kosova i Metohije posljednjih godina, u mnogome podsjeća na Palestinu, odnosno Izrael. Mješavina vojnika i sveštenika, preplitanje svih mogućih uticaja svjetskih sila, enklave, granice, rampe… bodljikava žica i mirisi tamjana i voska. Kao neko zamršeno čvorište svijeta, koje će se raspetljati, samo i jedino, na kraju istorije, i na čije odmotavanje ljudi – očigledno – nemaju odlučujući uticaj…
U tom vanvremnom čvorištu svjetova i najrazličitijih poimanja Boga i ljudi, na mjestu koje je prostorno i saobraćajno skrajnuto od svakodnevne očiglednosti, nalazi se Dečanski manastir. Spoljašnjim izgledom i unutrašnjim sadržajem – najljepši izdanak srednjovjekovne srpske kulture i duhovnosti. A u sred te građevine – počivaju mošti najubjedljivijeg svjedoka Božije ljubavi, među tolikim svetim vladarima Nemanjićima, – mošti velikomučenog kralja Stefana Dečanskog. Ove dvije svetinje, danas opslužuju dečanski monasi – najuglednije monaško bratstvo u cijeloj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. I sve to tako naj, naj, naj… opasano vojnim bedemima koji štite od ovozemaljskog nasilja, a istovremeno otvoreno za sve ljude, bez razlike kog su roda, i koje boje kože.
Tokom krvavog rata 1999. g. ovaj Manastir je bio pristanište za zbjeg kosovskih Albanaca. Od tada do danas, čuvaju ga vojnici NATO alijanse, uglavnom Italijani i Slovenci.
Kao u nekim vremenskim kaskadama, iz kojih rijeka vremena preliva svoju vodu, uvjek u novi, sljedeći bazen, tako su i u istoriji našeg naroda vidljive etape napretka, razvoja, pa potom opet propadanja, onog krstonosnog – koje prethodi novom vaskrsenju. Doseljavanje Slovena na Balkan u šestom i sedmom vijeku imalo je svoju krunu u njihovom pokrštavanju i formiranju prvih slovenskih hrišćanskih država u 9. i 10. vijeku. Zatim, možemo pratiti razvoj tih država do njihovog maksimalnog procvata i raspeća tokom 14. i 15. vijeka. To bi bila druga – četristogodišnjica. Treća je uslijedila pod upornim ropstvom ali i čuvanjem slobodarskog duha – do poleta i ustanaka tokom 18. i 19. vijeka. Mi živimo neku petu, nejasnu, kolebljivu u svakom pogledu…
Ali, kako god gledali i tražili smisao u našem istorijskom hodu, Dečani stoje kao vidljiva i prostrana raskrsnica. Raskrsnica ne samo zemaljskih puteva, nego i onih koji direktno vode ka Nebu. Kao da je sve prije Dečana vodilo ka njihovoj neprolaznoj ljepoti; a kao da sve poslije njih svjedoči koliko ta ljepota opstaje izvan prostora i vremena. Studenica, Morača, Stupovi, Gračanica… sve su to hramovi stariji od Dečana, ali svojim oblikom i pričom nastanka, kao da nas pripremaju za dečansku simfoniju Istoka i Zapada; kamena i freske, oblika i zvuka… Bilo je svetitelja i prije Sv Stefana Dečanskog. Sveti ravnoapostolni Sava Nemanjić, prepodobni Simeon, Sveti kralj mučenik Jovan Vladimir Zetski… ali se niko nije tako gorko i u toj mjeri, tako vidljivo i bolno razapeo imeđu dva carstva, zemaljskog i nebeskog, i malo je ko tako jasno proslavljen, i među pravoslavnima i među inoslavnima, kao ovaj Sveti kralj – svjedok, svojim čudima i moštima, Carstva Nebeskog.
A sve potom, što je uslijedilo do danas… bila je odbrana tog dečanskog sjaja i poja. Briga Svetog Petra Cetinjskog o svečevim moštima, koje je htio da skloni u Crnu Goru; prelijepi Njegoševi stihovi sa početka spjeva ”Lažni car Šćepan Mali” ( ”Sad propojte Visoki Dečani”… ), pokret kralja Nikole, njegovih stihova, pa njegove vojske sve do samog oslobođenja Dečana i Peći; i konačno životna misija blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija – jasno i melodično svjedoče o dečanskoj inspiraciji posljednja četiri crnogorska vijeka. Zato i dan danas na Cetinju imamo Dečansku ulicu, koja vodi svako domaće čeljade i svakoga gosta, iz centra grada prema Cetinjskom manastiru. Žurim ovo da zapišem, dok nekome nije palo na pamet da i nju izbriše iz registra cetinjskih ulica, kao što je – preko noći – izbrisana ulica Vuka Stefanovića Karadžića. Eto, prođe me, na tren, neki neosnovani strah, da neko može izbrisati neizbrisivo.
Veliki je dan bio juče. Dvije crkve na crnogorskom primorju ( jedna u Grblju, a jedna kod Sutomora ) posvećene su Svetom Stefanu Dečanskom. I tamo se slavilo. Crkveni kalendar iz vremena Crnojevića, štampan na Cetinju, savremenik Kolumbovih poduhvata u Americi – naročito proslavlja Svetog Stefana Dečanskog. U svim gradskim hramovima i manastirskim crkvama Mitropolije Crnogorsko-primorske služena je Sveta Liturgija, iako nije crveno slovo, ali sa sjećanjem da je ovaj dan u Crnoj Gori i srednjovjekovnoj Zeti, vazda bio – crveno slovo.
Živimo u vremenu razvijenih društvenih mreža. Iako je danas teško fizički biti u Dečanima, može se lako, na internetu, vidjeti ljepota ovoga hrama; pročitati toliko toga o njegovom istorijatu i umjetničkim dometima njegovog glavnog neimara fra Vita Trifunova iz Kotora, nemanjićkog Mikelanđela. Može se čuti nepojmljiva ljepota poja dečanskih monaha, kojim pjevaju kanon Svetom kralju, jednu od, valjda najljepših, bogoslužbenih pjesama na srpskom jeziku. Jeziku koji razumije svaka bogočežnjiva duša pod ovim podnebljem.
”Onam onamo, za brda ona
Kazuju da je zeleni gaj
Pod kim se dižu Dečani Sveti
Molitva u njih prisvaja Raj” …
Crnogorski knjaz Nikola, napisao na Cetinju, 1867.g.
Boze, Daj Malo Pravde….
Rodu Mojemu, SrBskome….
Nismo Takvi Gresnici….
Da Nam BjeloSvijet Sudi….
Oprosti Nam….
Ako je Strplljenje Sve Tanje….
Dokle vise sa neistinom da smo dosli na Balkan u 6 i 7 vijeku? Dokle lazna istorija?
Molitva Svetom velikomučeniku Stefanu Dečanskom
O Sveti care i hristoljubivi Velikomučeniče, od ranog detinjstva voleo si Gospoda Hrista i stradanja za Njega, – nauči i nas mnogogrešne voleti Njega i radosno stradati za Njega, jer bi nas to obnovilo, očistilo, osvetilo, i za Carstvo Nebesko pripremilo. Gresi naši odbaciše nas daleko od Boga našeg, no ti nas bogoprijatnim molitvama svojim privedi Bogu, što pre privedi, da nam se duše ne uguše u gresima i strastima. Svega si sebe priveo nezamenljivom Bogu i Gospodu našem Isusu Hristu živeći Njega radi i stradajući Njega radi, – nauči i nas, živeti Njega radi i stradati Njega radi. Znamo, Istina Njegova oslobađa od greha, i od robovanja đavolu kroz robovanje grehu. Ti nas, samilostivi Svetitelju, molitvenim posredovanjem svojim ka Gospodu nauči i zagrej ljubiti Istinu Njegovu i živeti njome, eda bismo se oslobodili robovanja đavolu kroz naše sitne i krupne grehe. Svaki greh je lažov; obećava med a daje otrov i jed, obećava raj a stvara pakao, obećava slasti a proizvodi strasti. Kroz svaki greh mi lažemo sebe. Zato te molimo, bogoljubivi care, nauči nas mrzeti greh, jer se i u najmanjem grehu krije đavo; i oduševi nas svom dušom voleti Gospoda Hrista, jer On jedini spasava ljude od greha i đavola.
Tvoj život na zemlji, sveti care, bio je – molitveno stajanje pred Gospodom, i svesrdno služenje Gospodu; nauči i nas molitveno stajati pred Gospodom i svesrdno mu služiti u sve dane života našeg. Mnoga iskušenja napadaju na nas; no ti nas, samilosni Pravedniče, spasavaj od njih, da ne poginu duše naše – od lenjosti naše, od lakomislenosti naše, od pohotljivosti naše, od vlastoljublja našeg, od gordosti naše, od slastoljubivosgi naše, od praznoslovlja našeg, od srebroljublja našeg, od gnevljivosti naše, od čovekougodništva našeg, od nerazumnog straha našeg, od maloverja našeg, od poluverja našeg, od neverja našeg. Spasavaj nas od svega toga, utvrđujući nas blagodatnom pomoću svojom: u Evanđelskoj ljubavi, u evanđelskoj veri, u evanđelskoj nadi, revnosti, postu, smirenosgi, krotosti, trpljenju, ispovedništvu, u evanđelskoj Istini, Pravdi, Neustrašivosgi, i u svakom dobru evanđelskom.
O, bogočežnjivi care, revnovao si za Isginu Hrisgovu mučenički, i postradao za nju velikomučenički. Zapali i nas svetom revnošću, da i mi junački stradamo za nju, i kad ustreba – mučenički radosno postradamo za nju, te da se i u nama grešnima i nedostojnima proslavi svesveto i svespasonosno Ime nezamenljivog Boga i Gospoda našeg Isusa Hrista = Večne Sveglosti naše, Večnog Života našeg, Večne Radosti naše u obadva svega.
Mi mnogogrešni potomci tvoji, sveti care, patimo ili od maloverja, ili od poluverja, ili od krivoverja, ili od neverja. Molimo te i preklinjemo, dok nam savesti naše nisu sasvim izdahnule, pritekni nam u pomoć: molitvama i suzama svojim ka Gospodu spasavaj nas maloverne – od maloverja, nas poluverne – od poluverja, nas krivoverne – od krivoverja, nas neverne – od neverja, i utvrdi na s u svetoj i svespasonosnoj veri tvojoj pravoslavnoj: da po ugledu na tebe i mi njome i radi nje živimo, nju svim srcem ljubimo, u njoj heruvimski stojimo, nju svim bićem ispovedamo, za nju radosno stradamo, žrtvujući sve za nju, pa i samu dušu svoju.
Znamo, iz tvoga života i mučeničkog stradanja znamo, bogoslavni Velikomučeniče i care, da je najviša vrednost, i jedina svevrednost tvoga zemaljskog carstva, bio Jedini Istiniti Bog svih svetova – Gospod Isus Hristos, i služba Njemu i ljubav k Njemu. Svima i svemu ti si pretpostavljao ljubav k Njemu; zato si i velikomučenički radosno postradao ispovedajući Božansku Istinu Njegovu, Božansku Pravdu Njegovu, Božansku Veru Njegovu. Nauči i nas, hristočežnjivi Ispovedniče: da i mi Gospoda Hrista pretpostavimo svima i svemu; da i mi Njega ljubimo iznad svega; da i mi Njega neustrašivo ispovedamo i pred ljudima, i pred Anđelima, i pred đavolima; da i nas nikakvo stradanje za Njega, nikakva smrt za Njega, ne uplaši i ne odvoji od Njega. O, daj nam svete sile i svete snage da budemo Njegovi, samo Njegovi u svima svetovima, u kojima živi ljudska duša. Jer znamo, jer osećamo, svim srcem i svom dušom znamo i osećamo, da je On: večna radost naša – Radost iznad svih radosti; večna Istina naša – Istina iznad svih isgina; večna pravda naša – Pravda iznad svih pravda; večna ljubav naša – Ljubav iznad svih ljubavi; večni život naš – Život iznad svih života; večno blaženstvo naše – Blaženstvo iznad svih blaženstava. Za Njega živeti, za Njega po hiljadu puta na dan umirati, – o! daj nam te revnosti, tog ushićenja, tog umilenja, hristoljubljeni care i hristočežnjivi Velikomučeniče! Njega moli, Njega umoli, da se i u nama, tvojim mnogogrešnim potomcima, vrši Njegova svega Božanska, sada i uvek i kroza sve vekove. Amin
Predivno.